ANTE TOMIĆ: Od nedjelje do srijede otkrila nam se jedna istina - udbaši su naši. Dva velika hrvatska muža, Šeks i Praljak, puno su joj dugovali...

Kao vanjski suradnik Službe, Vladimir Šeks sedamdesetih je godina prošlog stoljeća odlazio u osječke gostionice slušati što pijanci pričaju protiv druga Tita i Partije. Alkoholom je poticao dušmane da se razotkriju, lukavo zvao gemište i vinjake ne bi li ih naveo da se izbrbljaju. Očekivano, zbog toga je došao na zao glas. Nakon što se dovoljan broj njih probudio s teškim mamurlukom i agentima tajne policije pred vratima, ljudi su shvatili što je posrijedi i pazili da im se pred Šeksom ne omakne štogod kompromitirajuće.

Vanjskom suradniku postalo je teže prevariti žrtve. Tražilo je više pića, naručivati stalno nove runde i provocirati sve drskijim antirežimskim izjavama da naivce namamiš na tanak led. I tako, što su drugi bivali oprezniji, Šeks je bio pijaniji i neobuzdaniji i na kraju je ostao jedini koji je nešto veleizdajnički srao za šankom. U šaljivom obratu, naposljetku je netko njega prijavio Službi da priča protiv druga Tita i Partije.

“Vlado, jebem mu mater”, negodovao je njegov nepoznati pretpostavljeni, “pošaljemo te u gostionicu da vrebaš neprijatelje socijalističkog poretka, a iz gostionice nam javljaju da si ti gori od svih”.

“Oprosti”, prostenjao je Šeks sklopljenih očiju, “da nemaš možda jedan aspirin”.

Desetak, petnaest godina kasnije on će postati nacionalistički uglednik, jedan iz samoga vrha stranke koja će povesti borbu za hrvatsku nezavisnost, zastupnik, državni tužitelj, predsjednik Sabora, potpredsjednik Vlade, pisac Ustava mlade države, a upitno je, slušajte što ću vam sad reći, kako bi sve to uspio da se jednom nije, kao policijski provokator, istaknuo brojnim protujugoslavenskim ispadima u osječkim pajzlima. Tko zna kako bi Hrvatska danas izgledala da je Vladimir Šeks bolje podnosio alkohol i umio kontrolirati lajavi jezik. Služba je na čudnovat način odredila njegov život. Jedna suradnja koja je vjerojatno počela nevoljko, u muci, sramoti i krivnji, zapravo uopće nije naopako završila.

Svijet je kontradiktoran i blesav. Nije to kao u herojskim epovima gdje besmrtnika vodi nebeski usud, junak ispunjava nekakvo ozbiljno i svečano proročanstvo, njegova uloga i cilj su otpočetka jasni, put mu je pravocrtan i ni u jednom trenutku nema nikakve sumnje što je dobro, a što zlo. U antiherojskoj stvarnosti obično vlada komični slučaj. Tu se ne zna tko pije, a tko plaća. Jadni se smrtnici kaotično gibaju, migolje kao prdac u gaćama, a ono što im se u početku činilo dobro ispadne katkad loše i obrnuto.

I životna priča Slobodana Praljka, koji je u srijedu u Haagu popio otrov na čitanju pravomoćne presude za ratni zločin, zgodan je primjer za ovo. Njegov otac Mirko Praljak bio je u svoje vrijeme, nakon Drugog svjetskog rata, vrlo utjecajan u komunističkoj tajnoj policiji, nemilosrdno se obračunavao s reakcijom, s buržujima, kulacima, saboterima i ustašama škriparima. Čitava je Hercegovina uplašeno pišala u gaće kad bi komandir Praljak prolazio u otvorenoj kampanjoli, šutljiv i mrk, nikoga ne gledajući, u uglancanim čizmama, s lugerom u kožnoj navlaci na pojasu. Nekoliko desetljeća kasnije njegov će sin, jednako odjeven, izazivati jednaku stravu u Mostaru i Čapljini, no on će se proslaviti kao jedan od generala oslobodilačkog, antikomunističkog rata koji je većinski povela nekadašnja reakcija, buržuji, kulaci, saboteri i škripari. Zbog njegove će ga uzvišene geste s otrovom čak doživjeti kao vječni simbol hrvatske slobode i stradanja.

Jedni će reći kako je Slobodan Praljak prešao na nacionalističku stranu jer se sramio svoga policijskog oca, ali ja ne vjerujem u to. Sinovi se svojih očeva ne odriču lako. Vjerojatnijim mi se čini da Služba nije uvijek bila jednoznačna. Njihova strana je mogla biti i jedna i druga i treća. Mogao bih čak zamisliti da je nekakav penzionirani komunistički policajac u srijedu, gledajući na televiziji Praljka kako pije iz male bočice, udahnuo kisika iz metalnog spremnika kraj fotelje i ponosno uskliknuo:

“Dakle, to je Mirkov sin! To su naši najbolji kadrovi! Takve je junake Služba školovala!”

Prošli tjedan su nam obilježila dva zaslužna i velika hrvatska muža koji su mnogo dugovali komunističkoj tajnoj policiji, jedan kao osječki vanjski suradnik, drugi kao sin znamenitog hercegovačkog komandira Službe. Ako vam se ovo čini proturječno, morate znati da je naš svijet jedno proturječno i blesavo mjesto. I da povijest nije herojski ep gdje besmrtnici ispunjavaju proročanstva i zavjete precima otpočetka znajući što trebaju činiti. Mi nismo ravno i bez skretanja došli do naše takozvane slobode i blagostanja, nego smo lutali i gubili se u mračnim bespućima, često ne razlikujući dobro od zla, ne znajući tko pije, a tko plaća. Prijatelji su nam nekad bili neprijatelji, a neprijatelji prijatelji. Hrvatsku kakvu imamo napravila je tako i Služba, i za nju ona možda nije manje zaslužna od Crkve. Dapače, kojiput je teško odrediti što je napravila Crkva, a što Služba, gdje završava jedna, a počinje druga.

Od nedjelje do srijede, prvo sa Šeksom, a zatim s Praljkom, otkrila nam se jedna istina. I udbaši su naši. Oni mogu biti uzorni domoljubi, ni bolji ni lošiji od bilo koga drugog. I špije i provokatori samo su ljudi, isprepadani, tjeskobni bijednici poput nas. Vaclav Havel i Dušan Kovačević znali su se genijalno sprdati s njihovim slabostima, a da je među nama netko talentiran, ili da bar mi Hrvati nismo tako patetični, opazili bismo možda kakav je humoristički potencijal Šeksove priče, kako je zapravo urnebesno tko je sve radio za Službu. Ona je cijelo vrijeme bila tu, između nas, bdjela je nad nama u uredima, tvornicama, školama i bolnicama, pazila nas na gradilištima i njivama. Služba nam je preko ramena čitala novine u tramvaju, točila nam vinjake i gemište, frizirala i pedikirala, kuhala i peglala. Služba nas je ljubila u čelo i pokrivala prije spavanja.

Kad je ono Franjo Tuđman bio neprijatelj socijalističkog poretka, Vladimir Šeks je možda i njega obrađivao. I nije mu, naravno, zbog toga bio loš prijatelj. Bože dragi, družba je družba, a služba je služba. To je samo posao, a nijedan posao, što kaže naš narod, nije sramota raditi. Ili da je, na primjer, Služba potajice predložila Ankici Tuđman da ih za pristojan mjesečni honorar izvještava o protujugoslavenskim aktivnostima svoga muža, što mislite da bi im ona odgovorila?

Život je Tuđmanovih bio skroman i stabilizacijski nakon što je on zglajzao. U doba nestašica kave i redukcija struje hranili su se, kao i svi, svinjskim polovicama iz zamrzivača, Varteksova vunena odijela kupovali na šest obroka, u četvrtastu bocu Ballantine’sa bi kad se popio viski ulili bračku travaricu, a nedjeljnim popodnevima se u dvorištu šamponom prao auto i usisavali sicevi. Da se Ankici pružila prilika za dodatnom zaradom, ona se, mislim, ne bi mnogo premišljala. Kao školovana tajnica, stenografijom bi vrijedno zabilježila i kasnije učisto pretipkala do jednu izdajničku misao svoga zakonitog supruga. Franjo Tuđman je bio sanjar, vjerovao u herojske epove, ali Ankica je živjela u antiherojskoj stvarnosti. I na kraju krajeva, bolje da te špijunira netko tvoj, nego tkogod tuđi.