Veće plaće učiteljima ne bi donijele bolje obrazovanje učenicima

Sindikati su odustali od štrajka, a jedan od glavnih zahtjeva bio je povećanje plaće od 4 posto za sve zaposlene u sustavu obrazovanja i znanosti. I za one koji već 30 godina rade kao nastavnici, i za one koji su došli prekjučer; četiri posto više i za profesore koji pripremaju djecu za matematičke olimpijade, i za one koji čitaju novine za vrijeme nastave. Sindikalni nas čelnici i ravnatelji pokušavaju uvjeriti da nam žele omogućiti najbolje moguće obrazovanje te da će tih četiri posto povišice magično transformirati u veće znanje u glavama naše djece. Jedna je ravnateljica javno na televiziji rekla da su reforme skupe, pa je bolje novac pretočiti u džepove nastavnika, jer će tih 250 kuna više u džepu prosječnom učitelju vratiti dostojanstvo i dati mu novu volju za rad s učenicima. No ovakva nas retorika ne treba čuditi, jer je zadaća sindikata da se bore za materijalna prava svojih članova, a ne da promišljaju reformu obrazovanja. Reformama se samo znaju profesionalno odupirati, kao što je bio slučaj s autocestama i Zakonom o radu.

Već je dobro poznata činjenica da na PISA testovima koji mjere znanje iz matematike, znanosti te pismenost Hrvatska prilično loše stoji. Od 2006.godine, otkad smo prvi put uključeni u mjerenje, u sve se tri kategorije vrtimo između 30. ili 40. mjesta. Globalno gledano. to i nije tako katastrofalan rezultat, no ako te rezultate relativiziramo podacima o izdacima po učeniku na sve tri razine obrazovanja, slika je ipak zabrinjavajuća. U promatranom uzorku zemalja, samo Grčka i Cipar troše po učeniku više od Hrvatske, a imaju lošiji rezultat; druge zemlje ili troše manje po učeniku ili troše više, ali imaju i bolji rezultat. Hrvatska se nalazi u donjem bijelom kvadrantu, zajedno s Litvom, Mađarskom i Portugalom; ove zemlje imaju niže PISA rezultate od prosjeka, ali su im i izdaci po učeniku ispod prosjeka. Zemlje kao što su Japan, Finska i Nizozemska nalaze se u gornjem bijelom kvadrantu; one imaju i više izdatke po učeniku od prosjeka, ali i više PISA rezultate od prosjeka za cijeli uzorak. Za ove dvije skupine zemalja vrijedi pravilo da veći izdaci po učeniku vode boljim ishodima obrazovanja. Pozitivne iznimke od ovog pravila u plavom su kvadrantu, a posebice se ističu Estonija i Poljska, koje ostvaruju gotovo iste rezultate kao Nizozemska uz upola manje izdatke po učeniku. S druge strane, često zazivamo skandinavski sustav obrazovanja kao ideal, no promotrimo li crveni kvadrant, vidjet ćemo da Švedska i Norveška imaju iste rezultate kao Latvija i Litva, samo što po učeniku izdvajaju čak 60 posto više od svojih baltičkih susjeda. Drugim riječima, viši izdaci ne moraju nužno voditi boljoj kvaliteti obrazovanja. Upravo zbog navedenih iznimaka, ukupna veza između izdataka i ishoda učenja je pozitivna, ali vrlo slaba, te nikako ne može biti argument za povećanje troškova obrazovnog sustava.

Na koji način onda unaprijediti obrazovni sustav ako ne kroz monetarne poticaje? Najbolji ogledni primjerak više nego uspješne reforme obrazovanja jest Estonija, koja je u matematici i znanosti na PISA testu 2012. bila druga u cijeloj Europskoj uniji, daleko ispred zemalja stare Europe. Estonci su generalni smjer obrazovanja odredili još 1998., donošenjem strategije s jasnim ciljem da postanu informacijsko društvo do 2015. godine. Reforme koje su provodili godinama su doista bile sveobuhvatne, a uključivale su škole, ravnatelje, profesore, sindikate, ali i roditelje. Novi nacionalni kurikulum sadržavao je tradicionalne akademske discipline, ali i posebne vještine, kao što su upravljanje vlastitim vremenom, učenje kako učiti ili poduzetništvo, što je bilo prilično inovativno za kraj 90-ih godina.

Jedna od glavnih reformi bila je i dodjeljivanje veće autonomije lokalnim školama, koje su mogle same birati koje dijelove kurikuluma žele provoditi te samostalno odlučivati o izboru profesora, ali i sami razvijati vlastite sustave ocjenjivanja. Svaka je škola bila podložna inspekciji koja je određivala u kojim je područjima podučavanja škola jaka, a koje treba poboljšati. Ravnatelji su imali dodatna financijska sredstva kojima su mogli stimulirati pojedine profesore prema zaslugama. S druge strane, učitelji su mogli napredovati kroz četiri zvanja isključivo kroz vlastita dostignuća, a ne samo staž. Svaki je učitelj imao plan karijere koji mu je omogućavao dodatno usavršavanje temeljem cjeloživotnog obrazovanja. U konačnici, svi učitelji i profesori morali su završiti magisterij i proći poseban program pedagogije, didaktike i metodike da bi se u regularnu nastavu uključili nakon dvije godine provedene pod mentorstvom starijih kolega. I to sve nije bilo skuplje od obrazovnog sustava koji Hrvatska ima danas!

Kombiniraju li se ovakve reforme s povećanjem transparentnosti u vidu objave rezultata pojedinih škola na državnoj maturi i upisu učenika na fakultete, pomoći će se i samim učenicima i roditeljima da izaberu škole koje jamče kvalitetno obrazovanje. Međutim, provođenje reformi u obrazovnom sustavu zahtijeva dugoročni konsenzus koji će biti imun na smjenu vlasti te neće biti predmet sitnih politikantskih igara u izborno praskozorje, niti sredstvo ucjene profesora i učitelja nad našom djecom.