Bruno Šimleša: Kakva je priroda ljubavi?

Čini mi se da je to bila scena iz posljednje sezone Života na sjeveru. Fleischman se od ciničnog i mrzovoljnog liječnika koji vjeruje samo znanosti pretvorio u samotnog i konačno zadovoljnog ribara u nekom zabačenom seocetu u divljinama Aljaske. U toj ga epizodi posjećuje Maggie i biva iznenađena smirenim, promišljenim i poprilično bradatim likom svoje ne tako tihe patnje. Odluče krenuti u šetnju i nekako nabasaju na jedan most kojeg čuva luckasti i pomalo suludi kuhar Adam. Želite li prijeći most, morate točno odgovoriti na njegovo pitanje - Kako zadržati osobu koju voliš? Prvi je na to pitanje pokušao odgovoriti slučajni njemački turist - Večere, duge šetnje, cvijeće… Pretpostavljate da Adam nije bio zadovoljan i uputio je Nijemca do sljedećeg mosta do kojeg ga dijeli sitnica od desetak kilometara. Potom je na red došao Fleischman koji je pravilno detektirao da se radi o trik pitanju jer ne možeš zadržati nekoga jer ga ni ne posjeduješ. Osoba koju ljubiš nije tvoja, već svoja! Ne možeš je zadržati zato što je ni nemaš. Možeš je samo ljubiti, a ako u nekom trenutku postane jasno da to više nije to, niste izgubili tu osobu, jer je niste ni imali. Eventualno ste izgubili tu vezu, ali ne i tu osobu.

Tu se vraćam na ideju iz prošlotjedne kolumne. Vrhunac ljubavi nije u izražavanju ljubavi prema objektu svoje ljubavi, već u prepoznavanju sebe kao ljubavi koja istinski voli. Iako iskreno volim i svoju suprugu, i svoju kćerkicu, i svoje prijatelje, i ideje i slobodu i zahvalnost i… od ljubavi neću uzeti ono najuzvišenije ako se koncentriram samo na sve što ljubim, nego ako ljubeći osvijestim sebe kao ljubav koja zna voljeti i koja se baš voljenjem spaja sa svojom esencijom. Svjestan sam radikalnosti te ideje i svjestan sam da smo naviknuti svoj smisao tražiti u odnosima s drugima, no vrhunce ljubavi doista možemo dosegnuti samo na ovaj način. Kao i inače, ne želim da se a priori složite sa mnom niti da a priori odbacite tu ideju, samo joj pokušajte pokloniti koji trenutak i porazmislite o takvom doživljavanju ljubavi. Iz moje je perspektive doista apsurdno smatrati da su osobe koje volimo naše.

Tako dolazimo i do sveprisutnog termina bezuvjetne ljubavi što je zapravo pleonazam jer ljubav ni ne može biti uvjetna. Naime, dosad sam prepoznao četiri svete riječi i posebno mi je drago kad se koriste u pravom kontekstu. Sloboda, istina, sreća i, pogađate, ljubav! Svjestan sam da svi imamo pravo misliti i izražavati sve što želimo, no za ove četiri riječi mi je nekako posebno drago kad se koriste onako kako bi one htjele. Tako mi je posebno drago kad slavimo apsolutnu slobodu doživljavanja svega što postoji (jer nam je sloboda djelovanja bar djelomično ograničena). Drago mi je kad netko konstatira da postoji objektivna istina (iako svatko ima pravo misliti što god želi). I drago mi je kad naiđem na čvrsto uvjerenje da je sreća moguća (a ne samo povremeni trenuci ekstaze ili zadovoljstva). A kad smo kod ljubavi, ona po samoj svojoj prirodi može biti jedino apsolutna i bezuvjetna. Sve ostalo možemo nazivati ljubavlju, ali ljubav to nije.

Obično ljubavlju nazivamo sve snažne emocije upućene nekomu ili nečemu. Ako izgaramo za nekim, onda mislimo da je to ljubav. Ako ne možemo bez nekoga, mislimo da je to ljubav. Ako osjećamo da nas ta druga osoba upotpunjuje, mislimo da je to ljubav. Ako smo zaljubljeni, mislimo da je to ljubav. Sve to nije ljubav!

Nekada čak ljubavlju nazivamo i odnose koji bi, prema nekim društvenim normama, trebali biti ispunjeni ljubavlju. Tako ćete često čuti da majka o ocu svoje djece kaže - Pa naravno da ga volim, on je ipak otac moje djece. A svi smo svjesni da takvi odnosi prečesto nemaju veze s ljubavlju jer ljubav ne stvaraju društvene norme.

Ako niste sigurni odnose li se ove izjave na vas, samo se upitajte - Ustručavate li se biti svoji u vašem trenutnom odnosu? Ako niste iste sekunde odgovorili - „Ne, naravno da ne. Želim li biti u istinskom ljubavnom odnosu, gluma nema smisla“ - onda niste u ljubavnom odnosu. Istinski ljubavni odnos možemo definirati i kroz poštivanje, lakoću komunikacije, leptiriće u gležnju, dodatnu ispunjenost već punog srca i brojne druge senzacije koje budi u nama, ali čini mi se da iskrenost najizravnije pogađa bit. Često znam reći - Želite li biti u vezi s nekim, nemojte biti apsolutno iskreni jer ćete tako vjerojatno otjerati svog partnera. Možemo u nekakvoj Nicholsonovoj maniri reći da smatramo kako naši partneri ne mogu podnijeti istinu. Dakle, želite li biti u vezi, lažite i manipulirajte. Trudite se ostaviti neki dojam, trudite se impresionirati svog partnera, trudite se biti ono što mislite da on ili ona želi da budete. Želite li samo biti u vezi, svi ovi savjeti će vam itekako pomoći. No, sad slijedi jedan ogroman NO. Želite li biti u ljubavnoj vezi, onda je apsolutna iskrenost jedini mogući način. Znam, opet sam radikalan. Svjestan sam da je malo osoba spremno zadovoljiti taj uvjet, ali što se čeka? Kada dođete gore, nitko vas neće pitati za koga ste navijali ili koliko ste cipela imali ili koje ste poslovne uspjehe postigli ili jeste li imali djecu ili jeste li imali svoju nekretninu… Pitat će vas jeste li ljubili? Jeste li živjeli punim plućima? Jeste li zdravo ljubili sebe, jeste li bili svjesni da vas posjedovanje nekretnina ne definira, jeste li bili svjesni da vam to daje neku vrijednost u očima površnih ljudi, ali da to nije bit života, jeste li bili autentični… Ma, zapravo se sve svodi na jedno jedino pitanje - Koliko ste živjeli ljubav? Prema sebi, životu, partnerima, djeci, istini, promjenama, slobodi, strastima, obitelji…

Dakle, ako nismo svoji u svim tim odnosima, šansu za ljubav ni nemamo. Zato je i prvi korak razvijanja zdravih ljubavnih odnosa s drugima, otkrivanje tko mi zapravo jesmo. Što nas istinski zadovoljava, čemu smo strastveno posvećeni i kako možemo živjeti svoje strasti. Tek kada dobijemo odgovore na ta pitanja, možemo istinski, slobodno, neovisnički voljeti i druge! I opet postavljam to pitanje - Ima li smisla ičemu drugome, osim otkrivanja sebe kao ljubavi, posvetiti svoj život?