BRISELSKI POUČAK

Austrijski presedan s desnicom na vlasti može promijeniti Europu

Heinz-Christian Strache (lijevo) i Sebastian Kurz (desno)
 REUTERS

Novi austrijski kancelar Sebastian Kurz, šef Austrijske pučke stranke (OVP), najmlađi šef vlade u Europi i na svijetu, pokušava umiriti čelnike institucija Europske unije objašnjenjima da će njegova vlada ostati privržena europskom projektu iako je sklopio koaliciju s Austrijskom slobodarskom strankom (FPO) koju time vraća na vlast nakon 17 godina. Austrija tako postaje jedina država članica Europske unije u čijoj će vladi sjediti i kranja desnica. To je pak izazvalo nervozu u redovima tradicionalnih centrističkih stranaka u Europi, ali i oduševljenje stranaka krajnje desnice u drugim državama EU, od Nizozemske i Francuske do Belgije.

Ulazak FPO-a, na čijem je čelu Heinz-Christian Strache, u vladu, a pogotovo činjenica da će ta stranka u njoj voditi ključne resore, uključujući vanjsku i unutarnju politiku te obranu, može imati posljedice i za dalji razvoj događaja u Europskoj uniji. Premda u EU to ne žele javno priznati, osim nekih političara s lijevog centra, ovo je poraz svih koji se bore protiv populizma i koji su godinama upozoravali na tu pojavu, od predsjednika Europske komisije Jeana-Claudea Junckera do predsjednika Europskog parlamenta Antonija Tajanija.

Lideri institucija EU često su govorili o opasnosti od krajnje desnice, ne samo zbog njihovih stavova o strancima, nego i zbog krajnje anti EU politike, slavili kad god su te stranke poražene na izborima, a sada ovo pokušavaju prikazati kao nešto što nije tako loše. Govore da je bitno što će buduća austrijska vlada ostati proeuropska, onako kako je to naglasio i novi kancelar Sebastian Kurz i o čemu sada uvjerava čelnike institucija Unije. Kako je Kurzova stranka OVP članica Europske pučke stranke, a sva tri lidera triju glavnih institucija EU (predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk, Europske komisije J.-C. Juncker i Europskog parlamenta A. Tajani) dolaze iz te skupne, oni će i dalje relativizirati činjenicu da je netko iz EPP-a doveo na vlast krajnju desnicu koja se do jučer borila protiv EU, imala ksenofobne stavove i bila proruska.

Zato nije ni čudno što mnogi donedavni borci protiv populizma iz EPP-a sada šute. Ponavlja se načelo da je populizam dopušten ako je naš. Neki iz redova EPP-a pokušavaju brak austrijske sestrinske stranke s krajnjom desnicom prikazati kao europeiziranje krajnje desnice, a ne kao skretanje Austrije i Europe prema krajnjoj desnici. Iz druge najveće europske stranke, Socijaldemokratske, ne vide to tako. Šef njihove skupine u Europskom parlamentu, Gianni Pitella, kritizirao je stvaranje takve koalicije u Austriji i upozorio na opasnost. I povjerenik za ekonomiju i financije u Europskoj komisiji Pierre Moskovici, također socijalist, poziva na budnost i pomno praćenje nove austrijske vlade: upozorava da, kada god u nekoj vladi EU članice sjede predstavnici ekstremne desnice, to ne može biti trivijalna stvar.

Kako se približavaju izbori za Europski parlament, koji će se održati za godinu i pol, tako će se i stišati retorika protiv populističkih stranaka. Jer ni druge stranke neće imati ništa protiv populizma ako tako budu mogle ušićariti koji glas više. Nije tajna da se prošlih nekoliko godina potpora strankama i desnog i lijevog centra smanjila, a od toga su profitirale kranja ljevica, ali i krajnja desnica. Zbog toga su i mnoge stranke centra s vremenom prihvatile dio retorike i politike krajnje ljevice, kada se radi o mjerama štednje i socijalnim pravima, te krajnje desnice, kada su u pitanju migracije, sigurnost i nadzor vanjskih granica Europske unije.

Ono u čemu su ostale bitne razlike jest sudbina Europske unije i njezina budućnost. Pogotovo stranke krajnje desnice zalažu se za razbijanje Europske unije, koju vide kao tamnicu njihovih naroda, i žele da je njihove države napuste. Iako su i britanski konzervativci bili donekle podijeljeni oko Brexita, glavni teret kampanje za napuštanje Unije ipak su nosile stranke krajnje desnice, i na kraju je ta opcija i pobijedila. Donedavno se i Austrijska slobodarska stranka zauzimala za održavanje referenduma o članstvu Austrije u EU, ali se sada, prema koalicijskom sporazumu sa Sebastijanom Kurzom, od toga odustalo kako bi se koalicija mogla prema van prikazati kao pro EU.

Austrijski FPO, koji sada na nacionalnoj razini koalira s Demokršćanskom strankom desnog centra, u Europskom parlamentu u skupini je s euroskepticima, nacionalistima i ksenofobima u političkoj grupi “Europa nacija i slobode”. U tom je društvu Francuski nacionalni front Marine le Pen, koja je uspjela stići u drugi krug predsjedničkih izbora u Francuskoj. Zatim Flamanski interes (bivši Flamanski blok) iz Belgije, Partija slobode Gerta Wildersa iz Nizozemske i Lega Nord iz Italije. Po nekim pitanjima u odnosu na tu skupinu čak i Britanski UKIP Nigela Faragea izgleda umjerenom strankom.

Osim što ih je spajalo stajalište da se EU treba raspasti, ta skupina ima i zajednički stav prema Rusiji i protivljenju sankcijama Europske unije toj državi. Austrijski FPO sklopio je i sporazum o suradnji sa strankom ruskog predsjednika Vladimira Putina. I to je pitanje trebalo ublažiti pri sklapanju koalicijske vlade u Austriji pa se došlo do kompromisa da će sankcije, iako će se zauzimati za njihovo ukidanje, na razini ipak EU podržati. U EU ima više krugova koji žele ukidanje sankcija Rusiji i bolje odnose s tom državom. Ali ne mogu prihvatiti stav da je EU kriva za okolnosti koje su dovele do takvih sankcija.

Ima i drugih velikih europskih tema oko kojih će stavovi nove austrijske vlade biti važne. Iako je Austrija relativno mala, ili bolje reći država srednje veličine u EU, njezin je utjecaj veći od njezine teritorijalne veličine ili broja stanovnika. Austrija će za nešto više od šest mjeseci od Bugarske preuzeti predsjedanje Europskom unijom. Bit će zanimljivo vidjeti, primjerice, kako će u tom razdoblju ključnim vijećima EU predsjedati ministri iz redova krajnje desnice. Od toga strahuju u Bruxellesu, a iz Beča ih primiruju porukama da će kancelar Kurz resor koji će se baviti Europskom unijom premjestiti više u svoj ured, a ne ostaviti pri Ministarstvu vanjskih poslova. No, Vijećem za unutarnju politiku predsjedavat će ministar iz redova krajnje desnice. Kakvi će tada biti stavovi Austrije o migracijskoj politici? Hoće li se više prikloniti državama poput Mađarske, Poljske i Slovačke koje smatraju da svaka država sama može odlučiti ne primati izbjeglice, ili će slijediti stav većine u EU da se tim pitanjem treba i dalje baviti poštujući načelo solidarnosti između država članica.

Kad je prije 17 godina FPO u Austriji ušao u vladu, a tada ju je vodio kontroverzni Jorg Heider, EU je nametnula Austriji političke sankcije. One su se primjenjivale tako što su se odbijali bilateralni sastanci s kolegama iz austrijske vlade iako su predstavnici te vlade formalno mogli sudjelovati na sastancima institucija EU. Tada je glavnu inicijativu za nametanje sankcija Austriji vodila Belgija i njezin bivši ministar vanjskih poslova Louis Michel, otac današnjeg premijera Charlesa Michela. Belgija je kroz austrijski presedan tada htjela poslati poruku desnim ekstremistima u svojoj državi jer je tada Flamanski blok još imao veliku potporu. U Belgiji se od tada koristio takozvani “sanitarni kordon” i nitko nikada u vladi nije htio imati flamanske ekstremiste. I Gert Wilders je u susjednoj Nizozemskoj uspio značajno povećati potporu građana, a jednom dovesti stranku i na prvo mjesto u državi po potpori javnosti.

No, ni on nikada to nije uspio pretvoriti u ulazak u vladu. Nacionalni front Marine le Pen bio je blizu pobjede na predsjedničkim izborima, ali nije bio u vladi. UKIP Nigela Faragea u Britaniji gotovo da i ne postoji na domaćoj političkoj sceni, zbog izbornog zakona, ali je velika stranka po broju mjesta u Europskom parlamentu. Ta je stranka poznata po tome što novcem EU financira borbu protiv Europske unije, ali u Britaniji nisu uspjeli biti ni blizu vlasti. Sada se zato pojavljuje strah da Austrija postane presedan u drugom smjeru, da bude država koja će pokazati da dolazak krajnje desnice na vlast više nije tabu. Upravo bi to onda moglo utjecati i na Belgiju, Nizozemsku, Dansku, Finsku i druge države Unije da i one slijede taj put. Kako nakon izbora formiranje vlade postaje sve teže, što se vidi i iz najnovijeg primjera Njemačke, mnogim strankama desnog ili lijevog centra moglo bi postati lakše sklapati koalicije s onima s kojima do sada ni u snu nisu mogli - a to su krajnja desnica ili krajnja ljevica.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 03:26