Članstvo u EU je oružje koje ne smijemo odbaciti

To što vama rade Slovenci nije fer, ali što ćete tek vi raditi Srbiji kad uđete u EU, a tek Srbija Kosovu - više puta smo tijekom hrvatskih pristupnih pregovora slušali privatno od raznih diplomata takve izjave. Oni nikad nisu imali razumijevanja za prepreke koje je Hrvatskoj na putu prema članstvu postavljala Slovenija, ali nisu imali ni rješenje za te prepreke sve dok Zagreb i Ljubljana nisu postigli dogovor, naravno uz “prijateljsku pomoć” ne samo glavnih država EU, nego i Sjedinjenih Američkih Država. Što se događa kada jedna država članica ne popušta, vidimo u slučaju Makedonije koja već gotovo deset godina ima status kandidata, ali Grčka joj blokira otvaranje pristupnih pregovora.

Niti tko vrši pritisak na Grčku, niti su Skoplje i Atena pokazali znakove popuštanja koji bi doveli do kompromisa. Upravo zbog ta dva slučaja Europska je unija u proljeće 2011. godine, kao jedan od nepisanih uvjeta za zatvaranje pristupnih pregovora, zatražila od Hrvatske da se obveže da svoje članstvo u EU neće koristiti kako bi zbog bilateralnih sporova postavljala susjedima prepreke u procesu proširenja. Hrvatska je to obećala putem Saborske deklaracije o promicanju europskih vrijednosti na jugoistoku Europe, što je vrsta političke obveze koja pravno ne znači puno. I doista, uvijek od hrvatskih diplomata čujemo da Hrvatska, poučena vlastitim iskustvom, neće drugima postavljati prepreke zbog bilateralnih sporova, nego će se zauzimati da im pomogne, a sporove će rješavati dogovorom ili uz pomoć međunarodnih pravnih instrumenata. Dosad nije zabilježen niti jedan primjer pritiska Hrvatske na neku državu regije samo zato što je Hrvatska kao članica EU u prednosti. Štoviše, Hrvatska je dopustila da Srbija s jedne strane te Bosna i Hercegovina s druge godinu dana odugovlače s potpisivanjem protokola na sporazum o stabilizaciji i pridruživanju koji te države imaju s Europskom unijom, a ti protokoli trebaju riješiti i nove kvote trgovinske razmjene nakon proširenja EU na Hrvatsku.

Srbija je tek prije nekoliko dana potpisala taj protokol koji će primjenjivati od početka kolovoza, a BiH odbija uopće o tome pregovarati s Europskom komisijom. U oba slučaja hrvatski proizvođači i izvoznici trpe štetu. Istodobno se Hrvatska snažno zauzimala da Srbija dobije datum za otvaranje pregovora, a za BiH se zauzela da joj se otvori perspektiva članstva.

Dakle, Hrvatska je u prvih godinu dana članstva pokazala da je zainteresirana štititi svoje interese, ali se snažno zauzela i za napredak susjeda na putu prema EU. U svrhu promicanja proširenja EU u regiji Hrvatska djeluje zajedno i s drugim državama Europske unije, prije svega sa Slovenijom, Austrijom i Italijom. Predsjednici Hrvatske i Slovenije lani su zajedno organizirali summit lidera država regije u Sloveniji na kojem je sudjelovao i francuski predsjednik Francois Hollande, a ove će se godine isti skup održati u Dubrovniku uz sudjelovanje njemačke kancelarke Angele Merkel. I Francuska i Njemačka su prilično skeptične oko procesa proširenja EU pa je njihova potpora ovoj inicijativi izuzetno važan doprinos jačanju povjerenja da će se proces nastaviti bez obzira na otpor koji je sve jači.

Hrvatska već pomaže Srbiji i drugim državama regije i savjetima, koristeći iskustvo stečeno tijekom pristupnog procesa. Hrvatsko je iskustvo zapravo jedino korisno jer su države koje su ušle u EU prije nas pregovore završile još davne 2002. godine kada su i uvjeti i okolnosti bili drugačiji.

U ovih godinu dana zapravo je Srbija ta koja je kod drugih država EU, ali i šire, optužila Hrvatsku za neeuropsko ponašanje. Srpsko Ministarstvo vanjskih poslova poslalo je pismo drugim državama u kojemu optužuju Hrvatsku za pritisak na Srbe zbog ćirilice u Vukovaru i onoga što su smatrali jačanjem netolerancije prema srpskoj manjini. Takvo pismo Srbije, o čijem smo sadržaju već pisali, mnogi su europski diplomati nazvali “nediplomatskim i neprimjerenim”, ali Hrvatska zbog toga nije imala negativan stav prema otvaranju pristupnih pregovora sa Srbijom, nego je samo pristojno odgovorila na te optužbe. Naravno, proces pristupanja Srbije u EU bit će dugotrajan, sasvim sigurno do sljedećeg desetljeća. Hrvatska može članstvo u EU iskoristiti za postavljanje uvjeta Srbiji na tom putu, ali ne samo zbog bilateralnih sporova.

Hrvatska je u dobroj, možda i najboljoj poziciji od svih u EU da podsjeti na uvjete koje svaki kandidat iz regije mora ispuniti, a na koje su drugi u EU pomalo zaboravili. Dakle, Hrvatska može od Srbije tražiti da ona poštuje uvjete prema EU, a ne samo prema Hrvatskoj.

Suočavanje s prošlošću je jedan od uvjeta koji je morala ispuniti i sama Hrvatska, pa zašto bi onda zaboravila da se taj uvjet stalno spominje i Srbiji. S obzirom na to, sasvim je legitimno inzistirati na otkrivanju istine o nestalima, povratku otete imovine, suđenju odgovornima za zločine i otvaranju istraga za one predmete koji dosad nisu procesuirani, a takvih je u Srbiji puno. Kako je današnje vodstvo Srbije bilo aktivno uključeno u politiku Beograda tijekom rata i kako oni kažu da su spremni i otvoreni utvrditi cijelu istinu, ni Srbija ne bi trebala imati problema s tim ako je iskrena.

Suradnja u regiji i dobrosusjedski odnosi također su obveza koju Srbija ima prema sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, a njeno je ispunjavanje samo po sebi uvjet za daljnji napredak prema članstvu. Dakle, ako želi napredak prema EU, suradnja s Hrvatskom, ali i s drugim susjedima za Srbiju nije izbor, nego obveza.

I poštivanje prava manjina je jedan od kriterija koje svi kandidati moraju ispunjavati. Dakle, kao dio EU Hrvatska će tražiti poštivanje europskih standarda koje sama želi promicati u regiji i koje je sama morala ispuniti kao uvjete za članstvo. To ne bi bilo nikakvo iskorištavanje članstva u EU za pritisak zbog bilateralnih problema.