KLASA OPTIMIST

ANTE TOMIĆ On je znao zaraditi sebi, pa će znati zaraditi i za nas, kažu o mandataru. Sjećate li se zadnjeg za kojeg smo to govorili?

 Tom Dubravec/EPH

Imate li državničkih ambicija, statistika kaže da vam je najpametnije upisati pravo. Američki predsjednici, Franklin Roosevelt, Gerald Ford, Richard Nixon, Barack Obama i Bill Clinton, počinjali su kao odvjetnici ili profesori prava prije nego su se otputili u politiku. Pravo su zatim završili i Mahatma Gandhi, Vladimir Iljič Lenjin, Fidel Castro, Konrad Adenauer, Gerhard Schröder, Tony Blair i Nicolas Sarkozy, a i u nas ih je bilo dosta, nabrojimo samo Vlatka Mačeka, Antu Pavelića i Ivu Josipovića. Stjepan Radić je, napokon, studirao pravne znanosti dok mu nisu zabranili školovanje na svim sveučilištima u Austro-Ugarskoj.

Želite li stati na čelo države, pomoći će, osim toga, i ako ste školovani vojnik kao što su bili Winston Churchill, Francisco Franco, Juan Peron, Charles de Gaulle, Dwight Eisenhower i Muammar al-Gaddafi. Zabilježimo na kraju kako je Margaret Thatcher diplomirala kemiju, a Angela Merkel fiziku, da je Ronald Reagan bio glumac, Jimmy Carter farmer, Josip Broz bravar, Lyndon Johnson i Enver Hoxha učitelji, da je Adolf Hitler učio za slikara, a Josif Visarionovič Džugašvili Staljin za svećenika.

Koji je smisao ovoga naoko nesuvislog nabrajanja, pitate se? Pa, gledajte, naveo sam više od trideset poznatijih vladara iz novije povijesti svijeta, a da među njima nema nijednog ekonomista i biznismena. Otkud onda našem narodu vjerovanje kako su poslovni ljudi, osobe s iskustvom upravljanja poduzećem, najprikladniji da vode državu? Ovo se među Hrvatima uzima kao samorazumljiva i neporeciva istina, premda je samo nagađanje, nijednim ga empirijskim dokazom nije moguće potkrijepiti. Našla bi se, istina, nekolicina državnika koji su jednom bili direktori i menadžeri, okusili oštru borbu na tržištu roba, ideja i usluga, zapovijedali stotinama ili čak tisućama zaposlenih, ali u politici oni nisu nužno bili naročito uspješni. Ili makar ja ne bih glasao za Georgea Busha mlađeg ili Silvija Berlusconija zvanog Bunga Bunga. Naprotiv, bogati poduzetnici često su ohole budale, bezobrazni, ridikulozni i opasni, ne znaju ni temeljne vrijednosti građanske demokracije, već poput Donalda Trumpa neodgovorno štrapaju svoje sulude diktatorske vizije.

Da zaključim, dobar biznismen uopće ne mora biti dobar predsjednik, a upravo nas to posljednjih desetak dana uvjeravaju gotovo svi politički komentatori, radosno pozdravljajući izbor Tihomira Oreškovića za mandatara. Njihovo oduševljenje meni je malo i uznemirujuće, strah me je ove lakoumnosti, naročito otkad sam negdje pročitao kako je “Orešković znao zaraditi sebi, pa će zaraditi i nama”. Znate li kako se zvao zadnji političar poduzetnik za kojega smo naivno vjerovali kako je “znao sebi, pa će znati i nama”? Bio je to Željko Kerum.

Mislim, nemojte krivo shvatili, nipošto mi nije namjera Oreškovića staviti u ravan s Kerumom. O budućem premijeru ja ne znam ništa, moguće je da će on biti izvanredan, učiniti divne stvari za Hrvatsku, ali prilično sam siguran da to neće biti stoga jer je bio sjajan farmaceutski menadžer, zarađivao, štajaznam, pola milijuna dolara godišnje i letio kompanijskim mlažnjakom, već će zato biti presudnije neke druge, ljudskije vrline. Orešković, napokon, nema nikakve krivice za rašireno vjerovanje kako su poduzetnici izuzetni vladarski talenti, naš je svijet to sam izmislio.

U korijenu je ove predrasude jedna meni odbojna osobina našeg naroda, uzdrhtalo, slinavo i snishodljivo obožavanje kapitalizma. Dvadeset pet godina mi smo slijepo i neobuzdano zaljubljeni u privatno poduzetništvo i slobodnu tržišnu utakmicu i baš nas nimalo ne zabrinjava da ova zaljubljenost nije uzajamna, već naprotiv, privatno poduzetništvo i slobodna tržišna utakmica nas većinom prezire, samo je nekolicini donijela bolji život, a sve druge bacila u bijedu, i svakim je danom sve širi i dublji ponor nejednakosti koji je gotovo sasvim uništio socijalnu koheziju. Ne, ništa od toga neće obeshrabriti našeg čovjeka. On svejednako očarano, toplim, vlažnim očima gleda bogataše, njihove pare, kuće, aute, satove, odijela i pičke, i potpuno je uvjeren da bi i on taj luksuz imao, i njega bi pouzdano čekao njegov ćup zlata na kraju duge, tek da nije jedne stvari. Prokletog socijalističkog naslijeđa.

Četvrt je stoljeća prošlo, čitav se naraštaj u međuvremenu rodio i stasao da prevrće pljeskavice u McDonald’su, od radničkog samoupravljanja zapravo je ostala samo maglovita uspomena, ali žilavo opstaje vjerovanje kako između nas i naše kapitalističke sreće stoje jedino loše navike iz nekadašnjeg političkog i ekonomskog sistema, kada, po predaji, nitko ništa pod milim bogom nije radio, u tvornicama se po strojevima skupljala prašina i paučina, dok su zaposleni bježali na gablece i izmišljena bolovanja, pijani spavali na bukovim paletama u magacinima, pametovali na radničkim savjetima i žderali svinjske polovice preko sindikata. Takvom neradničkom mentalitetu valja konačno stati na kraj i baš je dobro da je došao Orešković iz Kanade, jedan pravi kapitalistički menadžer da nas malo pritegne, zašarafi, pokaže nam kako u njih u Quebecu musa dere jarca.

Kao što ste zacijelo primijetili, ja o Hrvatima često nemam osobito lijepo mišljenje, ali ovo me užasno uzrujava. Vjerovanje da su naši ljudi inferiorni međunarodnim kapitalistima i kapitalizmu nepodnošljivo mi je uvredljivo. Ne znam kako je to bilo u vašoj obitelji, ali moji nisu bili nikakve samoupravljačke lijenčine, lažljivci, lupeži i varalice. Četrdeset godina su odgovorno i marljivo radili od sedam do tri, bez dana bolovanja, i zaslužili do zadnje lipe svojih malih mirovina, a znam još mnogo naših matera i očeva koji se ni jednog jedinog trenutka iz svojih karijera u Jugoplastici, Prvomajskoj i Uljaniku ne trebaju stidjeti. Trudili su se napraviti najbolje što su znali i koji put postizali veličanstvene uspjehe, ali ne stoga jer ih je nekakav šef šarafio. Na rad ih nije tjerao strah od otkaza ili nadzorna kamera iznad radnog mjesta. Ništa izvan njih nije ih činilo dobrim radnicima, sve su oni imali u sebi, jednostavni osjećaj moralne dužnosti i ljubav za svoj posao.

I nisu mnogo zarađivali, ali su imali više samopoštovanja od bijednika koji danas izdaju i svoje podrijetlo i svoju klasu dok beznadno žude za bogataškim autima i satovima i nadaju se valjda, budale jadne, da će im kapitalizam uzvratiti ljubav ako oni budu navijali za interese austrijskih banaka i njemačkih trgovačkih lanaca.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 09:21