Čiju zapravo Vladu već četiri i pol mjeseca vodi Andrej Plenković i tko uistinu upravlja državom?

Ni sam početak nije obećavao. Već prema izboru suradnika i prvim kadrovskim ustupcima, moglo se vidjeti da Andrej Plenković na čelu HDZ-a i Vlade nema hrabar, čist start, nešto bez čega se teško može dugoročno, a pogotovo uspješno rukovoditi tako složenim aparatom kakav je HDZ. To se nikad ne smije podcijeniti.

No ono što je Plenkoviću nadomještalo nedostatak odvažnosti, što je malo zakrivalo tu njegovu političku neutralnost, bili su strpljiv karakter, umjeren nastup, razmjerno uključiv pristup, izbor suvremenijih tema u svakodnevnome političkom djelovanju, često čak na rubu dosade i tehničkoga govora, ali svejedno relaksirajuće u odnosu na prethodnike.

Međutim, krediti su da se brzo potroše, dopušteni minusi da se vraćaju s kamatama, pa se tako i Plenkoviću sad već pomalo zatvara prostor sveopćeg divljenja svježini, neopterećenosti i mirnoći (jer postoje već toliki proboji njegove političke nirvane), a otvara bezdan preispitivanja političkih namjera i dometa, ali i jedno jednostavno, bolno i ključno pitanje:

Čiju Vladu sad već četiri i pol mjeseca zapravo vodi Andrej Plenković?

Jer ova je Vlada neobičan skup proturječnosti, jedan svakotjedno zasjedajući, beskonačan sukob interesa i ambicija, to je Vlada sastavljena ne od ministara nego od ustupaka, i ne od programa nego od različitih obaveza. Lako bi bilo da je to samo Vlada HDZ-a i Mosta, te perverzne i toksične političke kombinacije, nego to je Vlada s barem pet hadezeova, barem dva mosta i još valjda 20-ak ravnopravno sudjelujućih formalnih i neformalnih interesnih krugova.

Kakav bi to samo genij morao biti da tako raznorodno društvo usmjeri prema zajedničkom uspjehu. Izgledi ovako postavljene, zapravo rastavljene Vlade praktično su minimalni. To je administracija koja možda može malo poživjeti na konstelaciji nekakvoga općeg oporavka, ako on potraje, ali i koja može lako eksplodirati na prvome žešćem sukobu velikih interesa oko nekoga većeg državnog sustava, važnije državne tvrtke, značajnijega državnog posla. To je Vlada s vrlo malo potencijala da napravi veće pothvate za sve građane, ali zato s puno rizika da učini dugoročne i teško popravljive štete, prije svega kadrovskim odlukama i visokopopulističkom politikom.

To je uostalom Vlada kojoj se u prekratko vrijeme dogodila krupna i kobna inverzija ključnih igrača na koje se, kao, željelo osloniti: počelo se s tim da su glavni ljudi Vlade Zdravko Marić i Martina Dalić, no brzo su ih u drugi plan potisnuli Goran Marić i Pavo Barišić.

Štoviše, za Gorana Marića na temelju dosadašnjih iskustava opravdano je pitati - je li on ministar kadroviranja u Plenkovićevoj Vladi ili je Plenković premijer u Vladi Gorana Marića? Krajnje je nejasno u čije ime Marić postavlja ljude po državi i zašto baš profil kadrovika prekriva gotovo sav prostor jedne tobože reformske, progresivne Vlade. Otpočetka se zna da Marić nije bio Plenkovićev izbor, na koncu imenovan je u fotofinišu kao posljedica nikad do kraja objašnjene političke ucjene. O tome koliko je Marić bio važan Plenkoviću najbolje govori činjenica da ga je postavio u Vladu nakon što je već bio objavio sastav Vlade - bez Marićeva imena. I po političkim putovima Plenkovića i Marića reklo bi se da se baš ni u jednoj fazi nisu preklapali. A opet, snaga Gorana Marića rasplamsava pitanje Plenkovićeva autoriteta i utjecaja te uopće političkih odnosa koji održavaju većinu i Vladu na površini.

Nije dakako Marić najveći Plenkovićev problem niti jedini znak pokraj puta da nešto nije u redu s premijerovim utjecajem na procese u državi.

Plenković ima barem pet velikih skupina problema. Prvo je ideologija, svjetonazor Vlade koju predvodi. Imaju li na smjer Vlade presudan utjecaj Plenkovićev liberalni svjetonazor i vrijednosti članova tima za koje se može reći da su njegov krug, ili njegov osobni izbor, ili se prava tendencija ipak vidi tek iz prigušenog djelovanja ljudi poput Stiera ili Ilčića?

Drugo su kadrovi: premijer, recimo, nije uspio progurati svog izabranika za ravnatelja HRT-a, tu je morao učiniti veliki ustupak Mostu, potom nejasno je koliko je uopće sudjelovao u izboru novog šefa Podravke, ne uspijeva presjeći kadrovsku igru s predsjednicom oko diplomacije, a i drugdje se čini da svi imaju veću inicijativu u kadroviranju od njega.

Treće je pitanje tko je uopće nositelj reformske inicijative u ovoj Vladi. Jesu li to HDZ i njihov premijer ili su to partneri iz koalicije, Most kao projekt, ili možda čak neki HDZ-ovi ili Mostovi pojedinci. Evo zadnji primjer: tko je zaslužan, bolje reći odgovoran za populističku odluku o oktroiranju cijene plina za građane, je li to Most, je li HDZ, je li Plenković – veliko je tu natjecanje u tijeku.

Četvrta je dilema Plenkovićeva razina utjecaja na izbor ključnih kandidata na lokalnim izborima, i to na HDZ-u najosjetljivijim pozicijama poput Zagreba ili Zadra. Mnogi vjeruju da će se na ovome Plenković uskoro u potpunosti razotkriti, no to će ipak biti samo razotkrivanje u odnosu na njegovu poziciju u stranci, koja je više-manje već danas jasna.

No kritična je trenutačno Plenkovićeva pozicija kao čovjeka koji upravlja državom.

I peto je pitanje Plenkovićeva ovladavanja HDZ-om, u čemu je, moglo se zaključiti, premijer bio zastao prvih mjeseci mandata u Vladi, jer mu je Vlada bila prioritet, ali sad se sa svakim danom, svakim novim ustupkom, svakom novom aferom, manjim ili većim neuspjehom, njegov projekt zauzdavanja stranke koja ga je primila s velikom dozom početnog nepovjerenja, bez obzira na rezultat na unutarstranačkim izborima, čini sve manje perspektivnim poslom.

Dio odgovora je, dakle, blizu. Vrlo brzo ćemo znati: hoće li Plenković nadigrati Kalmetu, hoće li pomoći ili odmoći Bandiću, hoće li oslabiti ili pak ojačati Most. O tome dijelom ovisi i njegov uspjeh. No ključna će stvar još neko vrijeme ostati zagonetka: žele li uopće HDZ i Most da Plenković uspije.