Ante Tomić: Zašto pluća ne snimamo mobitelom

Reforma zdravstva je pojam koji može imati mnogo značenja. U državama s pametnijom administracijom namjera je reforme obično da zdravstvo bude kvalitetnije, da je osoblje obrazovanije i zadovoljnije plaćama, a uvjeti u bolnicama čovječniji. Tamo se kupuju suvremeni dijagnostički uređaji i grade nova bolnička krila, a sve da bi prvorazredne medicinske usluge bile dostupne svima, da bismo imali bolju prevenciju, više liječnika i medicinskih sestara po glavi stanovnika, više bolničkih kola, a manje pacijenata u sobama i manju stopu smrtnosti novorođenčadi.

Kada se zdravstvo u nas reformira, a reformira se otprilike dvaput mjesečno ili čak češće, ništa od toga nije važno. Za našu državnu administraciju čitav je smisao učiniti stvar jeftinijom. Ne govori se ni o bolničkim odjelima ni o dijagnostičkim uređajima, ni o bebama i trudnicama, ni o upalama i karcinomima, ni o rendgenu ni o ultrazvuku. Milinovićevo zdravstvo neće upravo ni pogledati pacijenta, provjeriti mu puls i temperaturu, osluhnuti ga stetoskopom i upitati kako se jutros osjeća. Liječnička vizita zaustavit će se tek da skonta koliko ih je žuti ispijeni nezahvalnik u postelji koštao. Svaki “bip!” koji se čuje iz metalne kutije u kutu, a koji javlja da je stoka još živa, za vizitu je osobna uvreda. Jedini medicinski instrument koji našim doktorima u posljednje vrijeme treba je džepni kalkulator.

Da ministra Darka Milinovića pitate, umjesto ušljive anatomije, neurologije i patofiziologije, na hrvatskim medicinskim fakultetima imali bi četiri semestra knjigovodstva, a dijagnoze bi se u ambulantama kucale na registar kasama…

“Šta smo imali? Jedan kamenac na žuči, perforacija slijepog crijeva, epileptički napad, dva spontana pobačaja, bubrežna insuficijencija… Šest, devet, tri, osam, jedan, pišem sedam, patim dva…”

Svaka se lipa u našem zdravstvu brižljivo zbraja i naposljetku svejedno nezadovoljno vrtimo glavom. Kolika je god suma ispod crte, ministru je prevelika, skandalozna, nedopustiva i nepatriotska. Izvolite još jednom, još dvaput i triput izračunati. Od svake se stavke još može skinuti, stisnuti, skresati, odrezati, ušparati i uštipnuti, svaki novčić dvaput prevrnuti. Ništa se ovdje ne baca.

Ministarstvo zdravstva Republike Hrvatske svim medicinskim ustanovama u zemlji šalje okružnicu s uputama kako staru vešmašinu marke Candy preurediti u zgodan mali aparat za dijalizu.

Pod dva, rendgen se ukida. Plućni bolesnik se skine do pasa, zamolite ga da ne diše nekoliko sekundi, a onda snimite mobitelom. Nova reforma zdravstva, osim toga, ne priznaje ni krvne grupe. Nema više trli-brli, A, B, plus, minus, nula. To ne postoji, to su komunisti izmislili da podijele hrvatski narod.

Svaka stvar, svaka usluga u našim ambulantama i bolnicama, ukratko, može biti zamijenjena drugom, jeftinijom, ekonomičnijom, pristupačnijom, na sniženju.

“Tlak vam je devetsto osamdeset sa sedamsto.”

“Koliko?!” zgrane se pacijent.

“Tlakomjer smo kupili u China shopu”, objasni liječnik ispričavajućim tonom.

Napokon, tu su spajanja medicinskih ustanova. Darko Milinović, zanimljivo, do prije nekog je vremena mislio da će uštedjeti razdvajanjem bolnica, ali sad je shvatio da mu se ipak više sviđa njihovo ujedinjavanje, da se stvari nepotrebno ne udvostručavaju ili utrostručavaju, a svaki zaposleni iskoristi do maksimuma, u svakoj sekundi njegova radnog vremena.

Plaćamo čistačice, na primjer, kao da bi gospodinu primarijusu pala kruna s glave da tu i tamo opere prozore u ordinaciji. Medicinske sestre znale bi promijeniti poluosovinu na kolima hitne pomoći. Jožu iz kotlovnice, koji ionako samo krade dijabetičke obroke i skrivećki spava na nečistim plahtama u bolničkom vešeraju, valjalo bi namjestiti kao anesteziologa.

“Broji do deset”, reče Joža i pacijent krene: “Jedan, dva, tri…”. Na sedam ga novi anesteziolog drmne francuskim ključem po čelu.

A tu je onda i spajanje odjela. Na pedijatriji, recimo, ako nema mnogo najmlađih bolesnika, a i psihijatrija ako djeluje nekako praznjikava, svejedno postoji način da i jedni i drugi posluju s dobitkom. Pedijatrija, psihijatrija, sve je to slično. Stavimo djecu i duševne bolesnike da se skupa igraju ringe-ringe-raja.

Trudnice i plućni bolesnici također bi mogli dijeliti sobu, samo da plućni, jebi ga, paze gdje kašlju. Pacijenti na odjelu za očne bolesti neće vidjeti ako ih je četrdeset u sobi. Stavite me na čelo Ministarstva zdravstva i ja bih vam dnevno mogao donijeti pedeset ovakvih dobrih ideja.

Evo, recimo, sad sam se sjetio, zašto bismo samo bolnice međusobno ujedinjavali? Pa i neki drugi sadržaji mogli bi naći mjesto u našim medicinskim ustanovama. Kirurgiju, na primjer, bilo bi zgodno spojiti s katastrom, a urologiju s, ne znam… trgovačkim sudom. Klub nekakvih istočnjačkih borilačkih vještina lijepo bi se složio s traumatologijom. Na urologiji bi se mogla otvoriti pivnica, a na patologiji prodajno mjesto Hrvatske lutrije.

Svašta bi se sa svačim u našem zdravstvu moglo spojiti, a ja nekako mislim da bi još najsretnije bilo da Ministarstvo zdravstva spojimo s kazalištem Komedija.

Ima u Dalmaciji jedna poslovica koja kaže: Ko ne plati kurbu, platiće likara. Do prije nekoliko dana u vezi ovoga mogli smo biti prilično bezbrižni, no prilike su se dramatično pogoršale kada je ministar Milinović najavio reformu zdravstva. Otkad se nadvila opasnost gubitka dopunskog zdravstvenog osiguranja, svi su počeli opreznije birati seksualne radnice. A sve se ovo moglo izbjeći, samo da smo opreznije birali visoke državne dužnosnike.

Priča s reformom zdravstva zornije nam je nego ikada pokazala kako je politika kurvanjski posao. U jednu riječ, ko ne plati ministra, platiće likara.