ŠKOLA ŽIVOTA Zašto se toliko divim neustrašivim ženama koje znam s onkologije?

Bolje humor, nego tumor, jel’ tak’, Bruno?

Tim mi se riječima prije dvije godine obratila volonterka na štandu udruge Sve za nju. Netom prije toga našalila se na svoj račun rekavši da žali za kemoterapijama jer je tada barem smršavjela. Nasmijao sam se od srca, između ostalog zato što nakon te izjave nije iščekivala naše komplimente, priželjkujući da ćemo reći: Ma ne, i danas izgledaš super i baš si taman. Danas joj se živo fućka za takve sićušne stvari. Zna da ima koju kilu viška i živo joj se fućka za to. Naučila se ne zamarati glupostima kao što je kila viška i ona je sebi odlična, kako i treba biti!

Takve divne žene upoznajem svake godine, sredinom listopada na Cvjetnom trgu u Zagrebu. Udruga Sve za nju pruža psihološku pomoć oboljelima od karcinoma, ali i članovima njihovih obitelji. I dolazim im se nakloniti i zahvaliti. Pomogle su mojim prijateljicama jer su im pružile stručnu pomoć, provjerene informacije i zagrljaj. Ponekad je zagrljaj i najvažniji. Kada prvi put čuješ dijagnozu i kad ti se otvori tlo pod nogama, zapravo samo želiš osjetiti nečiji zagrljaj. Da na trenutak zaustaviš slobodni pad koji osjećaš u svom srcu. Samo da osjetiš da netko zna kroz što prolaziš. Tmurni su to trenuci i imaš tisuće pitanja. Što raditi, kome se javiti, treba li reći ljudima oko sebe, što ako je to kraj, kako će moja djeca… Osjećaj da ti se izmaklo tlo pod nogama pojačava i činjenica da je svijet nastavio funkcionirati. Tebi je sve stalo i spremaš se za bitku svih bitaka, a vanjski svijet funkcionira kao i inače. Susjedi se i dalje svađaju oko gluposti, političari igraju igrice, nečije dijete dobije 3 ili 5 u školi…

I onda shvatiš da trebaš ponovno izgraditi tlo pod nogama. Korak po korak. U životu zadržiš zdrave oslonce, a odbaciš trovače.

Pritom se cijelo vrijeme udaraš u glavu jer shvaćaš da si to mogao napraviti i prije pet ili deset godina. Shvaćaš da si i ranije iz svog života mogao izbaciti one koji te truju neprihvaćanjem ili osuđivanjem. Ali to ti samo padne na pamet i ne smiješ se time ubijati u pojam jer fokus ne smije biti na onome što si propustio i osjećanju grižnje savjesti, nego na tome kako danas živjeti zdravo. Kako danas najbolje iskoristiti svoje vrijeme i energiju, kako izgurati još jedan ciklus terapije i kako reći NE onima koji te kradu i dati si pravo da kažeš to NE. Neke žene tek tada nauče tražiti pomoć. Neke žene tek tada shvate da zaslužuju pomoć i tek su tada spremne odbaciti onu odvratnu ideju da žene trebaju sve druge staviti ispred sebe.

To je naučila i Ivana koja je dijagnozu dobila u lipnju. Ima 40 godina, supruga i tri osnovnoškolke, 14, deset i sedam godina. Čuli smo se u utorak navečer. To je jutro provela na kemoterapiji pa sam mislio da će biti umorna i iscrpljena. A javila se kao cvrkutava ptičica. Ma, to su sada one lagane kemoterapije, prve četiri su bile teške, ali ove… ma to je ništa… Malo odspavam popodne i super sam, kaže ona.

I ona će doći u subotu, s cijelom svojom obitelji. Doći će zahvaliti ljudima iz Udruge jer su je primili prvi dan nakon dijagnoze, zajedno su raščetvorili taj inicijalni strah i paniku, a razgovarali su i tijekom ljeta kada se tlo ponovno počelo razmicati. U subotu će plesati. Na Cvjetnom, pred tisuću ljudi. Najstarija kćerka joj je pokazivala koreografiju i doma su napravile pravi show, sve su se smijale smotanoj i razigranoj mami. Ali to je dobro jer kada shvatiš da je vrag odnio šalu, ti je trebaš vratiti!

I zato će u subotu plesati, iako nikada u životu nije plesala. To je jednom u životu, a sve što je jednom u životu, pristajem, rekla mi je ponosno. Ne želi više čekati. Ne želi se zamarati glupostima, već želi živjeti pametno.

Poklonjenom se životu ne gleda u zube. Možeš mu se samo smijati, da on što bolje vidi tvoje zube. I možeš gristi za sebe! Prestati odgađati pravi život dok se sve savršeno ne posloži. Možeš danas iskoristiti sve što ti dan pruža. I sutra. I prekosutra. Gluposti prepusti drugima, ti se bavi slavljem života.