ANTE TOMIĆ Na svijetu uskoro neće biti više nijedne Hrvatice i nijednog Hrvata, ali po duši govoreći, bolje nismo ni zaslužili...

Pogledajte kako je to s jelenima. Pare se potkraj ljeta, početkom jeseni, a košuta nosi mlado osam, osam i po mjeseci i okoti se u svibnju ili lipnju. Jelenska je vrsta astrološki jednolična. Okupe li se jeleni čitati horoskop, zanimaju ih samo dva znaka, Bik i Blizanci. Nije li to nepravedno? Jeleni opstaju premda spolno opće jednom u sezoni, a mi Hrvati izumiremo iako se cijele godine igramo s genitalijama.

O ovakvim bih ja pitanjima svakodnevno razmišljao da me imenuju za ministra demografske obnove. Okupljao bih suradnike i gnjavio ih prirodoslovnim činjenicama. Zašto, eto, recimo, hrvatske ženke rađaju po jedno mladunče? Možemo li se približiti barem desetini rekordnih prinosa koje ostvaruju miševi? Ako se telad i ždrebad osove na noge već u prvom satu svog života, zašto našem potomstvu za to treba cijela godina? Kako taj proces ubrzati? Treba li možda odustati od potpuno prirodnog, organskog uzgoja i okrenuti se masovnoj proizvodnji genetski modificiranih hrvatskih djevojčica i dječaka...?

Lupetao bih u beskraj, sve luđe i luđe, zaprepašćujući podređene na jutarnjim kolegijima, jer ozbiljnog posla tu zapravo ne bi ni bilo. Po duši govoreći, nitko razuman ništa ne bi ni očekivao od smiješne institucije Ministarstva demografske obnove. Kako bi država mogla išta korisno, dalekosežno dobro učiniti da se negativni trend zaustavi i broj rođenih u Hrvatskoj konačno jednom, nakon mnogo godina, nadmaši broj umrlih? Financijske povlastice poput manjeg poreza na voćne kašice i pelene i dulji porodiljni dopust za treće dijete pouzdano ne bi polučili veći uspjeh, a ni zabrana pobačaja ne bi nam donijela značajnije pojačanje u ljudstvu. Nigdje se to nije dogodilo, pa ne bi ni u nas.

Preporoditi i pomladiti narod moglo bi se možda tek nizom grubih, moralno nedopustivih, represivnih mjera koje bi temeljito promijenile društvo. Kao što znamo, ali se obično ne usudimo kazati, pad nataliteta prirodna je posljedica izumiranja patrijarhata. I ništa osim toga ne stoji u korijenu problema. Zazorna je, ali neumoljiva istina kako mnogoljudne obitelji pripadaju starom vremenu i jednom drugačijem načinu života, drugačijim odnosima, i da to želimo vratiti, ako se uopće može vratiti, valjalo bi za početak promijeniti nekoliko zakona, ubaciti u rikverc zapadnu civilizaciju pa ukinuti opće pravo glasa, suspendirati rodnu jednakost i zabraniti ženama da se zapošljavaju.

Vlast koja bi stvarno željela spustiti prosječnu dob svojih stanovnika morala bi biti mnogo bezobzirnija nego što se ijedna vlast u Europi danas usudi biti. Vrijedan je primjer toga nacistička vlast u Njemačkoj tridesetih godina prošlog stoljeća. Nacistički zločinci, slaboumni sociopati koji, kao što znamo, nisu patili od svakodnevnih građanskih inhibicija, zadnji su provodili pravu, istinsku, čestitu demografsku politiku gdje je “svijet žene njezin muž, njezina obitelj, njezina djeca i njezin dom”. Njemačke se djevojke tada nije obrazovalo za liječnice, inžinjerke i odvjetnice, već samo da kuhaju, vezu i odgajaju djecu, a jednom kad bi se vjenčale i upregle u proizvodnju topovskog mesa, država bi im na prsa okačila Ehrenkreuz der Deutschen Mutter, Križ časti njemačke majke, obični ako bi rodile četvero, srebreni za šestero, a zlatni za osam i više.

Iz jednoga su nacionalsocijalističkog ureda brinuli za obitelji s mnogo djece i organizirano podvodili rasno ispravne, čistokrvne, plavokose i plavooke njemačke arijke SS-ovim junacima da ih oplode kao što bikovi oplođuju krave. Zatim su iz okupiranih zemalja, Poljske, Jugoslavije, Ukrajine i Bjelorusije, otimali i germanizirali mališane za koje su prosuđivali da su “dobre krvi”. Napokon, bolesnu, retardiranu i nakaznu, rasno nedostojnu djecu nacisti su bez mnogo kajanja usmrćivali otrovom.

Sve ove čudovišne mjere provodile su se u okviru projekta Lebensborn, Izvor života, koji je lično osmislio i nadzirao Reichsführer Heinrich Himmler, a ja ne sumnjam da bi ih i mnogi konzervativni hrvatski muškarci voljeli vidjeti u nas. To bi bio pravi posao Ministarstva demografske obnove, ali je, eto, nezgodno. Što bi nam Europa rekla.

Koješta je s takozvanom demografskom obnovom neizrečeno i nejasno jer je ustvari sramotno i ne smije se izreći i objasniti. Licemjerno se tako pretvaramo kako nam je stalo pomladiti stanovništvo zemlje, ali to baš nije istina, ili barem ne za sve koji žive u Hrvatskoj. Zamislite, na primjer, da Ministarstvo demografske obnove po zakonu hranom, odjećom, pokućstvom i higijenskim potrepštinama pomaže obitelji s desetero djece. Uvjeren sam kako bi činovnici bili neugodno zatečeni da kamionom dođu u nekakvu ličku zabit pod Velebitom, u dvorište jedne bučne, mnogočlane obitelji i otkriju da se djeca zovu Miloš, Radmila, Dušanka, Radoslav, Milutin, Svetozar, Vidosava, Živadinka, Đorđe i mali Jovica.

Nikoga od onih što kukaju kako smo staračka zemlja na suze nije natjerala činjenica da u pravoslavnim selima danas često žive samo dvoje do troje slijepih i nepokretnih baka i djedova.

Premda to nitko neće priznati, demografska je obnova etnički ekskluzivna. Biblijsko plodite se i množite namijenili smo samo za prave Hrvatice i Hrvate, a ako bi se, u nedostatku domaćih ženskih resursa, i dovele nekakve nevjeste iz dalekog svijeta, podrazumijeva se da bi one bile nerazdruživo sjedinjene s domaćim momcima u mjesnoj katoličkoj crkvi u obredu vjenčanja na našem narodnom jeziku.

Sve tako kičasto i tradicionalno kao u pjesmi pokojnog Tomislava Ivčića i glazbeno-scenskom spektaklu “Lijepom našom” zamišljaju zagovaratelji demografskog oporavka domovine, da se njih dvoje u vezenim nošnjama s dukatima u suzama zakunu jedno drugome, a onda u povorci volovskih zaprega okićenih cvijećem i vrpcama nasmijani prođu šorom, i zajedno s rodbinom i prijateljima blaguju kulenovu seku i francusku, pileću juhu, pečenu prasetinu, tortu na pet katova i makovnjaču u dvorištu pod šljivom, i navečer napokon zapuhani u hrastovom krevetu s perinom, ispod slike svetog Antuna, blagoslovljeno začnu svoje prvo od sedamnaestoro zdrave i vesele djece.

No, ta su vremena daleko iza nas. I nikad se neće vratiti. I izumrijet ćemo naposljetku, na svijetu uskoro neće biti više nijedne Hrvatice i nijednog Hrvata, ali po duši govoreći, bolje nismo ni zaslužili.