Josif Brodski: Ginu ljudi. Progonitelja on nije nadživio za jedno desetljeće, nego za cijelu jednu vječnost

Prije odlaska piše pismo generalnom sekretaru Komunističke partije Sovjetskog Saveza Leonidu Iljiču Brežnjevu, u kojem ne traži pomilovanje, za takvo što je već odavno kasno, ali moli da ga se ostavi u ruskoj književnosti: “čak i da mom narodu nije potrebno moje telo, moja duša će mu u svakom slučaju dobro poslužiti” (prijevod Neda Nikolić Bobić, Polja, Novi Sad, br. 492). Pred neprikosnovenim vladarom Brodski nije ponizan, ne pristupa mu iz perspektive trenutka – onog u kojemu je Brežnjev jedan od dvojice najmoćnijih ljudi svijeta, čije se carstvo čini vječnim – nego mu se obraća sa stanovišta više pravde i vječnosti: “Od zla, od gneva, od mržnje – čak i ako ih nazovemo pravednim – niko ne dobija. Svi smo mi u životu osuđeni samo na jedno: na smrt. Umreću ja koji pišem ove redove, umrećete Vi koji ih čitate.” Četrdeset i koju godinu kasnije, o sedamdesetpetoj godišnjici pjesnikova rođenja, i pred dvadesetu godišnjicu njegove smrti, Brodski je pjesnička i književna, ali i etička mjera stvari, a Brežnjev je vladar iz neke daleke povijesti, iz srednjeg vijeka čovječanstva, suvremenik Kublaj kana i Tamerlana, toliko mrtav da se čini kako nikada nije ni bio živ.

Neposlano pismo

Josif Brodski na kraju svoje pismo nije poslao Brežnjevu. Ponio ga je sa sobom u emigraciju, i ostalo je sačuvano kao dokument iz njegove zaostavštine, da svjedoči o nečemu što se nije dogodilo, a bilo je planirano. Što bi drukčije bilo da je generalni sekretar pročitao pjesnikovo pismo? “Ljudi su prevazišli doba u kojem je vladalo pravo jačeg. Zato je na svetu suviše mnogo slabih. Jedina pravičnost je dobrota.” Gospodar tenkova, borbenih aviona i svih tajnih službi u velikom carstvu gdje sunce nikad ne zalazi samo bi se nasmijao na ovakve riječi. Za razliku od Brodskog, koji je u vrijeme ovog pisma i svoga izgnanstva iz Rusije imao samo trideset dvije godine, i nije raspolagao apsolutno ničim osim svojom ljudskom prirodom i krhkim pjesničkim darom, Brežnjevu je pripadalo skoro pola svijeta. Ali on takav bio je gospodar trenutka, njemu je pripadala svakodnevna i trenutna Rusija, dok je Brodskom već tada pripadala vječna Rusija, njezina kultura, književnost i jezik. To je, možda, razlog što pismo nije poslao. Uzaludan je svaki razgovor s gospodarom trenutka, barem kada je o poeziji i njezinom jeziku riječ.

Grob u laguni

Izgnanstvo Josifa Brodskog iz Rusije ostaje trajno. Doma se, u Sankt Peterburg, nije vratio ni živ ni mrtav. Eno ga leži na otočiću San Michele u venecijanskoj laguni, uz Sergeja Djagiljeva, Igora Stravinskog i Ezru Pounda, tamo gdje, ogledan u zrcalu, treperi Sankt Peterburg juga. Može li se na osnovu toga suditi da je Brežnjev pobijedio i da se lako oslobodio parazita? Ili je grob na Otoku mrtvih znamen pobjede poezije nad tiranijom? Pjesnik se u punom sjaju i veličini vratio ruskom jeziku i kulturi, ili se, tačnije rečeno, ona ponizno vratila njemu, sklupčavši se poput umorne kuje na njegovu grobu, daleko od Rusije.

Josifa Brodskog prevodilo se u nas još od kraja šezdesetih, u svim zemljama i svim kulturama zajedničkoga, a izdijeljenog jezika. Iste su pjesme po nekoliko puta prevođene, zbog Brodskog ruski su jezik učili oni koji ga nisu znali. Bilo je u tome lažnog ili stvarnog opozicijskog revolta, humanizma i antikomunizma, potrebe da se dirne u nešto što je zabranjeno ili na zlu glasu, ali čak su i takvi motivi na kraju vodili čistoj poeziji. Brodski je bio angažirani pjesnik, ali njegov je angažman bio u temi i motivu, dok su njegov način, sadržaj i forma ostajali čista lirika. Imao je dar za veliku naraciju, iako se nije bavio epskim formama, nije napisao proznu sagu niti memoare, a čak je i onaj jedan njegov roman, posvećen Veneciji, u hrvatskom prijevodu nazvan “Vodeni žig”, bliži pjesmi u prozi nego velikoj pripovijesti. Ali ta se njegova zamamna naracija prepoznaje i prirodno širi u stihovima njegovih pjesama iz svih faza: od ranoga “Jevrejskog groblja kod Lenjingrada” do pjesama koje objavljuje potkraj života, uključujući i onu o opsadi Sarajeva, Brodski pjevajući priča priču, a da u tom pričanju nema ni velike epike, ni teških događaja, ni svijeta viđenog očima promatrača. Pjesnik je sudionik, čovjek iz samoga srca stvari...

Desetak godina po progonstvu pisao je poemu “Stihovi o Zimskoj kampanji 1980. godine”. Zimska kampanja je u sovjetskom metajeziku označavala sovjetsku intervenciju u Afganistanu, kojom je započeo jedan dugi rat, na kraju kojeg će se Sovjetski Savez urušiti sam od sebe, a zemlje Zapada nastavljat će ono što je započeo Brežnjev, naslijedivši ga u Afganistanu i šireći područje borbe na Irak, Pakistan, Siriju... Poema, u prijevodu Marka Vešovića, započinje tehničkim podatkom: “Brzina metka pri niskoj temperaturi/ zavisi jako od svojstava cilja,/ od težnje da se zagrije u grudnoj muskulaturi,/ ili sred vratnog složeno spletenog žilja.” U nastavku slijedi neka vrsta jezovite pjesničke reportaže iz zimskog Afganistana – “Žalostivi pjev se slovenski izvija/ uveče u Aziji. Smrzava se već i/ sirova svinjetina čovječija/ na podu karavan-seraja ležeći.” - kojom Brodski zalazi u bit zbivanja, u srž zamrznutog predjela, u kamen i u led. Usput cinično komentirajući dekadenciju trošnoga sovjetskog carstva, on se s afganistanskog tla uzdiže visoko u stratosferu, gdje “od svih zaboravljena, kučka,/ Laje, gledajući u iluminator”, i njome se, tom kučkom, kokošima koje su “prenute iz snova”, i tragovima zeca koji se čudom spasio, završava sedmo pjevanje ove kratke poeme, koja u našem vremenu biva življa i suvremenija nego prije trideset i pet godina, jer se na nju, na poemu Josifa Brodskog, nekim zlim čudom nastavlja naše vrijeme. I šta mi sad možemo, uplašeni i sleđeni u svom neželjenom dobu, nego da čitamo Brodskog kao najpouzdaniji izvještaj iz Sirije.

U ljeto 1992, ili je to, možda, već bila jesen, u New York Timesu objavljuje pjesmu na engleskom jeziku “Bosnia Tune”, čija prva strofa glasi: “As you pour yourself a scotch,/ crush a roach or check your watch,/ as your hand adjusts your tie,/ people die.” Marko Vešović je s Omerom Hadžiselimovićem to preveo: “Dok žohara gnječite, pijuckate/ viski, prepone svoje češkate,/ dok ruka oko mašne se trudi,/ ginu ljudi.” Prevoditelji su na genijalan način uspjeli prevesti tu olaku, optužujuću rimu “tie-die” s “trudi-ljudi”, i dalje do kraja pjesme ponoviti ubitačnu plakativnost pjesme, čija namjena nije nipošto bila da oduševi ljubitelje poezije, željne čistoga pjesničkog umijeća – onoga dakle što Brodskog i čini Brodskim – nego je to trebala biti pjesma-psovka, pjesma-pljuska, šamarčina svjetskom društvenom ukusu i moralu koji dopušta ubijanje jednoga grada. Napisavši “Bosnia Tune”, tu “Bosansku pjesmu”, kako naslov interpretiraju Vešović i Hadžiselimović, i to na engleskom – u ovom slučaju jeziku oružja, vojne intervencije, planetarnog morala – Brodski je za Bosnu učinio najviše što se iz književne perspektive uopće moglo učiniti, prvi, a vjerojatno i posljednji put upotrijebivši pjesničko umijeće i genijalnost u svrhe koje nisu pjesničke. Bio je to akt “primijenjene poezije”, kako ovaj pojam tumači i predstavlja važni bosanskohercegovački i hrvatski pjesnik Miro Petrović.

Figura zavičaja

Prema njegovoj veličini ovaj čitatelj nikada nije osjetio poniznost. Brodski naprosto nije od onih pjesnika i pisaca, od onih najvećih među velikim umjetnicima, koji svojom veličinom tjeraju na poniznost, iako je u isto vrijeme upravo on najizričitije i najdosljednije spajao etički s estetskim imperativom. Ali nema poniznosti, jer ga čitatelj, koji je “Bosansku pjesmu” prvi put čitao objavljenu u dnevnim novinama, u opkoljenom Sarajevu, dok su svud okolo sipale granate, doživljava nekako svojim. Josif Brodski figura je iz moga izgubljenog zavičaja i svijeta. Mjesto njegovog izgnanstva i moje je mjesto, iako nisam bio u Americi, a kada sam bio na groblju San Michele, odbio sam prošetati se do njegova groba, nego sam ga gledao iz daljine. Za mene Brodski je sahranjen na starom Jevrejskom groblju u Sarajevu, na pravoslavnom groblju kod svetoga Marka na Koševu, u grobu obraslom u travu što skriva zemlju koje više nema.