Jedino provincijski psihijatar iz Metkovića točno razumije raspoloženje hrvatskog biračkog tijela. Da, većina je nezadovoljna radom i neradom Milanovićeve prethodne Vlade pa i uz totalnu mobilizaciju klijentelističke mreže, ona dobiva manje glasova od Karamarkove opozicije, koja pak nije zadobila dovoljnu podršku potrebnu da se uspne na vlast. Nije, naime, demonstrirala političku inicijativu. Bez inicijative ne možeš dobiti izbore ni protiv živog mrtvaca koji se trza kao galvanizirana žaba, iako politička demografija indicira da u biračkom tijelu prevladavaju endemski desničari, konzervativci, nacionalisti, antikomunisti, zapadnjaci - kako god želiš obilježiti taj amalgam koji je Tuđman prije dvadeset godina znao onako znalački regimentalizirati, spojiti posljednjeg reakcionara iz posljednje zabiti s uglednim malograđanima, doktorima i akademicima u Zagrebu, te pokrenuti cunami, zamah koji ti je potreban ako ideš na “landslide”, da pometeš protivnike. Ali, njegove su formule vrijedile u ono doba, to se moglo plasirati onoj političkoj populaciji, koja se u međuvremenu silno promijenila, europeizirala i modernizirala.
Bolji dosluh s modernim sentimentom ostvario je modernim nastupom i retorikom Milanović. On je ponavljao da priželjkuje “normalnu društvenu klimu”, “regularnu politiku”, objašnjavao kako živimo u najboljem od svih mogućih svijetova niskog rasta i sveopće nezaposlenosti... Zvučalo je šuplje, ali umirujuće. Hrvati žele biti odgovorni građani i to im je imponiralo. Poručivao je da čuda ne postoje i da ih nitko ne treba priželjkivati, osim njega koji, usprkos svemu, želi sačuvati vlast. Karamarko je ostao zarobljen starim formulama i algoritimima te obećavao moralnu obnovu i povratak izvorima, umjesto da je jasno rekao da se namjerava riješiti esdepeovskih uhljeba iz državnih poduzeća... Bez obzira na sposobnost koju je pokazao relativnom pobjedom u sve četiri izborne utakmice u protekle tri godine, Karamarko naprosto nije moderna politička pojava. On je svoj i podjednako neprihvaćen u stranci kao i Milanović u SDP-u, zaista nije “produkt” ili “ostatak” devedesetih koliko god mu to, ne bez uspjeha, prišivali dirigirani mediji. Umberto Eco rekao je da su mediji “mašina za blaćenje”, a ne zna hrvatski i ne može ni zamisliti na kakvoj se mizernoj razini to može obavljati.
Biračko tijelo odbojno je reagiralo na obećanje čistke koju će provesti pošteni policijaci i tobožnji neporočni hadezeovci iz Sanaderove potrošene garniture. Stručnjake za provođenje programa reformi nitko nije vidio. Pa iako zbroj “desničara” ili konzervativaca koji glasaju za HDZ i za Most sačinjava društvenu većinu, pokazalo se da su oni zapravo otvoreni idejama koje je jedini iskazao dr. Petrov. Za to mu nije bila potrebna ideologija, nego inteligencija mlađeg čovjeka kojemu se korumpirani desničari gade upravo toliko koliko prezire lažne socijaliste. Pomisao da su dr. Petrova stvorili biskupi - Crkva - ili neki mračni tipovi koji povlače konce iz pozadine, stoga je potpuno promašena, dok je posve točno zapažanje kako je za jačanje Trećeg puta zaslužan ili odgovoran Josipović, koji je dugoročno inicirao strategiju podjele premoćne desnice. U to je poslije investirao i Milanović. On nije pokušao dokazati da je SDP bolji od HDZ-a - bilo bi to nemoguće - nego je nastojao svoj neuspjeh relativizirati uspoređujući se s konkurencijom. Uspio je nametnuti ideju da su obje solucije podjednako loše što je rezultiralo redistribucijom glasova na nacionalnoj razini. Pojavio se Most, ali puno važnije, pojavio se dr. Petrov.
Most je naprosto politička agregacija “nesvrstanosti” i lokalizama - a jedino što ga drži na okupu su karizma i vizija toga mladog čovjeka iz poharane županije u kojoj su se dogodili neki od najstrašnijih ekonomskih zločina korumpirane hrvatske politike - podjednako pod HDZ-om u poljoprivredi, kao i pod koalicijom SDP-HNS u prometu i energetici.
Dr. Petrov shvatio je da je hrvatsko biračko tijelo konzervativno u svjetonazorskom smislu poput njega samoga - ljudi se mole bogu i drže do nacije. Istodobno je ono europski, zapadno i moderno orijentirano poput matice ostalih srednjoeuropskih nacija te priželjkuje reforme i uključivanje države u normalni kapitalistički poredak utemeljen na poduzetničkoj inicijativi i privatnom vlasništvu. Za to biračko tijelo, ono po čemu se mjeri patriotizam jest “nacionalno jedinstvo u primjeni reformi”. To je osnovni zahtjev koji je dr. Petrov jedini ispravno očitao i stao ga strpljivo, ali beskompromisno nametati na političkoj sceni usprkos optužbama, ismijavanju i demonizaciji koju je zbog toga pretrpio.
Spregnuti s političkim centralama komentatori su to pokušali prikazati kao običnu demagogiju koja će dovesti do prevlasti diletantskih “nezavisnih stručnjaka” što će zemlju odvesti u kolaps - iako je zemlja već kolabirala, ali svijest o tome ne prodire u parohijalnu, zaostalu sredinu, u kojoj javnost monopoliziraju nekomepetentni mediji i impotentni politički “think-tankovi”. Hrvatska je propala jer se u tranziciji nije razvila i zaobišli su je svi najvažniji svjetski razvojni procesi. Bangladeš se repozicionira da postane jedan od “azijskih tigrova”, dok je Hrvatska zarobljena na Balkanu i u socijalizmu, od kojega se ne može izliječiti kao od hereditarne gube.
Što zapravo radi dr. Petrov? On velikim, propalim, neuspješnim strankama prijeti jednoj drugom. Ako jedna odustane, Most će se s drugom udružiti, ne zato što bi on to htio, nego protiv njegovih intencija, stoga što će se grupacija raspasti i, po logici stvari, prići većinom slabijem i učiniti ga jačim. Milanović je sad jači jer je premijer i ima inicijativu, ali ako većina iz Mosta priđe potrebitijem HDZ-u - što će se dogoditi ako SDP ne pristane na “tripartitnu vladu”, više neće Milanović biti premijer, nego privremeno imenovana osobica koju pronađe predsjednica Republike. Onda će Milanović opet morati na izbore, gdje može i dobro proći, jer bi i HDZ i Most mogli proći gore - možda. A moguće je i nešto posve drugo. Osnovno je tu pitanje ima li on želuca da ide na sve ili ništa, vodi kampanju bez aviona i policijskog enturaža, opet iz svog olupanog stranačkog Passata, dok svi u njemu gledaju gubitnika... Pa nema više javljanja iz Bruxellesa, odakle bi se mogao javljati dr. Mateša ili neki drugi uglađeni birokrat i, sve skupa, nije uopće sigurno kako bi to naposljetku završilo po stranku i po njega... Ako pak proguta gorki lijek koji mu prepisuje dr. Petrov, ostat će u Vladinoj koaliciji, pri Vladi i na vlasti u stranci, odakle ga neće moće izbaciti nitko od trećerazrednih likova kojima se okružio. Što se tiče Karamarka, kod njega je sve jasno - ovo mu je posljednji ciklus, dalje će se, bez obzira na svaki ishod, ići vjerojatno s Plenkovićem. Umjesto Vase, bit će Stier. Za razliku od SDP-a, HDZ je robustna stranka i ona će preživjeti sve, čak i tripartitnu vladu.
Bude li, dakle, tripartitne Vlade, dr. Petrov će u njoj imati neko pozadinsko mjesto, ali će bdjeti nad političkim procesom ujedinjenja hrvatske politike na reformskoj agendi s jasnim izgledom da u tom slučaju doživi ranu beatifikaciju, malo prije ili malo poslije Majke Tereze. Pobijedit će premoćno na sljedećim predsjedničkim izborima ako se odluči kandidirati. Ali, sasvim je moguće da se u slučaju uspjeha ili neuspjeha politički pasivizira - on je čovjek čiji je život ispunjen izazovima i preokupacijama koje sam izabire.
Dođe li do fisije Mosta pa jedna ili druga koalicija nemogućim manevrima zakrpe dovoljnu većinu, Vlada će biti mrtvorođenče s nultim političkim kapacitetom i potpuno razočaranje za hrvatske birače. U sljedećem ciklusu, na prijevremenim izborima, došlo bi do potpune preobrazbe političkog pejsaža. Hrvati su instiktivni konzervativci, pa se čini da do toga ipak neće doći, jer će uzmanjkati društvene podrške za lude manevre i političke akrobacije kojima je premijer iz prošlog mandata već zamorio javnost, iako su mu svi novinari i lešinarski mediji pomagali da iskaže najgora svojstva svoga karaktera i idejni debakl svoje stranke. HDZ je kao i uvijek sačuvao organizacioni kontinuitet, ali se nije uspio modernizirati u skladu sa zahtjevima trenutka - možda mu to može omogućiti uigrana briselska garnitura. Ali, što se perspektive zemlje tiče, jedini je izlaz - Vlada stručnjaka, kakvi god bili, s podrškom nadmoćne parlamentarne većine, započinjanje i provođenje reformi u skladu sa zahtjevima i očekivanjima Europe i Njemačke, uz dubinsku kooperaciju s američkim strateškim pokroviteljima. Uspravnica i srednjoeuropska kulturna ekumena. Mnogim titoistima zasmetat će ideja da Hrvatske postane ono što oni nazivaju - “američka pudlica”. Na to mogu odgovoriti jedino: Av-av, sir!