ANTE TOMIĆ Pa dobro, što je tom Papi? Prvo Međugorje, onda još svinjarija saSrbima i Stepincem... možda nije naš?

Jedan je povijesni događaj naš narod odredio više nego ijedan drugi. Događaj u kojemu nismo sudjelovali i koji se potpuno neovisno o nama zbio, dao nam je ime i samosvijest, časnim je smislom ispunio naše postojanje, uputio nas jednom kamenitom, trnovitom stazom kojom i danas, stoljećima kasnije, mi mučno koračamo. Bio je to crkveni raskol 1054. godine.

Teško je povjerovati da je jedna šašava teološka rasprava, valja li u bogoslužju koristiti beskvasni ili dizani kruh, zapečatila sudbine desetaka i desetaka naraštaja Hrvata, ali tako je zaista bilo. Kad su se rimski papa i carigradski patrijarh u jedanaestom stoljeću izvrijeđali kao piljarice i kočijaši i do u deveto koljeno međusobno prokleli, te se kršćanstvo podijelilo po granici između Istočnog i Zapadnog Rimskog Carstva, naše je tupo, nepismeno, čupavo i musavo južnoslavensko pleme dobilo specijalnu zadaću. Rasporedili su nas duž Drine i Dunava, naoružali hrđavim i teškim mačevima i sjekirama i kopljima i upozorili da strogo pazimo ako koji pravoslavni bijednik pokuša preplivati studene zelene brzace ne bi li na našoj, katoličkoj strani širio svoju prljavu herezu.

“Vi ste mi, momci, lično odgovorni”, rekao je Lav Deveti ozbiljno, a Hrvati su kriomice pogledali jedan drugoga sramežljivo se osmjehujući.

“Čovječe, papa!” kazao je jedan bezglasno, usnama samo oblikujući riječi, prosto ne vjerujući da se takav jedan veliki čovjek nama obraća, da on uopće zna za nas.

Tu je ustanovljen naš vjekovni savez. Odanost do groba i preko njega. Hrvati i Sveta Stolica otad su kao prst i nokat, i baš je to zaglavni kamen našega identiteta. Ono po čemu mi jesmo ovo što jesmo. Važnije od ičega, taj je savez ono što nas činiji različitim od Srba, susjeda s kojima dijelimo jezik i s kojima smo inače, u svemu drugome, ustvari jednaki.

Gotovo hiljadu godina mi njegujemo tu osobitost. Držali smo se zavjeta s vrhovnim katoličkim poglavarom bez ostatka, i u dobrim i u lošim vremenima, spremno smo ginuli za njega i ako je za nas možda bilo bolje da smo popustili, odustali, prihvatili neku drugu vjeru i neke druge gospodare.

“Pravda je na našoj strani, braćo. Ne zaboravite što smo i tko smo. Mi smo antemurale fucking christianitatis! Predziđe kršćanstva, kuje!” zavikao je onoga rujanskog dana 1493. na Krbavskom polju Emerik Derenčin prkosno, a hrvatski su vojnici pod njegovim zapovjedništvom uglas zaurlali podižući oružje. Koju uru iza toga, kad su se turske snage ukazale iza jednog brežuljka u smjeru Udbine, mnogi je kršćanski junak zacijelo poželio da je ostao kod kuće i djetetu djeljao sviralu od mekog vrbovog drveta, no bilo je kasno.

“Vaša svetosti, oprostite nam. Nismo uspjeli!” šapnuo je zadnjim dahom hrvatski teklič ponizno padajući na koljena pred papom, i onda umro, iscrpljen i izranjavan, ali sretan da je ipak stigao do Rima.

“Tko je to?” začudio se papa gledajući njegovo tijelo nepomično na kamenom podu palače.

“Hrvat. Antemurale christianitatis. Čini se da predziđe kršćanstva nije izdržalo”, objasnio mu je netko.

“Oh, je li? Sranje!” rekao je Sveti Otac žalosno, ali i dalje zbunjenog izraza, pravo ne shvaćajući što se dogodilo.

Smjenjivala su se tako kroz stoljeća carstva na našem tlu, jedna je sila uzmicala pred drugom, druga pred trećom, treća pred četvrtom, ali Hrvati su se sve to golemo, beskrajno vrijeme držali davnog obećanja. Nepokolebljivi su bili i pred pravoslavljem, i pred islamom, i pred komunizmom. Ni nemilosrdni Sulejman Prvi ni okrutni Josif Visarionovič Staljn nisu uspjeli slomiti njihovu katoličku vjeru i odanost Petrovom nasljedniku, Summusu Pontifexu.

Josip Broz Tito, glup kakvim ga je dragi Bog dao, došao je jednom tako, pričaju, blaženom Alojziju Stepincu i ponudio mu čast, raskoš i sva zemaljska zadovoljstva, sve slasti koje poželi, samo da se odrekne Rima, da se hrvatska Crkva odcijepi i nastavi djelovati pod socijalističkom, jugoslavenskom vlašću, a kardinal Stepinac se, po pričanjima svjedoka, na ovo tek gorko nasmiješio i Brozu herojski uzvratio:

“Ne možeš me na to natjerati, psu jedan boljševički!”

Nije mu to, znate i sami, bilo naročito inteligentno. Poštedio bi sebe mnogih neugodnosti da je bio susretljiviji s komunističkim diktatorom, ali tradicija to nije dopuštala, naš osobiti odnos s Rimom nije mu dao da postupi drugačije.

A onda je 2013., devet stotina i pedeset devet godina nakon Raskola, na vatikansko prijestolje došao Frane i davni se zavjet opasno zaljuljao.

U dosadašnjem je pontifikatu Jorge Mario Bergoglio na mnogo načina prenerazio katolički svijet. Dio ga bogate pastve ogorčeno osporava zbog njegove oštre kritike pohlepnog kapitalizma, a konzervativniji ga krugovi ne vole zbog pomirljivosti za homoseksualce i razvedene žene. Biskupi su se namrgodili kad je primio psovačicu Patti Smith. Ipak, ništa od toga nije tako strašno kao razočaranje koje svakodnevno naočigled raste među hrvatskim desničarima.

Deseci tekstova po novinama i portalima otkrivaju kakav je u njima jad, kako ih silno živcira Argentinac koji ni jednu jedinu stvar, kako se čini, ne može valjano napraviti. Ozbiljno ih je naljutilo, za početak, da se papa veselo rugao Međugorju, a ovaj im je i dodatno zasolio krvareću ranu kad je došao u Sarajevo i tamo se zadržao u srdačnom razgovoru s muslimanima, i ne pomišljajući posjetiti hercegovačke katolike u njihovim župama.

Onda je došla afera sa Stepincem, kad je srpski politički vrh Vatikanu pisao protiv proglašenja kontroverznog kardinala svetim, a papa Frane uvažio njihove argumente i na neodređeno odgodio svoju odluku.

Pošteni hrvatski desničari, napokon, ne razumiju zašto papi smeta kad se u nas viče Za dom spremni i zbog čega šalje u mirovinu biskupe koji vole ovaj stari hrvatski pozdrav.

Niže tako Bergoglio sve užasnije greške i promašaje, a novinski autori izraženijeg domoljublja i katoličke pobožnosti otvoreno zdvajaju. Čemu zahvaliti da je Sveti Otac tako nepravedan i grub prema svojoj, citiram po jednom tekstu, “najvjernijoj Crkvi”? Neviniji nagađaju da je vrhovni katolički poglavar naprosto loše obaviješten. Ne čita novine. Nitko mu još nije poslao knjigu Zdravka Tomca i link na dnevno.hr.

Drugi opet kažu da je papa Frane malo, da oprostite, poglup. Kardinali su na konklavi prije dvije godine nevjerojatnom nesmotrenošću izabrali retardiranu osobu.

Treći, napokon, tvrde da tu nema ništa ni slučajno ni nesmotreno, nego da ovaj naprosto nije naš. Nije to lijepo reći, ali je nažalost istina, mnogostruko je potvrđeno da papa nije katolik, već nekakav odvratni heretik kojega je valjda sam đavo poslao. Takve tvrdnje, istina, nećete baš naći napisane, one se među revoltiranim klerom zasad tek potiho izgovaraju.

Čitam po našim novinama i portalima ove sve češće i sve glasnije prosvjede protiv Frane i otkrije mi se u jednom trenutku iznenada kako bi naša povijest bila totalno drugačija da je on, umjesto Lava Devetog, vladao crkvom u doba raskola 1054. Ne bi tada bilo našeg slavnog saveza niti bi Hrvati ginuli za krst časni i slobodu zlatnu. Ni Krbavska bitka ni opsada Sigeta ne bi se dogodili. Upitno je čak i kako bismo se mi zvali. Da nema odanosti papi, da je izmaknuti taj zaglavni kamen našeg identiteta, ono presudno što nas razlikuje od susjeda s kojima dijelimo jezik, Hrvati bi danas, da oprostite na izrazu, bili Srbi.