JURICA PAVIČIĆ: Što razlikuje američki 'Tea Party' i 'Family Party' Željke Markić

Početkom ovog vikenda, dan nakon što su objavljeni rezultati ‘antipederskog’ referenduma, u trenutku dok su hrvatski mediji još uvijek bili ujedinjeni u medijskom bojkotu inicijative U ime obitelji, u moru unisonog snebivanja i razočaranja (ako ćemo pravo: očekivanih) rezultatima, pojavio se jedan glas koji je u taj unisoni monolit samoprijekora unio zrno nesloge.

Za taj glas pobrinuo se Hrvatski helsinški odbor, ustanova koja bi se u nekim normalnim svjetovima trebala prva i najgorljivije skrbiti da ranjivima, krhkima i drukčijima ne padne ni jedva vlas (točnije: pravo) s glave. Kako mi ne živimo u “normalnim svjetovima”, tako se i HHO već odavno pretvorio u privatnu čajanku Ivana Zvonimira Čička, te osobnu prelaturu Zdravka Mamića u čije ime HHO ratuje s navijačima gorljivo i tvrdo oko stvari gdje su oni u pravu, ali mnogo blaže i uvijenije kad oni doista naprave svinjac (na primjer - prakticiraju neonacizam). HHO je - ukratko - već stanovito vrijeme redikulozna i potpuno nerelevantna ustanova. No, reakcija HHO-a na nedjeljni antigej plebiscit utoliko je zanimljiva što otvara temu koja doista jest relevantna: naime, koje se (dvije, tri) ideologije u Hrvatskoj zaista sukobljavaju?

Za Čička i HHO nema dileme: otvoreno agitirajući protiv Markić i Crkve, “mediji su većim dijelom u službi vladajuće lijeve koalicije”. HHO stoga ističe da se “brojni političari, kao i predstavnici pojedinih nevladinih udruga, gotovo natječu kako oblatiti građane koji su svjetonazorski ili politički opredijeljeni za neku drugu, u ovom slučaju konzervativnu opciju”. Stoga Čičak i njegov Helsinški odbor zaključuju kako se “konzervativni svjetonazor i konzervativne političke opcije u Hrvatskoj idejno stigmatiziraju i kriminaliziraju do mjere da se počinje javljati strah od otvorenog i slobodnog iznošenja vlastitih stavova. Takva politička i društvena klima predstavlja ugrozu temeljnih ljudskih prava na javno iznošenje svjetonazorskih i političkih stavova”. Zvonimir Čičak pritom uspoređuje sadašnju medijsku monolitnost s onom iz doba zrelog socijalizma i drži kako u Hrvatskoj postoji polarizacija između malobrojne medijske, poslovne i političke liberalne oligarhije ( Kerum bi lijepo rekao: “urbani Jugoslaveni”), te šutljive većine, tog nekog, malog, krotkog i krepkog svijeta iz Vrgorca, Šibenika, Sesveta i Novske koji radi, čkomi, ide na misu i neće pedere pred matičarom. To je manje-više narativ koji često nalazimo i kod konzervativnijih političkih publicista (koji katkad pišu o 20% odnarođenih), i kod populističkih političara (“vukovarska” i “nevukovarska” Hrvatska), a i kod svećenstva koje rado insistira na referendumu kao trijumfu šutljive većine nad “nenarodnom vlašću” koja narod patronizira.

Ova dihotomija, naravno, kao i svaka dihotomija - banalizira. Za početak, onaj pol koji se u ovoj konzervativnoj kontrarevoluciji iskristalizirao kao liberalni i sam je oštro podvojen na dva zavađena krila. Jedno od njih su liberali koji sadašnjoj vlasti spočitavaju sporost u reformama, oklijevanje u privatizacijama, nezadiranje u stečena prava i etatizam, a drugi pol čini “prava” ljevica kojoj se u ovom trenutku događa pred očima njena istinska noćna mora. Naime, pred njihovim se očima koncesioniraju autoputevi, privatniku prepušta nacionalni aerodrom, liberalizira zakon o radu, autsorsa bolničke čistačice i podvornice, a oni su u jeku tih temeljnih ideoloških sukoba prinuđeni na očajničko primirje s liberalnom Vladom zato što ih je u isti tor gurnula Željka Markić. Jedna od “krasnih” posljedica djelovanja Gospođe Pilula jest i to što o stvarno spornim potezima sadašnje vlasti najednom iščezava makar i bazična ideološka debata.

Majčinska država

To da liberalni pol nije tako monolitan kako bi se po referendumu činilo nije novost. No, u kojoj je mjeri kompaktno jedinstven onaj drugi - konzervativni? Koji je uopće sadržaj hrvatskog ideološkog konzervativizma? I koji je to svjetonazor koji je - HHO veli - “sotoniziran”?

Naime, u nekim medijskim analizama pokret nove, mlade desnice u Hrvatskoj povezuje se s američkim pokretom Tea Party i ideologijom anglosaksonskih neokonzervativaca koji su u jednom kratkom trenutku u Americi osvojili vlast ( Bush jr.) da bi u međuvremenu postali uteg i vlastitoj, Republikanskoj stranci. Sličnost između “Family Party” i “Tea Party” afirmativno je ovog tjedna podvukao i jedan od ideologa pokreta, svećenik Vice John Batarelo, koji je u Večernjem listu izjavio (manje-više) kako u Hrvatskoj građani imaju previše prava, da država ima preveliku ulogu i petlja se u sve, pa i u odgoj. Ti ideologemi doista su ideologemi klasične anglosaksonske desnice, koja vjeruje u male poreze, apsolut tržišta, slabu državu, zazire od centralne vlasti, ekonomskog intervencionizma i socijalne redistribucije. Tu ideologiju koncizno je - kako je samo ta gospođa znala - sročila Margaret Thatcher rečenicom “ne postoji takvo što kao što je društvo”. Postoje - naime - samo obitelj i pojedinac.

Prepoznajete li u ovakvom opisu hrvatsku konzervativnu opciju? Ja ne. Hrvatska konzervativna opcija je - naime - ponajprije izrazito etatistička, a u svojoj osnovi i antikapitalistička. Ona vjeruje u jaku majčinsku državu koja centralizira i redistribuira novce, koja pomaže poduzeća koja propadaju, koja nadzire ceste, luke i aerodrome preko krupnih javnih poduzeća u kojima će svatko od nas preko nekog barba Luke naći posao za nećaka ili šuru, te samim tim teret njegova uhljebljenja prebaciti zajednici kroz cestarinu, cijenu tramvaja i račun za plin. Da je tomu tako, jednostavno je ilustrirati kroz desetine izjava aktera “desne revolucije”. Dovoljno se sjetiti jednog od lidera vukovarskog antićiriličnog stožera koji je iz blagog zatišja veteranske mirovine izjavio “kakvi su to poduzetnici kad ne mogu nahraniti nas četiri milijuna”, pa do samih lidera U ime obitelji koji napola najavljuju moguće antikapitalističke referendume - npr. protiv koncesija na ceste (koji bih - usput - i ja potpisao). Kako gleda na ulogu države i javnih poduzeća taj konzervativni common sense dobro ilustrira i ovotjedni skandal u gradu Vrgorcu. Tamo se - naime - lokalna HDZ-ova politika pobunila zato što je HAC (dakle, firma u debelim dugovima) odlučio na novootvoreni komad autoceste dovesti već zaposlene radnike iz drugih dijelova Hrvatske. Vrgorčani su se pobunili jer su oni “na tih 80 radnih mjesta računali”. Ukratko - politička opcija koja sebe smatra desno konzervativnom, u kraju Hrvatske koji je desno konzervativan (i - naravno - glasao “za”) - smatra da bi prezaduženo, popljačkano javno poduzeće trebalo otvoriti nepotrebna radna mjesta, i to zato jer bi njima ta radna mjesta zgodno došla. Takvoj “desnici” prirodni bi lider bio - Josip Broz Tito!

Složni u ćudoređu

Ovaj brak narodnjačkog etatizma i konzervativne desnice u stanovitoj je mjeri funkcionirao u Sanaderovoj eri, jer je bilo para. Para je bilo za sve, i u doslovnom smislu (kroz krađu) i posredno, kroz sitne usluge, zaposlenja, apanaže, poklone, sinekure, ugovore, izmjene prostornih planova i koncesije. Kad je recesija ubila ekonomiju sazdanu na krmčenju prostora, taj je brak postao nemoguć. Konzervativna opcija u Hrvatskoj stoga funkcionira složno kad su u pitanju teme ćudoređa. Lezbe i zdravstveni odgoj, Titove kuharice i prijesni antićirilični šovinizam umjetno ujedinjuju konzervativnu politiku kao što umjetno ujedinjuju i liberalnu.

No, onda kad se od tih parapolitičkih petardi premjestite na stvarnu politiku i donošenje odluke o stvarnim problemima, onda hrvatski tea party najednom postaje nemoguć. On tada može krenuti ili putem nacionalnog etatizma s antikapitalističkom retorikom (kao što to u Mađarskoj radi Orban) ili putem stvarnog “zavođenja kapitalizma” kakav su zavodili idoli neokonzervativaca: Pinochet i Thatcher. Napravi li ovo drugo, zamjerit će se “Vrgorcu” i svim (pa i velegradskim) “vrgorcima” koji od njih očekuju klero-socijalizam. Naprave li ono prvo, morat će se popišati na pola onoga za što se deklarativno zalažu: privatni sektor i Europsku uniju, Angelu Merkel i Viviane Reding.

U jednom trenutku, hrvatska će konzervativna opcija morati prestati pričati o seksu. To je trenutak kad za nju počinju problemi.