ANTE TOMIĆ Novi rat Hrvata i Srba sasvim je izvjestan. Znam i kako će izgledati!

Prošli tjedan čitali smo dvije obavještajne analize, jednu rusku i jednu američku, gdje se jednako prognozira novo klanje na Balkanu. Naše novine su ih prenijele ne uočavajući da je riječ o tekstu koji se, s neznatnim izmjenama, desetljećima pojavljuje u međunarodnim špijunskim krugovima i koji smo dosad bezbroj puta prenijeli. Obavještajne analize za Balkan nalik su znanstvenim člancima ministra Barišića, dok ih čitate, vazda vas proganja osjećaj da ste to negdje već vidjeli. Sve završavaju poznatim zlokobnim zaključkom da je ovo zemljopisno područje većinski naseljeno tupim nasilnicima niskog čela, koje se jedva može nazvati homo sapiensima, a koji će jednom svakako, i hladnim i vatrenim oružjem, divlje nasrnuti jedni na druge.

Zanimanje obavještajnog analitičara za Balkan zapravo je jedno od najlakših zanimanja uopće. U svim obavještajnim agencijama na svijetu zaposleni mrze srećkoviće koji su dobili zaduženje pratiti političke prilike na Balkanu, mlatimudane kojima je cijeli posao primjećivati kako bi međuetničke napetosti na Balkanu uskoro, najkasnije za šest tjedana, mogle eskalirati u krvavo nasilje. Ekspert za Balkan ujutro izvijesti da je visoka vjerojatnost novog rata između Srba i Hrvata, pa u ostatku radnog vremena bezbrižno ode s unukom u lunapark, ili s ljubavnicom u hotel, ili puca u veprove, ili igra stolni tenis, ili u garaži rastavlja motocikl... Lijepo se može opustiti, nema baš nikakvog rizika u onome što radi. Mogućnost da će Hrvati i Srbi ponovno ratovati jednaka je mogućnosti da će u sjevernoj Laponiji u siječnju snježiti. To je gotovo pa biološki neizbježno, Hrvati i Srbi od vremena do vremena se pokolju kao što lososi u sezoni parenja skaču uzvodno preko vodopada.

Naravno da će Hrvati i Srbi ponovno ratovati. Što bi, zaboga, Hrvati i Srbi drugo i radili? Rat je najbolji dio, jedini svijetli trenutak njihovih života. Balkanski muškarci ne mogu upravo dočekati da zapuca, pa da nazuju čizme i zgrabe pušku i pobjegnu od svojih mizernih svakodnevica, od kafića i kladionica, od poreza i kredita, od glupih šefova, dosadnih roditelja i rospija kojima su jednom u prošlosti nesmotreno napravili dijete. Otići će na dva mjeseca u rat i da bi idućih šest stotina mjeseci sve druge nesnosno prcali kako im duguju slobodu i blagostanje, pa i samu toplinu i svjetlost sunca. Sunce ne bi jutros izašlo, pčele bi zaboravile sakupljati pelud, a zečevi brstiti zelje da se oni nisu borili za Hrvatsku. Ratovat će, naposljetku, jer je to potpuno neodoljivo i divno. Rat je kao grah s kranjskom kobasicom ili punjene paprike ili takvo nekakvo prosto narodno jelo kojega se čeljade jednostavno ne može nasititi.

“Bi li ti, buraz, ratovao”, upitate li kojega balkanskog deliju, on će ispočetka vjerojatno pristojno odbijati.

“Nemoj se ljutit”, kazat će, “ali ratovao sam nedavno. Evo, upitaj mi ženu ako meni ne vjeruješ, nema pola sata da sam s bojišta.”

“Ali, rat k’o duša, moj domaći, mrtva bi ga usta jela”, nastavljate vi svejedno, ulijevajući mu kacijolom iz lonca na štednjaku. “Samo pola tanjura da ti donesem?”

“Prijtelju, nemoj, hvala ti. Hvala ti k’o da jesam.”

“Joj, toliki čovjek, pa ne može malo ratovati”, završavate vi napokon, spuštajući obilnu porciju mirisnog variva preda nj, a on uzdahne i zavrti glavom, sramežljiv kao djevojčica.

“Ajde, dobro, ali samo malo”, složi se on. I onda krene halapljivo kusati. Četiri tanjura jedan za drugim isprazni i sav se usvinji ratovanjem. I sebe, i stolnjak, i pločice i zidove, sve zamaže. I naškodi mu, Bogu hvala, ali on, govedo, naprosto ne može sebi pomoći.

Takve povodljive budale žive na Balkanu da strani obavještajni analitičari mirno mogu prepisivati jedni od drugih. Tu ne trebaju ni satelitske snimke, ni presretanja elektronske poške i telefonskih razgovora, ni da terenski agenti uz velik osobni rizik kradu povjerljive dokumente i sastaju se s doušnicima. Rat će doći, već se zna. Doći će pouzdano i točno kao vlak u Japanu, a naši ruski i američki pokrovitelji zadovoljno će trljati dlanove.

Osobitost idućeg balkanskog klanja, između niza drugih više ili manje jednakih balkanskih klanja, jest da smo danas i jedni i drugi čvrsto vezani ugovorima sa svojim dobavljačima naoružanja. Hrvatska je na jednoj strani ušla u Američki program zbrinjavanja vojnog otpada, skraćeno: NATO, pa se u Alabami i Michiganu jeftino opskrbila tonama rashodovane hrđave gvožđurije koju samo sivomaslinasta boja drži da se ne raspadne. Na drugoj strani Rusija je jednako naoružala pravoslavnu braću Srbe, izvanredno povoljno, na 12 rata bez jamaca. Kiril, patrijarh moskovski i sve Rusije, lično je, pričaju, blagoslovio darežljivu pošiljku, škropeći je svetom vodom i svečano zapijevajući “Gospodi pomiluj, Gospodi pomiluj”, no to vjerojatno ipak neće znatnije pomoći starim avionima i tenkovima koji su dobri još samo kao sekundarna sirovina.

U idućem ratu i Hrvati i Srbi će tako ratovati oružjem koje bi u normalnijim vremenima Cigani odvezli na tačkama. Popet će se na brda s puškama i haubicama i minobacačima, što će biti ozbiljna prijetnja najprije njima samima. Protuavionske rakete ispaljivat će na krivu stranu, uništavajući vlastite pozadine, ali neprijateljski avioni ionako će padati sami od sebe, gasiti se iznenada i neočekivano na šest kilometara visine, dok će piloti izbezumljeno pritiskati dugmad i okretati sklopke. Bit će to neobičan rat s visokim postotkom samoozlijeđenih i na njegovu kraju više možda neće biti ni Srba i Hrvata, ali ne mari jer će neki bolji, pametniji i evolucijski uspješniji lijepo zaraditi.