ANTE TOMIĆ Miii, Hrvaaati: Nitko, razumije se, nema srce kao što ga mi imamo. Za nas je ljubav najvažnija

Kad god negdje pobijedimo, u kojem god sportu, novinski i televizijski komentatori i birtijski treneri, ponosno ponavljaju jednu rečenicu: “Ostavili smo srce na terenu”. Jednako je bilo i u ovoj posljednjoj prilici, na Rukometnom prvenstvu u Kataru i mora da je to predstavljalo veliku neugodu organizatorima.

Čistačica, nazovimo je Razija, oribala bi dvoranu nakon utakmice i odlazeći s posla zaustavila se načas kod portira Mehmeda.

“Gledaj ti ovo, moj Meho”, kazala bi ona ljutito.

“Šta je bilo, Razo?” upitao bi portir, ljubopitljivo zureći u nekakav krvavi zamotuljak u njezinoj ruci.

“Ma, Hrvati. Stoka! Opet su ostavili srce na terenu.”

Ostavljeni penis

Ne razumijem taj čudni hrvatski običaj ni zašto se na terenu, od svih organa, ostavlja samo srce. Mogli bi sportaši kojiput ostaviti i džigericu, ili gušteraču, plućno krilo, dvanaesterac, bedreni mišić, jednjak, srednje uho, lijevi bubreg, prostatu, rebro, ili da izbornik Slavko Goluža, recimo, dođe u svlačionicu i vikne:

“Momci, je li netko od vas možda ostavio penis na terenu?”

“A je li s testisima ili...?” upita jedan ispod tuša.

“Ne, ne, bez testisa, samo penis.”

“Ah, onda ništa. To nije moje.”

Ostavljamo mi tako svoje pulsirajuće i vrelo srce na terenu sve do jedne prilike, kad izgubimo utakmicu, a kad je rukometna reprezentacija i izbornik Goluža posrijedi neizbježno nas razbiju mnogo ranije nego smo se nadali, i tada nastupa druga anatomska prispodoba iz koje zaprepašteno saznamo da naši predstavnici, premda neki među njima imaju bradu i brkove, uopće nisu bili muškarci. Birtijski sportski znalci, a i televizijski komentatori kad se ugase kamere, razočarano primijete da su Hrvati igrali kao nekakve bezvoljne i suhe vagine.

Dobro, ne kaže se baš tako, ali razumijete na što mislim.

Ponavlja se ta šaljiva pojava od prvenstva do prvenstva, nogometnog, košarkaškog ili rukometnog, znalo je biti i s tenisom, skijanjem, plivanjem, čak i skokom uvis i bacanjem kladiva, a ne sumnjam da bi Hrvatice i Hrvati, pojavi li se tkogod darovit u kajaku na divljim vodama, aikidu ili snowboardingu, i tada ostavljali srce na terenu. Nitko, razumije se, nema srce kao što ga mi imamo. “Mi, Hrvati”, da se poslužim uzvikom iz televizijske reklame.

Jer, srce, odnosno ljubav, za nas je najvažnije. Sve je u srcu, kontamo mi. Pa i u politici je to krunski argument. Upitate li hadezeovce što njih čini boljim od konkurencije, naglasit će prije ičega drugoga kako njima u prsima tuče kao pneumatski čekić, buba kao Electroluxova vešmašina jedno ogromno srce za Hrvatsku. Oni su rodoljubi, vole domovinu, a esdepeovski gadovi ništa. Komunisti ni rođenu mater ne vole.

Gladni i gologuzi

Premda nije poznato kako su oni to točno izmjerili, niti bi se našao ijedan iskustveni dokaz da Tomislav Karamarko hrvatsku zemlju i narod voli više od Zorana Milanovića, mnogi to drže istinitim. Jednako tako glupani ustrajavaju na presudnosti srca, iako je često bilo da su ih upravo oni koji su strastveno ljubili rodnu grudu, ili se barem zažareno kleli da je ljube, najgore upropastili.

Došli smo tako gdje smo danas. Nezaposleni, gladni i gologuzi nemamo se zapravo više čemu osobitome nadati, ali dosta je da počne nekakvo međunarodno sportsko natjecanje, da ponovno povjerujemo u laž srca, uspravimo se na stražnje noge i zajedno s reklamom švedske telekomunikacijske kompanije krenemo urlati: “Mi, Hrvati!”

Ajmo svi: “Miii, Hrvaaati!”

Odjeveni u dresove s crvenim i bijelim kvadratićima, urlali smo desetak dana gledajući prijenose rukometnih utakmica iz daleke arapske državice i najednom više nije bilo važno da nam je BDP tako propao da ga više ni speleolozi ne bi znali naći, ni da nam je gospodarstvo na dnu ljestvice konkurentnosti, ni da su nam sinovi i kćeri polaze sveučilišta koja su među najgorima u Europi, ni korupcija koja je razjela naše društvo, ni čudovišni stambeni krediti u švicarskim francima, ni javni dug koji ni naši čukununuci neće vratiti. Nijedna od bezbrojnih hrvatskih nevolja nije postojala dok su Duvnjak i dečki nasrtali prema protivničkom golu, dok su naše uzdanice, što bi rekli, ostavljali srce na terenu.

Trenerski mastermajnd

Bilo mi je dijelom dirljivo, a dijelom iritantno to gledati, kako očajnicima ispred televizora malo treba, kakva ih budalaština ispunjava, kako su izgubili glave za jednim beznačajnim natjecanjem zbog kojega, štogod se dogodilo, ništa u njihovim životima ni za milimetar neće biti bolje ili gore. A onda nas je, vidjeli smo, Poljska porazila, došao je trenutak hladnog otrežnjenja, kao i inače otkad nenadmašni trenerski mastermajnd Slavko Goluža, vodi reprezentaciju.

I tada sam opet bio pomiješanih osjećaja. Dijelom sam žalio slomljena srca navijača, a dijelom sam bio zlurad. Tako vam i treba, idioti, rekao sam u sebi. Vaši rodoljubni ispadi zaista su postajali nepodnošljivi. Trebali ste odavno već shvatiti da vruće srce nije dovoljno. Valja, osim njega, imati i bistru i hladnu glavu. Pa i snažni mišići su prilično važni, i čvrsta, uspravna kičma također, i veliki testisi, i koješta još. U velikom smo zaostatku, izgubili smo mnogo važnije utakmice od one u četvrtfinalu Rukometnog prvenstva Kataru, i svi nam organi moraju biti savršeno funkcionalni i zapeti preko granica svojih mogućnosti da bismo jednom možda, u neodredivo dalekoj budućnosti, smjeli reći: “Mi, Hrvati!”