Jutarnji list jedan je od rijetkih medija koji je u jučerašnjem broju istražio kako je moguće da je DZS objavio da gospodarski rast u prvom tromjesječju iznosi 0,5 posto, da bismo u ponedjeljak od Eurostata doznali da je taj isti rast zapravo iznosio samo 0,1 posto. Zapravo, podatak o tome da je rast iznosio samo 0,1 posto, objavio je i naš DZS, ali sa šest dana odgode od prvotne objave 29. svibnja. Potiho, da nitko ne vidi. Nisu, valjda, htjeli pokvariti slavlje Grčiću i kolegama. O čemu se radi?
Valja pojasniti da i Eurostat i naš DZS sezonski prilagođavaju svoje podatke, što znači da se broje radni dani u uspoređenim razdobljima i uzima u obzir različita razina uobičajenih sezonskih aktivnosti te tek nakon toga izračunava podatak o rastu ili padu, a što je u ovom slučaju dalo rezultat od 0,1 posto. I naš DZS će se, kako je objasnio Krištof, ubuduće morati pridržavati (logičnijih) Eurostatovih pravila, samo što nije počeo. I kasni. Namjerno?
Mogli smo reći da od svega ne treba raditi veliku frku jer je riječ o procesu postepenog prilagođavanja domaćih pravila europskima te će, jednostavno, s vremenom sve sjesti na mjesto. Međutim, ako znamo da smo u izbornoj godini te vodimo računa o tome kako je objava podatka o rastu/padu gospodarskih aktivnosti vrlo važna politička činjenica, onda pitanje objavljivanja prave statističke istine dobiva na težini. Osobito ako znamo da je SDP provodio kampanju o izlasku iz recesije, dok su ozbiljne institucije poput HNB-a i Ekonomskog instituta procjenjivale kako možda možemo govoriti o stagnaciji, o onih zaista jadnjikavih 0,1 posto gospodarskog tavorenja iz Eurostatove tablice, a nikako o sigurnih 0,5 posto za Grčićevu tehničku potvrdu izlaska iz recesije.
Problem sigurno nije bio u tome jesu li u DZS-u tada znali koliko iznosi rast BDP-a uz desezonirane podatke. Sve su to oni lijepo izračunali, čak i objavili u svojem izvješću (šest dana kasnije), ali su, eto, malo stavili sa strane, malkice prikrili.
Zar u ovoj zemlji zaista trebamo sumnjati da državni statističari, za čiju struku treba vrijediti strogo pravilo tehničke neutralnosti, ipak malo boluju od želje za interpretiranjem podataka, od potrebe za političkim ili nekim drugim interesnim prilagođavanjem?
Na prvu smo sami sebi odmahnuli glavom i rekli - ma ne, ne treba biti paranoičan, umišljati, brijati…, ali smo jučer nabasali na prekjučerašnju objavu Marka Krištofa na osobnoj Facebook stranici gdje je napisao: “Indeks građevinskih radova u ožujku raste prvi put od veljače 2013. (kad je rastao uglavnom zbog lokalnih izbora), ako poraste i idući mjesec to će biti prvi put od kraja 2008.”. Zašto se Krištof uopće bavi prognoziranjem kad nije makroekonomist nego statističar? Želi li postići nešto više? Nije mu dovoljno samo izvijestiti?
Iz te Krištofove objave na fejsu teško se može potpuno jasno zaključiti koliko je Krištof sklon kreativnom interpretiranju statističkih podataka, nauštrb ledene neutralnosti i vrijednosne nezainteresiranosti, pa možda ne treba žuriti s grubim zaključkom kontra relativno mladog stručnjaka u DZS-u. Nažalost, on je šef naših državnih statističara, biće koje bi trebalo biti oličje nepogrešivosti, neutralnosti, potpune vrijednosne nezainteresiranosti. Da se bavi lijepom književnošću, sve bi bilo u redu, no u njegovom poslu čak se i manjkava prezentacija točnih podataka može smatrati oblikom nekompetencije. Koja je poanta objaviti 0,5 posto rasta i malo odgoditi desezonirane podatke, osim ako se ne želiš u “presudnom” trenutku malo dodvoriti vlasti?
To nije bio jedini Krištofov problem. U Jutarnjem listu već smo pisali i o tome kako je sve donedavno DZS slao Eurostatu neprimjerene podatke o broju radnih sati koje odrađuju zaposleni u punom radnom vremenu. Iako Eurostatova pravila zahtijevaju da se u podatke koji se dobivaju iz ankete o radnoj snazi ne uključuje vrijeme stanke, naši revni statističari lijepo su i vrijeme pauza pribrojili pa su malo uljepšali otužnu istinu prema kojoj, ako od naših ukupnih radnih sati oduzmemo 2,5 sata pauze tjedno, zapravo radimo najmanje u Europi. Krištof nam je, kad smo to otkrili, lijepo objasnio da će oni, počevši od ove godine, isključivati pauzu te će ubuduće sve biti uredu. Što smo dobili s time što smo sami sebi prešućivali činjenicu koliko zapravo radimo u odnosu na druge europske narode? Ne bi li nam bilo bolje da smo prije osvijestili koliko zapravo radimo u usporedbi s drugima?
Zaključno, sada javnosti valja reći da smo prije nekoliko tjedana pokušali istražiti sumnje ministra Hajdaša Dončića o tome je li, prema Eurostatovim pravilima, HAC uopće trebao ući u nezavidno visok državni deficit. Jasno, Hajdaš Dončić je političar koji želi da deficit izgleda puno bolje tj. manje i on je tu jasan. Međutim, odgovor koji su naši novinari dobili od Krištova nije bio jasan. Ugrubo prepričano, Krištof se pozvao na tzv. pravilo tržišnosti prema kojem HAC ne bi bio pribrojen deficitu da ispunjava načelo tržišnosti tj. da pokriva više od 50 posto troškova proizvodnje (uvećanih za kamate) iz svojih prihoda. Krištof taj načelni odgovor nije potkrijepio brojkama. Voli čovjek, izgleda, više riječi nego brojke. Kad smo dobili taj odgovor, činilo nam se da HAC osjetno premašuje 50 posto troškova svojim vlastitim prihodima te da se tek manjim dijelom financira iz trošarine, ali tada se nekako još nismo s time zamarali. Još smo vjerovali tim strogim ljudima, principijelnim statističarima. Danas se već pitamo treba li zaisa HAC biti dio ružno golemog deficita ilije Hajdaš Dončić bio upravu. I koliki je zapravo problem u DZS-u? Molimo odgovor s brojkama o HAC-u.