Bruno Šimleša: Tko još ima vremena za pravu duhovnost?

Mnogo je vječnih duhovnih tema - zahvalnost, razvijanje ljubavi prema sebi, bivanje u sadašnjem trenutku, kreiranje stvarnosti, doživljaj vlastite božanske prirode ili možda doživljaj spojenosti sa svime, osjećaj Jednoga…

Svjestan sam da mnogima ove teme zvuče preapstraktno ili čak nedostižno. U trenucima kad se brinemo kako ćemo platiti novu ratu kredita, zašto nas roditelji ne prihvaćaju takve kakve jesmo, kako naći dovoljno vremena za sebe ili kako razviti kakav-takav odnos s partnerom, tko još ima prostora razmišljati o nekakvoj duhovnosti i spojenosti sa svime… Sasvim razumljiv argument, ali samo za ljude koji ne razumiju što duhovnost jest.

Duhovnost se nikako ne smije svesti na bilo kakvu praksu kojom bježimo od materijalnog svijeta. Duhovnost nije prakticiranje meditacije koje je cilj zaborav našeg svakodnevnog okruženja. Da, trebamo osvijestiti svoje duhovno tkanje, prepoznati da nismo samo ovo tijelo, da imamo duhovnu prirodu koja je zapravo svemoćna, ali cilj duhovnog istraživanja nije stvaranje utočišta od materijalnog svijeta, nego otkrivanje zakona po kojima svijet funkcionira i kreiranja svog života prema tim zakonima.

Duhovnost nije ono što radimo kad ne obavljamo svakodnevne dužnosti, bit nas kao duhovnih bića mora biti utkana u našu svakodnevicu. Duhovnost nije nešto za što imamo vremena nakon što obavimo sve što mislimo da moramo obaviti taj dan. Često se događa da neku duhovnu praksu pokušavamo nasilno ugurati u svoj dan.

Mislimo da će nam koristiti onih 5 minuta koncentracije na disanje ili neka autosugestivna vježbica ili onih nekoliko stranica neke knjige na kraju dana. Naravno da nemam ništa protiv bilo koje prakse koja funkcionira, ali nešto mora biti jasno - poanta duhovnog istraživanja nije stvoriti svakodnevne izolirane trenutke u kojima ćemo se osjećati dobro u svojoj koži. Nije poanta stvoriti otoke užitka, nego shvatiti da smo ocean i onda na temelju toga kreirati cijeli svoj život onako kako želimo.

Zahvaljujući istraživanju duhovnih zakona koji su itekako primjenjivi i na ovaj naš materijalni svijet, duhovnost se doista može i zapravo treba primijeniti u svakodnevici. Duhovnost mora biti prizemljena, ali nikako ne smije biti prizemna!

I još nešto, duhovnost ne bi smjela biti primarno orijentirana na brigu o tijelu. Zdrava prehrana, vježbanje, joga, pravilno disanje i brojne druge prakse koje nam pomažu osnažiti ili pročistiti tijelo itekako su korisne, ali bez adekvatne brige za naš um ili srce, one su gotovo beskorisne. Svjestan sam da je mnogo lakše naučiti pravilno disati nego naučiti prihvatiti ono što ne možemo i ne trebamo promijeniti.

Svjestan sam da je mnogo lakše zdravo se hraniti nego naučiti osjećati zdravu ljubav prema sebi i drugima. Lakše je ići na jogu i smatrati da ste tako “obavili svoje” za taj tjedan. No, ako se vaše prakticiranje duhovnosti odnosi primarno na vaše tijelo, onda ste zapravo zaboravili da ste primarno duhovna bića.

Tako se i ona prepoznata izreka “U zdravom tijelu zdrav duh” treba promijeniti. Želimo li biti precizni, ona bi trebala glasiti “U zdravom duhu zdravo tijelo”! Naravno da tijelo nekad ima i samo svoju logiku, ali na njega itekako utječe naše emocionalno, psihičko i duhovno stanje. Meni se čini da je u većini situacija taj utjecaj presudan jer će fizičko stanje ovisiti o svemu prije navedenom.

Dakle, duhovnost se nikako ne bi smjela doživjeti kao bijeg od materijalne stvarnosti, nego kao učenje zakona funkcioniranja svijeta i kreiranja autentičnog, ljubavnog, strastvenost života. I nikako ne bi smjela biti primarno orijentirana na brigu o tijelu jer se na njemu najčešće samo reflektira naše emocionalno i duhovno stanje.

Drugim riječima, ako nemate vremena za duhovnost, nemate vremena za svoj život, a morate priznati da to zvuči previše apsurdno da biste pristali na to. Uživajte u autentičnoj duhovnosti u kojem god obliku želite. Zapamtite, ključno je da je prizemljena, ali ne i prizemna!