DAVOR BUTKOVIĆ Četvrt stoljeća HDZ-a: od prve državotvorne do prve kriminalizirane stranke

Hrvatska demokratska zajednica osnovana je prije točno četvrt stoljeća i dva mjeseca. Naime, početkom siječnja 1989.godine Zagrebom su počeli kružiti prvi osnivački akti stranke/saveza (onda je, naime, riječ stranka još bila zabranjena: živjeli smo u jednopartijskom sustavu) s potpisom disidentskog povjesničara dr. Franje Tuđmana.

Spletom okolnosti, svjedočio sam nekima od tih događaja.

Primjerice, negdje početkom siječnja 1991. godine dočekao sam na zagrebačkom autobusnom kolodvoru dr. Dalibora Brozovića koji je putovao iz Zadra da bi se vidio s Franjom Tuđmanom.

Brozovića, jednog do značajnijih hrvatskih jezikoslovaca, umjerenog do radikalnog nacionalista, i člana ispitne komisije koja je potvrdila Tuđmanov doktorat, upoznao sam nešto ranije, kada smo razgovarali za ljubljansku Mladinu, jedini stvarno opozicijski list u ondašnjoj Jugoslaviji.

Brozović i ja prvo smo popili čaj u kolodvorskom kafiću, a onda sjeli u taksi i otišli u Tuđmanov dom u Nazorovu ulicu, gdje me dr. Brozović upoznao s budućim hrvatskim predsjednikom.

Otprilike mjesec dana kasnije pripremao sam za Start članak pod nazivom Sve hrvatske stranke: HSLS je već bio održao osnivački sastanak, nekoliko grupa disidentskih političara pokušavalo je obnoviti HSS i HSP, Tuđman se trudio okupiti ljude najrazličitijih političkih stavova, od Slavka Goldsteina do Hrvoja Šošića…. Scena, koja i danas djelomično vlada Hrvatskom, upravo se bila rađala.

Veliki intervju

Kako bih mogao portretirati HDZ, zamolio sam dr.Tuđmana za razgovor.

Primio me, skupa s fotografom Dubravkom Sorićem, u Nazorovoj ulici: gospođa Tuđman ponudila nam je domaći sok od bazge, a gospodin Tuđman, koji nas je proveo kroz svoju knjižnicu punu slika i skulptura, kontrirao je golemom bocom whiskeyja, na kotačićima, kakve su se prodavale u ondašnjim Markovićevim duty free dućanima, kojih je Zagreb bio prepun.

I tako smo, u deset ujutro, počeli piti whiskey i razgovarati o glavnim Tuđmanovim političkim i ideološkim odrednicama. Među rečenicama koje sam zapamtio posebno me se dojmila njegova apologija hrvatskoj ljevici. Naime, kada je govorio o početku Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj, i kerestinečkim žrtvama, stisnuo je šaku, i ponosno, prilično uzbuđenim glasom, poentirao: “Znate li što su ti ljudi napisali na zidu ćelije prije nego što su ih ustaše strijeljale: Živjela sovjetska Hrvatska! To je dokaz da je veći dio naše ljevice zapravo uvijek bio prohrvatski orijentiran.”

Za mene je, pak, ta rečenica do danas ostala dokaz da je Franjo Tuđman uvijek bio barem donekle prokomunistički orijentiran.

Zadržao sam se s Tuđmanom u dvosatnom razgovoru, otišao kući, napisao tekst i iskreno se začudio kada u Startu nije objavljen odlomak o HDZ-u i Franji Tuđmanu. Sve su druge nove i postojeće političke organizacije uredno nabrojane i opisane, osim HDZ-a.

Start je, ipak, objavio Tuđmanovu aktualnu fotografiju, što se pokazalo važnim za moje kasnije odnose s utemeljiteljem Hrvatske demokratske zajednice.

Nazvao sam, naime, Tuđmana da mu se ispričam, i da mu kažem kako mi u Startu nisu znali razumno objasniti zašto su izostavili HDZ iz teksta. Tuđman je bio vrlo ljubazan. Stao mi je objašnjavati kako je, eto, on još zabranjen, što će mu, u kranjoj liniji, dobro doći u budućim političkim bitkama, jer će se vidjeti kako su Tuđman i HDZ autentična opozicija, za razliku od nekih drugih navodnih oporbenjaka. Zatim je zahvalio na objaljivanju fotografije, naglasivši da je to prva njegova slika u velikim hrvatskim novinama nakon mnogo, mnogo godina koja nije objavljena u kontekstu govora o državnim neprijateljima, zatvorima i verbalnom deliktu.

Tih su mi dana iz Mladine naručili velik intervju s Franjom Tuđmanom, inzistirajući na njegovoj nacionalističkoj prošlosti i na već tada prisutnim naznakama tvrdog nacionalizma u njegovim rijetkim javnim ili polujavnim istupima.

Whiskey s Tuđmanom

Dr. Tuđman odmah je pristao na intervju, ali me zamolio da mu prije samog razgovora donesem pitanja: svratio sam jednog proljetnog jutra u Nazorovu, gdje sam u dnevnoj sobi zatekao Josipa Manolića, Vladimira Šeksa i Dalibora Brozovića koji su upravo bili redigirali jedan tekst, za koji sam pretpostavio da je bio povezan s programskim dokumentima HDZ-a.

Dr. Franjo Tuđman opet me ponudio whiskeyjem, pogledao pitanja i zamolio da se ponovo vidimo u nedjelju ujutro.

Dubravko Sorić i ja pozvonili smo te nedjelje na vrata u Nazorovoj. Tuđman nas je dočekao lošije raspoložen nego inače. Sorić je želio fotografirati prije intervjua pa je gospođa Tuđman zamolila svog supruga, koji je nosio tipičnu penzionersku vestu,da se presvuče u odijelo. Pošto se Tuđman presvukao i slikao, i nakon što smo, gotovo već ritualno, popili sok od bazge, pa whiskey, čovjek mi je rekao da ne želi uživo odgovarati na moja pitanja, jer su tendenciozna i jer se u njima previše problematizira hrvatski nacionalizam. Umjesto toga, ponudio mi je nekoliko listova uredno natipkanih odgovora, vrlo lapidarnih, prezrivo ironičnih, katkad pomalo nepristojnih. Tu vrstu intervju Mladina, naravno, nije željela objaviti.

U svibnju 1989. godine poslali su me u JNA, a HDZ je formalno osnovan mjesec dana kasnije. Kad sam se vratio, Tuđman je već bio autoritativni šef države. Međutim, uskoro smo se ponovo počeli viđati: u proljeće 1991. bio mi je ponudio da preuzmem ondašnji Danas (što je Feral odmah objavio u jednoj od svojih tipično zabavnih rubrika). U kolovozu 1991. dao mi je veliki intervju za Nedjeljnu Dalmaciju, a odmah nakon intervjua - bili su to dani pada Hrvatske Kostajnice - rekao je kako se, evo, upravo čuo s Veljkom Kadijevićem koji mu je zajamčio da se JNA neće angažirati u većoj mjeri i da je veliki rat sigurno izbjegnut. O Božiću 1991. godine Tuđman je preda mnom nacrtao kartu buduće, podijeljene Bosne i Hercegovine, a komunicirati smo prestali godinu dana poslije, kada me na jednom prijmu, pred mnogo stranih novinara, zamalo fizički napao zbog Globusova protudržavnog djelovanja. Vesna Škare-Ožbolt zaustavila ga je doslovno u zadnji trenutak.

Zašto je sve to važno u kontekstu današnjeg HDZ-a?

Budući da sam Franju Tuđmana upoznao kad je bio samo jedan u nizu hrvatskih političkih disidenata i da sam nastavio razgovarati s njim u prvim ratnim godinama, stekao sam, pretpostavljam, razmjerno dobar uvid u njegove namjere i njegov karakter.

Tuđman je bio vrlo tašt, ali i vrlo hrabar čovjek, kojeg su prema vlasti tjerali idealizam i samoživost, što se pokazalo sasvim uspješnim.

Ni u jednom od mojih razgovora s Tuđmanom nisam dobio dojam da tog političara zanimaju materijalne vrijednosti izvan ranga normalnog, ugodnog života. Dapače, na Tuđmanovim se državnim večerama nisu posluživala skupa vina, ni luksuzna hrana, nego krajnje jednostavna jela i loše kutjevačke buteljke koje je Tuđman, čini mi se, koristio za gemište.

Družeći se s Franjom Tuđmanom, vrlo ste lako mogli pomisliti da taj čovjek želi što moćniju državu, da gotovo po svaku cijenu kani podijeliti Bosnu i da zapravo očekuje kako će ga povijest nagraditi velikim spomenikom na nekom od glavnih zagrebačkih trgova.

Otkup vile

Mogli ste osjetiti i snažan prezir prema svim onda aktivnim hrvatskim političarima (osim Dražena Budiše i Ivice Račana).

Niste, međutim, mogli dobiti ni najblaži osjećaj da je dr.Tuđman ušao u politiku zbog materijalnih razloga. Naprotiv, prvi je hrvatski predsjednik u ono vrijeme nastojao ostaviti dojam da mu se gadi bilo kakav blizak odnos politike i novca.

A stranka koju je osnovao, i koja je u proljeće 1990. pobijedila na parlamentarnim izborima kao izraženo državotvorna stranka, u međuvremenu se pretvorila u izrazito kriminaliziranu stranku, što je ovog utorka, presudom u slučaju Fimi-Media, de facto postala službena kvalifikacija Hrvatske demokratske zajednice.

Kako je, dakle, HDZ od državotvorne i idealističke stranke postao polulegalna organizacija za uzimanje državnog, javnog, ali i privatnog novca?

Ovdje prvo valja reći da je sam predsjednik Tuđman u ljeto 1992. prilično skandalozno odustao od svojih nematerijalističkih političkih načela.

Početkom srpnja te godine obitelj Tuđman otkupila je vilu u kojoj su stanovali po neobično povoljnim uvjetima koji su vrijedili samo nekoliko dana. Ne sjećam se više je li se radilo o pedeset ili sto tisuća maraka, ali Tuđmanovi su veliku kuću u Nazorovoj privatizirali za potpuno smiješan novac, čime je predsjednikova obitelj simbolično najavila da je u privatizaciji baš sve moguće.

Istini za volju, tog su ljeta, po istim propisima, za jednako male iznose, kuće u elitnim dijelovima Zagreba bili otkupili i pojedini oporbeni čelnici. No, Tuđmanov je slučaj, o kojem je prvi izvještavao Globus, imao posebnu težinu.

Taj je slučaj pokazao da se političari, samo dvije godine nakon prvih demokratskih izbora, više ne boje mišljenja građana. Dapače, Tuđman je bio uvjeren da može kontrolirati javno mnijenje, što je s velikom strašću i pokušavao, doslovno do zadnjih mjeseci svoga života.

Značajnu ulogu u kriminalizaciji HDZ-a i hrvatskih državnih poslova odigrala je - kako smo već napisali u prvom komentaru presude HDZ-u - nemogućnost legalne kupnje naoružanja.

Golem dio državnog novca i privatnih donacija odlazio je na ratne napore, a ratni su se napori morali financirati ilegalnim kanalima. U kasnijim se godinama nelegalno financiranje državnih poslova proširilo i na sfere koje nisu imale nikakve veze s ratom. Do kraja devedesetih veći se dio državnog poslovanja pretvorio u neformalnu, “dogovornu” ekonomiju, koja se bazirala na davanju i vraćanju usluga.

Desne frakcije

Drugi važan razlog kriminalizacije HDZ-a bio je u Tuđmanovoj neformalnoj podjeli utjecajnih sfera.

Desne frakcije HDZ-a tako su dobile medije i dio industrije, osobito u Dalmaciji i Slavoniji, ali, donekle, i u Zagrebu.

Tehnomenadžerske frakcije HDZ-a zauzvrat su dobile utjecaj nad financijskim institucijama.

Rat između tih dviju frakcija osobito je došao do izražaja potkraj devedesetih, kada je bankrotirao niz manjih hrvatskih banaka, koje su funkcionirale kao bankomati sukobljenih frakcija i pale ne samo zbog svoga skandaloznog poslovanja, nego i zato što su njihovi politički zaštitnici gubili određene bitke s konkurentskim grupama unutar vladajuće stranke.

Jedna od najogorčenijih stranačkih bitaka u HDZ-u dogodila se u povodu pada Dubrovačke banke i uhićenja njezina direktora Nevena Barača.

Hrvatska demokratska zajednica u ono je vrijeme funkcionirala doista kao klasična komunistička partija na vlasti: u HDZ-u i Uredu predsjednika odlučivalo se o gospodarstvu, bankarstvu, medijima, pojedinim televizijskim emisijama, sportu, kao i o filmskoj i kazališnoj produkciji.

Jedan od uzroka Sanaderova uspona na vlast u Hrvatskoj demokratskoj zajednici činjenica je da on nije bio uključen u ondašnju raspodjelu moći, pa i nije mogao biti kompromitiran.

Međutim, očito je više nego dobro upoznao metode raspodjele moći te je savršeno shvatio kako HDZ funkcionira iznutra i kako je HDZ u devedesetima koristio velike tvrtke kao trajne i neograničene izvore financiranja.

Ivo Sanader uistinu jest personalizirao HDZ-ove metode iz prvog njihova mandata, što se pokazalo kratkoročno uspješnim.

Međutim,danas je prilično jasno da je dr. Sanader pogrešno procijenio okolnosti u kojima je organizirao veliku stranačku pljačku.

Odnos snaga u društvu potpuno se promijenio.

Ni jedna vlast, nakon Tuđmanove, nije se smatrala nedodirljivom i opasnom.

Dapače, proces ulaska u Europsku uniju nužno je oslabio autoritet vlasti te je nametnuo snažnu potrebu za kontrolu vlasti, kako u samoj Hrvatskoj, tako i preko međunarodnih institucija.

Svaka godina približavanja Europskoj uniji smanjivala je šanse bilo kakvoj masovnoj državnoj korupciji, a osobito onoj koju vodi sam državni vrh.

Kriteriji su se zaoštravali, istrage se više nisu mogle zaustavljati - barem ne trajno - a svjedoci su se počeli sami javljati: karakterističan je primjer Damir Mihanović, HDZ-ovac koji je prvi svjedočio o aferi Fimi-Media.

Kriminalni karakteri

U krajnjoj liniji, Sanaderovi međunarodni partneri, koji su željeli da naša zemlja uđe u Europsku uniju, nisu više mogli tolerirati kriminalne postupke hrvatskog premijera i njegove stranke.

I onda se Ivo Sanader 1. srpnja 2009. godine misteriozno povukao iz politike, obrazlažući to nerješivom krizom u odnosima sa Slovenijom,u što nitko nije želio povjerovati.

Sve je ostalo zanimljiva povijest, koja se još događa.

Kriminalni karakter Tuđmanova HDZ-a nastao je u okolnostima rata i privatizacije, u vrijeme operetne diktature i nepostojanja bilo kakvih jasnih pravila igre.

Sanader je pokušao prenijeti kriminalni model ponašanja Tuđmanova HDZ-a u vrijeme obilježeno puno demokratskijm i uređenijim društvom. Sanaderovo i HDZ-ovo ponašanje u drugom mandatu te stranke pokazalo se, sa stanovitim zakašnjenjenjem, nesklapno drugim obilježjima svoga vremena. Rezultati su godine i godine zatvora za samog Sanadera, dugoročna kriminalizacija HDZ-a i potpuna javna nesnošljivost prema političarima i prema većim političkim strankama.