Žuži Jelinek: Skuhala sam večeru mužu i ljubavnici pa joj - opalila pljusku

U jednom poglavlju svoje najnovije, devete knjige “Mijenjaju li se muškarci” Žuži Jelinek priča kako se obračunala s jednom od suparnica. Shvatila je da njezin treći suprug, što bi ona rekla “feš, jako visok, doktor znanosti” (to su za Žuži uvijek bili najvažniji atributi pravog muškarca), počinje ili već ima aferu s njezinom znanicom. Nije mu prigovarala, suzdržala se od grintanja, što je njezin životni kredo kad su muškarci u pitanju, a osim toga, kako priznaje, u zadnje vrijeme baš ga i nije “previše tetošila”.

Organizirala je ugodnu, intimnu večeru za četvero u svom glasovitom stanu s najljepšim pogledom na Trg Republike, kako se tada zvao. Političkim jezikom rečeno, večera je za znanicu i njezina muža protekla u ugodnoj atmosferi, znanica je čak dobila i dar.

Pričali su o svemu i svačemu i u jednom trenutku Žuži je suparnicu, glupu ženu koja nije niti slutila što slijedi, pozvala u drugu sobu. Čim su zatvorile vrata, Žuži joj je opalila pljusku. U riječim kojima je popratila pljusku leži najpametniji dio ‘male osvete velike žene’: “Ovo ti je zbog zavođenja moga muža. I ne bih to učinila da mi nije rekao da mu ne daš mira”.

Zajamčena diskrecija

Jednim potezom uspjela je uvjeriti ljubavnicu da ju je ponizila samo zato što je to tražio njezin muž, da mu se ona zapravo i ne sviđa te je osigurala, kako je napisala, da je “diskrecija čašću zajamčena” - ta se žena morala osjećati osramoćenom ne samo kod Žuži, nego i kod njezina muža. Eto, to je simptomatična priča za životnu filozofiju Žuži Jelinek. Ona je od onih koji baš nikada ne odustaju, ona je “životna aktivistica” uvijek spremna za akciju, nikad na jadanje ili zdvajanje nad vlastitom sudbinom.

Ona u životu planira i taj plan uvijek i provede. Zar to ne potvrđuje i ova deveta knjiga, zbirka njezinih kolumni posvećenih uglavnom muškarcima? Tko bi drugi u devetom desetljeću života, nakon dva opasna i bolna loma kuka, ustao iz kreveta i, kako mi je sama pričala, na koljenima, jer drugačije nije mogla, na pisaćoj mašini tipkao i tipkao svoje kolumne, kojih se skupilo gotovo 900 u 17 godina rada za Gloriju.

Otkrio ga je pas

Znakovito je i to kako je Žuži shvatila da je muž vara: otkrio ga je njemački ovčar. Žužikini psi bili su i ostali najverniji mužjaci njezina života, no to je druga priča… Primijetila je da je suprug osobito razdragan u društvu jedne njezine znanice. Shvatila je odmah zašto u posljednje vrijeme tako rado izvodi psa u šetnju pa se čak i vikendom “trudi” odvesti ga na Sljeme.

Zašto je važno kako je Žuži saznala za nevjeru? Zato što otkriva da Žuži nije u supruga tražila znake nevjere poput drugih nesigurnih žena ili ga ljubomorno nadzirala. To nije Žužikin stil. Uz muškarce, ona je uvijek u životu imala i bogat, plodan poslovni i društveni život i to je ključna razlika između nje i “ovisnica o muškarcima”, koju nikako da shvate bijesne žene i feministkinje koje je napadaju zbog poznatog “evanđelja po Žuži” - život bez muškaraca nema baš mnogo smisla ili barem veselja, užitka…

Njezini ženski neprijatelji, koji su je često znali zvati ili joj slati toksična pisma puna mržnje, a spominje ih i u knjizi, ne shvaćaju da Žuži nikada nije zagovarala podređenost muškarcu, već samo suživot na obostranu radost. U tom smislu Žuži je davno prestala biti, kako je često nazivaju, naša poznata modna dizajnerica, stilistica ili voditeljica najboljeg krojačkog salona u gradu.

Vojska sljedbenica

U međuvremenu, kroz kolumne i knjige, rodila se posve nova Žuži - prethodnica Carrie iz “Seksa i grada”, žena koja savjetuje o životu i muško-ženskim odnosima s idejom da ni grad ni selo nemaju mnogo smisla bez seksa i mistera Biga. I zato je njezinih sljedbenica i sada, kad jedva izlazi iz kuće, nebrojeno više nego onih kojima smeta što jedna gospođa u devetom desetljeću života slavi muškarce i seks.