Bez Hrvatske i nema nesporazuma (dio I.)

U posljednjem, izvanrednom i zabranjenom broju Hrvatskog tjednika (7. prosinca 1971.), objavljenom šest dana nakon likvidacije Hrvatskog proljeća u Karađorđevu, Vlado Gotovac je napisao uvodnik pod naslovom "Čuvanje nade" u kojemu stoje i ove pamtljive rečenice: "Jedini grijeh što ga u sebi možemo otkriti, to je Hrvatska! Jer samo ona ne pokriva na svakom mjestu iste interese. Sve drugo - od slobode do samoupravljanja i napretka socijalizma - svi jednako prihvaćamo; ako jednako vjerujemo svačijim riječima! Bez Hrvatske i nije bilo nesporazuma! Iz odnosa prema njoj počinje svaka naša zabluda u svim optužbama izrečenima protiv nas". Zbog toga je (dakle, zbog svojih članaka i riječi!) optužen da je "u svrhu sistematskog širenja nacionalističko-separatističke i antisocijalističke ideologije i stvaranja općeg uvjerenja o nužnosti nasilnog i protuustavnog obaranja demokratskog samoupravnog socijalizma u SR Hrvatskoj i izdvajanja SR Hrvatske iz SFRJ, te [...] osvajanju vlasti od strane nacionalističkih snaga, [koristio] kako javne nastupe tako i široku mrežu novina i časopisa". Osuđen je na kaznu strogog zatvora u trajanju od četiri godine.

Dobro se prisjetiti ovih činjenica od prije gotovo pola stoljeća kako bi se kontekstualizirala najnovija tendencija u našem stoljetnom nesporazumu. Naime, nakon propasti istočnoeuropskog komunizma i niza višenacionalnih država, poput Jugoslavije, koje su održavane ljepilom komunističke ideologije, o nacionalizmu se zadugo nije moglo govoriti jezikom staljinske prozivke, kao o "najopasnijem klasnom neprijatelju" (Jure Bilić). Tako je to bilo i na Zapadu, gdje su se rasprave o istočnoeuropskom nacionalizmu 1990-ih uglavnom vezivale uz desovjetizaciju. Profesionalni povjesničari, koji su se poput mene bavili nacionalizmom, uglavnom su zastupali ideju nacionalizma kao jedne od ideologija modernosti, sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze. Gotovo nitko nije sporio tezu Ernesta Gellnera da je predmet i politički cilj nacionalizma uspostava nacionalne države.

Tako je to bilo donedavno. Desetljeće krize EU i usporavanje projekta "sve tješnje povezane unije" (iz preambule Ugovora o osnivanju EEZ, 1957.) ponovno su u prvi plan iznjedrila pitanje nacionalizma. Za europske federaliste poput Guya Verhofstadta, lidera liberalne ALDE skupine u Europskom parlamentu, "stari nacionalizmi predstavljaju veću opasnost za Europu od novih izazova" (Europe’s Last Chance, 2017.), a lijek je transnacionalna naddržava. Da bi svoj cilj predstavili u što pozitivnijem svjetlu, integralisti se ne libe ocrniti protivnike takvog koncepta ne samo kao nacionaliste, nego kao rasiste i ksenofobe. Rezultati francuskih predsjedničkih izbora najnoviji su primjeri ovog trenda. U komentarima poput onog francuske novinarke Natalie Nougayrède naglašava se kako je Macronova pobjeda "odgovor onomu što je - za Francusku, Europu i Zapad u cjelini - moglo biti klizanje u novo mračno doba" (The Guardian, 8. svibnja).

No dok se odvjetnici zapadnih integralističkih projekata zadovoljavaju valjanjem u vlastitoj superiornosti, premda pri tomu zaboravljaju koliko su sami pridonijeli nacionalnim revivalima (o tomu v. James Kirchick, Who Killed the Liberal World Order? The American Interest, 3. svibnja), naši integralisti, čije je europejstvo limitirano propalim jugoslavenskim projektom, svoj protunacionalizam nužno uobličavaju prostaštvom staljinske (ili titovske) prozivke. Tako Jurica Pavičić, u svojoj kolumni (Jutarnji list, 6. svibnja), samozadovoljno zaključuje kako je "nacionalizam danas - kao što je uvijek i bio - perfektan lijepak za polusvijet i ološ". Vulgarnost ovog iskaza posve je opravdano omeđena fikcijom Miljenka Smoje, rodonačelnika vulgarnog malomišćanskog mudroslovlja. No, to je tema za neku drugu diskusiju. Ovdje ne želim ulaziti ni u posve proizvoljnu "tezu" kako hrvatska "desnica", što je Pavičićev (ne samo njegov!) sinonim za hrvatski "nacionalizam", ne poštuje institucije države nego djeluje jedino unutar kategorija plemena i roda. Ni Pavičićev uobičajeni redukcionizam nije uvijek tako prizeman. Danas bih samo o "desnici", onako kako je kalupi medijska pop-politologija.

Trajni titoistički poučak, koji se udomio i kod prijatelja i kod neprijatelja, jest da jugoslavenstvo pripada ljevici, a hrvatstvo desnici. U tom je smislu svaka hrvatska država po definiciji desni projekt, što bi svakako bilo iznenađenje za Antu Starčevića, pobornika "velikoga prevrata francezkoga", čiji su sljedbenici, poput Frana Matasića, bili simpatizeri Pariške komune. Po istoj logici, svi su borci za hrvatsku državu "desničari", bez obzira na to je li riječ o Hebrangu ili Paveliću. U ovom kontekstu Pavičić nije zaboravio ni mene, pa veli, kako je "intelektualni i historiografski autoritet nove desnice", to bih bio ja, "do prekjučer imao kolumnu u Feralu". Ne znam što je "nova desnica", ali moj intelektualni i historiografski autoritet, kakav god da bio, ne počiva na kolumnama u Feralu ili Jutarnjem listu, niti je ikad bio "desni", osim po navedenom titoističkom poučku. Raspravu o Feralu i o evoluciji Feralove misije, kao i o njenim krivotvorinama, također za sada ostavljam po strani. Što se mene tiče, Feral je, uza sva ograničenja, bio admiralski brod opozicije 1990-ih. S te strane nemam ni isprika ni kajanja. Uostalom, za Feral su pisali mnogi liberali, među njima, Gotovac, Velimir Terzić i Vladimir Primorac. Možda je u tom aranžmanu bilo nedostataka tipičnih za svaku pučku frontu. Kao jedini preživjeli među njima, mogu samo reći da za nas hrvatski državni projekt nije bio ni po čemu "desni".

Naravno, nešto što mnogima teško pada, postoji velika tradicija liberalnog antikomunizma. Možda ne kod nas, premda mogu posvjedočiti da je Gotovac o komunizmu, Titu, Jugoslaviji, Tuđmanu, Račanu, Pupovcu, Smoji i ostalim popratnim fenomenima naših lijevih rvina mislio isto što i ja, s tim što je njegovo iskustvo bilo znatno dublje i okrutnije. No, još je teže prihvatiti, što je očito svakom poznavatelju intelektualnih trendova 20. stoljeća, da je liberalni antikomunizam, riječju američkog pravnika i politologa Davida T. Bazelona, "izrastao iz povijesti socijalističkog pokreta i pobliže iz potpuna odbacijavanja staljinizma iz elemenata te tradicije" (Commentary, rujan 1967.). Naravno, za komuniste, svaki je antikomunizam uvijek desni. Toliko o "novoj desnici".

Možda naši medijski poslenici misle da je pod naljepnicom "ljuta desnica" oprostivo miješati posve raznorodne pojave, uključujući nacionalne projekte ukorijenjene u demokratskom procesu, ali jedna od posljedica je da mladi, koji u ovom trenutku sasvim sigurno nisu prijemčivi za utopijski univerzalizam, mogu pomisliti kako fašistička čizma i nije nešto. Problemi globalizacije ne mogu se rješavati ignoriranjem stvarnih problema koji postoje u europskom društvu. Ako su tvornički radnici iz Calaisa glasovali za Marine Le Pen, to neće biti zato što su polusvijet i ološ, pače nacionalisti, nego zato jer je europska birokracija na zatvaranje njihovih tvornica odgovorila sa: "Baš mi je žao, nemaš sreće, mali". Nastavak slijedi.

P.S.: Upravo kad se moglo zaključiti da "mainstream" novine ne mogu gluplje, evo Večernjaka s naslovnicom "Pet dokaza da Hasanbegović nije pripadao HDZ-u" (9. svibnja). U članku daroviti Davor Ivanković ukazuje na Hasanbegovićevo isticanje (samo!) Starčevićeva portreta i na okolnost da Tuđmanu nije "mogao zaboraviti politiku prema BiH te ga je optuživao za šurovanje oko podjele BiH", ali i na (valjda dobro poznatu činjenicu?) da će se "originalni HDZ-ovi desničari uvijek... pozivati na branitelje iz Domovinskog rata i njihovu žrtvu, no nikako neće ‘zaboraviti’ spomenuti i HVO, Herceg Bosnu ni ugroženost Hrvata u BiH", itd. Dakle, Hasanbegović nije "originalni HDZ-ov desničar", ali zato Davor Ivanković jest. Još jedna pobjeda slobodnog, europskog tiska u borbi protiv populizma i "fake news".