Suočavanje Srbije s prošlošću nije zloupotreba članstva u EU

Nedavna presuda Međunarodnog suda u Haagu o tužbi Hrvatske protiv Srbije za genocid i protutužbi Srbije okončala je jedan dugi proces koji je trajao 15 godina, ali bi bilo prejednostavno reći da će nakon toga dvije države normalno razvijati odnose bez potrebe da se vraćaju u prošlost. Lako je nekome iz Bruxellesa poručiti da se treba okrenuti budućnosti i ostaviti prošlost samo povjesničarima. No, prošlost je na mnogim područjima bivše Jugoslavije još uvijek dio sadašnjosti. Još uvijek je velik broj nestalih osoba čija sudbina nije utvrđena. Još uvijek su vidljive posljedice rata i još uvijek je velik broj zločina ostao neprocesuiran. Proces europskih integracija pomogao je Hrvatskoj da se suoči sa svojom prošlošću i ona je ispoštovala sve zahtjeve Europske unije i onda kad su se takvi zahtjevi doživljavali kao nepošteni, a često su bili zasnovani i na namjerno izrečenim neistinama, poput onih poruka bivše tužiteljice Haaškog suda Carle del Ponte da se general Ante Gotovina skriva u katoličkim samostanima ili jahtama plovi po Jadranu, zbog čega je Hrvatska nekoliko godina kasnila na putu prema članstvu u EU.

Stječe se dojam kao da je Europska unija, kad je u pitanju Srbija, nekako ublažila kriterij suočavanja s prošlošću kao uvjet za napredak u europskim integracijama. Sudeći prema javnim istupima najviših dužnosnika EU, taj je uvjet ostao samo na razini formalnog spominjanja u dokumentima. Niti jedne reakcije nije bilo u EU nakon objave podataka beogradskog Fonda za humanitarno pravo koji optužuje sadašnjeg šefa Glavnog stožera Vojske Srbije, Ljubišu Dikovića, da je imao ulogu u zločinima na Kosovu. Jedina reakcija vlasti u Srbiji bili su osuda i napadi na tu uglednu nevladinu organizaciju te odlikovanje Dikovića. Još uvijek političko vodstvo Srbije nije javno osudilo niti se distanciralo od javnih istupa Vojislava Šešelja, što su primijetili ne samo hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu, nego i oni iz drugih država.

Reći da to što govori Šešelj “pripada prošlosti” nije dovoljno. I reakcija Srbije nakon posljednje presude ICJ ne pokazuje da je sadašnje vodstvo baš pretjerano spremno suočiti se s prošlošću. Presudu tumače kao nešto što Srbiju u potpunosti oslobađa od bilo kakve odgovornosti za zločine u Hrvatskoj, što je svakako krivo tumačenje. Kada govore o važnosti ICJ u ovom slučaju, zaboravljaju da je taj isti sud u postupku BiH protiv Srbije utvrdio da Srbija, iako nije bila izravno odgovorna za genocid, nije učinila sve što je bilo u njenoj moći da taj genocid spriječi. Tomislav Nikolić, sadašnji predsjednik Srbije, zajedno je s liderom Republike Srpske komentirao ovu presudu koju su pozdravili. Kao da su zaboravili da je taj ICJ presudio da su u Srebrenici snage Vojske Republike Srpske počinile genocid. Srbija taj sud u potpunosti ignorira u slučaju mišljenja o neovisnosti Kosova. Naime, upravo na zahtjev Srbije da utvrdi je li deklaracija o neovisnosti Kosova u skladu s međunarodnim pravom, taj je sud dao mišljenje da kosovska neovisnost ne krši međunarodno pravo. Dakle, Srbija nije baš najbolji primjer države koja uvažava međunarodno pravo. Iako je bilo nekoliko pozitivnih poruka sadašnjeg vodstva Srbije, pogotovo premijera Aleksandra Vučića koji se jasnije od predsjednika Nikolića i ministra vanjskih poslova Dačića distancira od svoje prošlosti, sadašnje vodstvo Srbije može puno više napraviti u rješavanju pitanja nestalih, što je tražio i Međunarodni sud pravde.

Međunarodna zajednica je uglavnom ignorirala presudu ICJ. U EU su se izgovarali načelom da “ne komentiraju sudske presude”, a neslužbeno su poručili da sada Zagreb i Beograd trebaju graditi dobre odnose bez obzira na različito tumačenje koje imaju o presudi. Ono što brine neke diplomate EU, pogotovo one koji žele vidjeti brži napredak Srbije u pristupnim pregovorima, jesu najave iz Hrvatske da će blokirati otvaranje pregovora Srbije o poglavlju 23, onom o pravosuđu, ako se ne izmijeni zakon o nadležnosti za suđenja za ratne zločine.

Sadašnje ponašanje Hrvatske kao članice EU ne treba vidjeti kao ucjenu Srbije zbog neriješenih bilateralnih pitanja. Hrvatska ima ne samo pravo, nego i dužnost da inzistira na suočavanju Srbije s prošlošću i da podrži one krugove u EU, pogotovo u redovima zastupnika Europskog parlametna, koji predlažu da se od Srbije traži odšteta žrtvama. Inzistirati na suočavanju s prošlošću putem rješavanja sudbine nestalih, procesuiranju odgovornih za ratne zločine, javnoj osudi govora mržnje, poštivanju prava nacionalnih manjina i normalizaciji odnosa sa susjedima nije bilateralno pitanje, nego je dio europskih standarda koji su uvjet kandidatima.

U EU i državama članicama ima sve više dužnosnika koji i nemaju previše znanja o ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Neke to i ne zanima pretjerano jer sada imaju druge prioritete. Treći misle da sada nije trenutak da se Srbiju previše pritišće zbog odgovornosti za ratne zločine jer se od nje traži normalizacija odnosa s Kosovom koja bi trebala biti okončana nekom vrstom priznanja. Zato je i uloga Hrvatske da kao država koja je sama prošla strahote rata i agresije inzistira na suočavanju Srbije sa svojom prošlošću kako bi sutra bez tereta postala dio zajedničke obitelji u EU.