BORIS DEŽULOVIĆ Imamo sjajnu priliku za šefa države dobiti činovnika NATO-a na neplaćenom dopustu

Boli me kad gledam kako ova prekrasna zemlja s tolikim potencijalima tone, ne mogu gledati kako mladi odlaze izHrvatske jer nemaju posla“, rekla je prošlog tjedna u Vinkovcima gospođa Kolinda Grabar Kitarović, objašnjavajući valjda zašto je, poput mnogih Hrvatica što odlaze u inozemstvo raditi kao kućne pomoćnice, i sama onomad otišla raditi kao pomoćnica glavnog tajnika NATO-a, piše Boris Dežulović u najnovijoj kolumni za Slobodnu Dalmaciju.

I zašto je sad, kako reče, odlučila “ostaviti respektabilnu međunarodnu karijeru i odbiti nekoliko vrlo provlačnih ponuda u inozemstvu“, pa se vratiti u Domovinu i kandidirati na predsjedničkim izborima.

Ispala je, međutim, za naše prilike sasvim pristojna aferica kad se ispostavilo kako gospođa kandidatkinja “respektabilnu međunarodnu karijeru“ tehnički baš i nije “ostavila“, i kad su iz Bruxellesa novinarima potvrdili kako pomoćnica glavnog tajnika NATO-a pred početak izborne kampanje u domovini nije dala otkaz, već joj je glavni tajnik Anders Fogh Rasmussen odobrio - neplaćeni dopust.

Sedam dana raspravljalo se je li Kolinda Grabar Kitarović lagala ili samo preformulirala, ona se sirota pravdala da je to tek “administrativna formalnost“, nadigla se na nju kuka, motika i široka javna rasprava o moralu - kao da je laž u hrvatskoj politici jedna posve nepojamna i nečuvena pojava – a da u sedam dana bjesomučne pucnjave u obračunu kod OK Morala nitko nije primijetio ključnu stvar, upadljivo očitu činjenicu od koje sve do kraja hrvatske Republike neće više biti točnije i preciznije mjere njenoga suvereniteta: ozbiljna je, eto, prilika da predsjednik slavne hrvatske države bude jedan činovnik NATO-a na neplaćenom dopustu.

Novinarima su u sjedištu Sjevernoatlantskog saveza objasnili kako se gospođa pomoćnica nakon predsjedničke kampanje, ako to bude željela, može vratiti na svoje radno mjesto, što znači da će je - “ako“, jasno, “to bude željela“ - posao u Bruxellesu čekati i ukoliko izgubi na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj: ukoliko, naime, pobijedi i postane predsjednica Republike Hrvatske, neće imati izbora. Željela-ne željela, morat će ostati službenica na plaći NATO-a.

Predsjednički izbori u Republici Hrvatskoj svedeni su, eto, na opravdanje za izostanak s posla, nešto poput svinjokolje ili zubobolje, sitan razlog taman po mjeri te slavne države. Za pretpostaviti je da samo zbog strogih pravila igre na takozvanom Uređenom Zapadu gospođa Grabar Kitarović nije za vrijeme predsjedničke kampanje u rodnoj zemlji iskoristila i onaj blagoslovljeni institut iz Zakona o radu, što se kod nas odvajkada koristi baš nekako u ovo doba godine, kad hrvatski liječnici imaju više posla nego Svjetska zdravstvena organizacija u Sierra Leoneu.

- Šefe, ja gotova za danas – oprezno bi Kolinda s velikim tamnim naočalama na nosu provirila kroz odškrinuta vrata ureda glavnog tajnika. – Boli me i ne osjećam se baš dobro, pa sam htjela zamoliti ako bih mogla uzeti bolovanje.

- Što vas boli? – iskreno bi se zabrinuo gospodin Rasmussen.

- Oči – spustila bi malo naočale pomoćnica. - Boli me kad gledam kako Hrvatska s tolikim potencijalima tone.

- I šta, boli vas kad gledate?

– Aha. Ne mogu gledati kako mladi odlaze iz Hrvatske jer nemaju posla.

Te stvari, jebiga, prolaze samo ovdje: liječnička uvjerenja doktora Franje Tuđmana slabo kotiraju na burzama zdravstvenog osiguranja Uređenog Zapada, i da je čila i zdrava pomoćnica glavnog tajnika NATO-a otvorila bolovanje samo zbog tradicionalne jesenske predsjedničke kampanje u rodnom kraju, teško bi šefu objasnila kako je riječ o autentičnom narodnom običaju s liste nematerijalne kulturne baštine pod zaštitom hrvatskog Ministarstva kulture. Baš kao, uostalom, i ovaj slavonski kulen, ili ova krasna paška čipka za gospođu suprugu, ništa posebno, šefe, samo mali znak pažnje, piše Boris Dežulović u najnovijoj kolumni za Slobodnu Dalmaciju.

I šta? Već na onom predizbornom skupu u Čakovcu – taman kad je kandidatkinja HDZ-a nadahnuto govorila kako „izlaz iz krize vidi u pokretanju gospodarstva, da poduzetnici šire svoje poslovanje i otvaraju nova radna mjesta“ - iz publike bi se javio nekakav smutljivac i mutikaša, pa je upitao nije li takvo njeno viđenje izlaska iz krize malo općenito i mutno.

- Ne, uopće. Vidim ja dobro što se događa u Hrvatskoj – dobacila bi Kolinda odozgo.

- I baš dobro vidite? – pravio bi se blesav provokator.

- Jako dobro, hvala na pitanju – nadmoćno bi odgovorila ona, a Tomislav Karamarko jalnuškog bi diletanta prozvao pred cijelim skupom: – Priznajte, za koju stranu agenturu radite?

- Zapravo, za Fond uzajamnog zdravstvenog osiguranja Kraljevine Belgije - izvadio bi inspektor službenu iskaznicu i pokazao rješenje o bolovanju za pomoćnicu tajnika NATO-a zbog „bolova u očima i poteškoća s vidom“.

Rekli bi u Montyju Pythonu, „nitko ne očekuje belgijsku inspekciju!“: zbog takvih se sitnih prevara na Uređenom Zapadu ostaje i bez posla i bez „respektabilne međunarodne karijere“. A bila bi to, složit ćete se, biblijska katastrofa za teško stečeni međunarodni ugled nezavisne i suverene Republike Hrvatske. Zato je, eto, Kolinda Grabar Kitarović u administraciji NATO-a zatražila neplaćeni dopust.

- Shvaćam, beru se masline dolje, ha? Ili je svinjokolja? – namignula joj je službenica u kadrovskoj, vesela jedna Bugarka, pa iznenada namjestila ozbiljno lice.

– Joj, ne pečete valjda rakiju?! Znate da po propisima Europske unije...

- Ne, ne – umorno je odgovorila gospođa pomoćnica tajnika.

- Predsjednički izbori.