Časni sudovi i nečasne metode

Nije li bizarno da stranka koja se naziva demokratska egzekutira ljude? Darko Milinović izbačen je iz stranke, svog HDZ-a, jer je s pristašama i navijačima došao u Zagreb, pred središnjicu i tražio određivanje datuma izbora za predsjednika gospićkog HDZ-a. Oni nemaju predsjednika nego povjerenika jer je isti taj Milinović dao ostavku kada “njegova” osoba nije u siječnju izabrana za ravnatelja NP-a Plitvička jezera. Iz stranke ga je sada izbacio stranački Sud časti a da mu nije dao ni priliku da kaže nešto u svoju obranu. Nije da se treba brinuti za Milinovića ili za HDZ. Razumiju se međusobno. Ali je dobro nešto zapamtiti iz ove epizode. Ne vjeruj u demokraciju stranke koja tvrdi da je demokratska. Demokratske stranke se, ionako, neće usuditi tvrditi da su demokratske. One koje sve uvjeravaju u suprotno ni same nisu uvjerene u vlastitu demokratičnost.

Časni sud nije dokaz moralnih standarda, nego njihova nepostojanja. Stranka koja ima časni sud, ima ga jer je svjesna da ima i nečasne metode. Koji je to vrag da stranka mora imati tijelo represije kojim prijeti članstvu? Koji je to sud koji se sam naziva časnim, kakvi su drugi? Stvar ukazuje da stranka koja se sudom obračunava s članstvom zna da ima razne lupeže u članstvu pa joj treba nešto kao interna policija. Sud je, po ideji, tijelo koje odlučuje koja je stranka u pravu kada su u prijeporu. U stranci koja ima sud kao svoje domaće, kućno tijelo je tražiti pravdu od takvog suda isto kao i pitati babu u familiji. Baba je u pravu!

Pravila ponašanja koja nisu propisana su minsko polje. Sve valja i ništa ne prolazi. Takva pravila imaju stranke u kojima vlada sustav ulizivanja. Ako si blizak gazdi, onda možeš sve. Ako te gazda iz nekog razloga ne voli, a ne voli te jer se ne ulizuješ, letiš van. Zato pravila ponašanja nisu propisana, osobito ona zbog kojih će stranka kažnjavati. Idealno slobodna društva nemaju pravila ponašanja, ona poštuju slobodu. Budući da takvog društva nema, civilizirane ekipe i društva određuju nepoželjna pravila ponašanja, donose zakone, jer ne postoji drugi način kako nekoga naučiti da se ponaša. Kada zakoni vrijede za sve, društvo postane uređeno. Jednostavno, kažnjavaju se svi oni koji povrijede dogovorena pravila ponašanja. Ali, to vrijedi za države.

Za HDZ, primjerice, stranku koja nema pravila koja bi odredila njene vrijednosti, po dosadašnjem se iskustvu može zaključiti koje je ponašanje podnošljivo. Stranci ne smeta ako joj član slavi ustaše. Ali se iznenadi kada joj takvog kazne u inozemstvu. Stranci ne smeta ni kada naruči pjevača koji idolizira ustaše, za njega se izloži i protestira. Stranci ne smeta ni kada joj su joj članovi optuženi za krađu javnog novca. Čuva te članove. Ne smeta joj ni to što je i sama bila optužena da je sudjelovala u krađi državnog novca da bi se financirala. Stranci ne smetaju prijetnje plinskim bocama na ulicama Zagreba, stranka mirno gleda terorizam u pripremi. Stranka izbaci onoga što je mlatio ženu da se tim problemom više ne mora baviti. No, stranka neće trpjeti kad njeni članovi remete siguran raspored snaga u njoj samoj, kao Milinović. Samo zato je Milinovića izbacila. Ne zato što se lancima vezao kad su uhapsili osumnjičenog za ratne zločine, niti ga je pitala odakle i kako je uspio postati tako imućan, ali joj je smetao kad nije prihvatio da nije među onima koji se mogu umiljavati. I onda se naljutio, kao petogodišnjak. Zato je sve ovo sa sudom časti predstava koja služi samo tome da nas podsjeti zašto im ne vjerujemo.