ANTE TOMIĆ Moja tri susreta sa Sanaderom i kakve to ima veze s čistkama u jednoj stranci

O ovome neobičnom socijalnom fenomenu mogao bih vam i osobno posvjedočiti gotovo nevjerojatnom pričom. Prije mnogo godina došlo mi je, neću pretjerati, najmanje petero poniznih teklića tadašnjeg premijera s porukom da bi se Ivo želio vidjeti sa mnom. Mjesecima je to snubljenje trajalo, a ja sam se u nelagodi nećkao, sve dok jednom napokon nisam otišao u Zagreb u Banske dvore i ručao s čuvenim Ivom. Kad je stigao peti glasonoša, ugledni splitski poduzetnik iz najužeg kruga moćnikovih pajdaša, pristao sam čisto da više ne ispadam nepristojan i bio je to ugodan, premda beskorisan susret koji ni za dlaku nije promijenio moje mišljenje o Sanaderu. Kasnije sam još jednom, ponovno na njegov poziv, popio s njim kavu u Splitu.

Susret sa Sanaderom

I dogodilo se što se dogodilo. Sanader je uhapšen i zatvoren, užasne stvari su se otkrile o njemu, a ja sam upitao odvjetnika Prodanovića može li zamoliti svoga klijenta da me primi. Naš treći susret u neuglednoj sobici za posjete remetinačkog zatvora bio je, dakle, na moju inicijativu. Došao sam izbliza vidjeti čudovište koje nas je sve skupa upropastilo, a i zato jer me je živcirala, bila mi je odvratna hajka na njega. Takvu perverznu mržnju, takav gnjev i prezir mogli su zaista producirati samo oni koji su ga jednom obožavali ili ga se bojali, a ja nisam bio ni među prvima ni među drugima. Bez uznemirujuće emocionalne prtljage, ne dugujući ništa dragom Ivi, mogao sam opušteno razgovarati s njim i bio je to, opet, ugodan susret. Čak ugodniji od onoga u Banskim dvorima.

Prava stvar, ono zbog čega vam sve ovo pišem, dogodila mi se, međutim, koji tjedan kasnije. U gradu sam sreo uglednog poduzetnika iz najužeg kruga pajdaša nekadašnjeg premijera, onoga koji je došao s petim pozivom da bi se ovaj htio vidjeti sa mnom, i zamislite što me je upitao taj pizdun, ta mizerija koja je jednom pokorno lizala njegovo dupe. Podsmješljivo i svisoka me upitao:

“A di ti je prijatelj Sanader?”

Harry Potter

Uzbudljivo i zabavno je kad u nas padne netko moćan, otkrije vam u kakvoj su neljudskoj stravi mnogi od njega živjeli, što su podlaci stvarno mislili dok su poslušno trčkarali za njim, upoznate niskost i izdaju za koju ste mislili kako postoji samo u humorističkoj literaturi. Gledamo ovih dana još jedan takav slučaj. Dvoje ih je isključeno iz Hrvatske narodne stranke jer su ostali odani bivšem, također isključenom predsjedniku Radimiru Čačiću, ali u objašnjenjima krajnje stegovne mjere samog se Čačića uočljivo zaobilazi. Haenesovci nespretno vrdaju i mute moralne općenitosti, izmotavaju se slaboumnum rečenicama poput jednog Milorada Batinića koji je za izbačene izvolio primijetiti:

“Nisu se ponašali u skladu s nekim određenim pravilima ponašanja.”

Zar nije ovo prekrasno? Zastupnik u najvišem zakonodavnom tijelu naše dične Republike rasvijetlio je problem jasnoćom i jezgrovitošću desetara iz Nevesinja.

Radimir Čačić je u Narodnoj stranci postao nešto kao zli čarobnjak Voldemort u romanima o Harryju Potteru. Onaj Čije Se Ime Ne Smije Izgovoriti. Još i danas, zatvoren u suhom i mračnom mjestu, on jezom ispunjava članstvo stranke koja ga je odbacila. Aura nelagode probija čak i debele zidove pulske kaznionice. Čačićev zloduh noću putuje s maglom preko polja i močvara, plazi nečujno iznad mokrih ulica naših gradova, provlači se ispod vrata i u snovima pohodi viđene narodnjake, a oni ječe i stenju i bespomoćno se ritaju i bude u goloj vodi zapetljani u posteljinu.

Pale stranačke moćnike, Čačića kao i Sanadera, haenesovci kao i hadezeovci, bez razlike mrze i boje ih se i bolna im je uspomena kako su im nekad bili poslušni, a ovo posljednje obračun s njima, njihovim naslijeđem i sljedbenicima učini gdjekad upravo iracionalnim. Dvoje je nedavno dobilo šupkartu iz partije jer su tek skromno primijetili kako je kolega Radimir možda zaslužio pošteniji odnos. Izbačeni su doista samo zbog iznošenja osobnog mišljenja, jer znate i sami kako je to u političkim organizacijama, bolje da vam nađu hašiš nego osobno mišljenje.

Liječeni čačićomani

Osobno mišljenje ilegalna je supstanca u strankama. Inspektori za narkotike sa specijalno dresiranim njemačkim ovčarima sumnjičavo obilaze članove da ne bi u koga nanjušili osobno mišljenje, a ako tko god ima nešto takvo, nekoliko grama osobnog mišljenja brižljivo zamotanog u staniolu, podijelit će ga samo s nekim potpuno pouzdanim.

“Šta imaš?” šapne jedan.

“Imam Čačića”, odgovori mu drugi plašljivo pogledavajući preko ramena. “Oćeš duvat sa mnom?”

“Ajde, oću.”

I tako su to dvoje haenesovaca skrivećki duvali Čačića, kad su ih još omamljene, staklenih očiju, s džointom u ruci drugovi hapali i ekspresno izbacili s objašnjenjem da se “nisu ponašali u skladu s nekim određenim pravilima ponašanja”. No, ne treba se zabrinjavati zbog toga. Žrtve ne zaslužuju vaše sažaljenje. Riječ je o uobičajenim postupcima čišćenja i provjetravanja kroz koje sve stranke periodično prolaze. Baš kao što se HDZ uspješno skinuo sa Sanadera, HNS postaje stranka liječenih čačićomana.