ANTE TOMIĆ Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje ne plaća kroasane

Prijateljica S. operirala je koljeno početkom listopada i sve je prošlo krasno. Danas sasvim dobro hoda, uskoro će odbaciti i drugu štaku. Nakon duljeg vremena sreo sam nju i njezinog supruga u kafiću na Pjaci i tu su mi ona i on, skladno i strpljivo se izmjenjujući u ulozi pripovjedača kako zaista samo rijetki bračni parovi umiju, ispričali pustolovinu s našim zdravstvom, a ja vam je prenosim bez mnogo kraćenja i uljepšavanja.

“Pretpostavljam da dopunsko zdravstveno pokriva operaciju koljena?” počeo sam ja bezazleno, na što se S. pljesnula po bedru i prasnula u neobuzdani hihot, njezin suprug se zagrcnuo kapučinom, konobar s punom tacnom šalica umalo srušio na guzicu, a zgodna mlađa magistra na vratima obližnje ljekarne vrišteći uhvatila za trbuh.

“Šta je smiješno?” upitala je starica koja je izašla na prozor otresti stolnjak.

“Tomić pita pokriva li dopunsko zdravstveno operaciju koljena”, dobacio joj je konobar vedro.

Stara je zakreštala kao svraka, a debeli policajac na uglu izvadio je rupčić da obriše suze od smijeha.

Trebalo je deset, možda i petnaest minuta da veliko narodno veselje na Pjaci mine, eda bi mi moji prijatelji napokon, pažljivo i polako kao idiotu, objasnili kako se da, doista, operacija koljena ovdje, u milostivoj i pravednoj Lijepoj našoj, može napraviti i na račun dopunskog zdravstvenog osiguranja, dođete li u bolnicu u sedam ujutro, natašte, drugog utorka u travnju, za dvanaest godina. Međutim, trebate li složeniju medicinsku uslugu, u našem je sustavu javnog zdravstva ona nešto nalik obiteljskom nakitu. Uputnicu za kirurški zahvat ili pretragu magnetskom rezonancom možete, kao dijamantni prsten ili briljantne naušnice, oporučno ostaviti, ako zatreba, nedaobog, svojim unukama 2028. godine.

Dakle, nije da narančasta plastična kartica dopunskog osiguranja ne pomaže. Ona je itekako korisna, ali odgođeno. Medicinska pomoć stiže do pacijenata sporo, putuje kroz birokraciju desetljećima, kao svjetlo ugasle zvijezde kroz hladni svemir, a ako vam nešto treba odmah, ovog časa - nema šanse, brale! Praktična vrijednost dopunskog zdravstvenog na kraći rok po prilici se dade usporediti s onim zgodama iz najranijeg djetinjstva kad bi bubnuli čelom u rub stola, a onda uplakani trčali mami ili tati da vam poljube čvorugu. To što vi svaki mjesec vrijedno uplaćujete Ha-ze-ze-ou vašem će zdravlju, objektivno, pomoći koliko i “bubi da prođe”.

Moja je prijateljica S. brzo shvatila da, želi li novo koljeno, još u ovom životu, može napraviti samo jedno. Podići ušteđevinu i otići u privatnika. I kad je to napravila, dogodilo se nešto čarobno. Novac je momentalno učinio da se oblaci razmaknu i nad sumornim krajolikom zasja sunce, da sočna i gusta zelena trava nikne iz gole kamenite zemlje, da bistra studena voda potekne suhim koritom i veliki bijeli cvjetovi procvatu na crnim kvrgavim granama. Držeći omotnicu nabijenu krupnim novčanicama, S. se zaprepašteno okretala za slavujima i češljugarima koji su umiljavajuće cvrkutali sa stabala i šarenim leptirima koji su zaigrano lepršali oko nje.

“Ako smijem upitati...”

“Zajedno s rehabilitacijom, pedeset tisuća kuna”, prekinuo me je prijateljičin suprug praktično.

“Pa, svaka čast!”

Za pedeset tisuća u jednoj privatnoj klinici u Krapinskim Toplicama S. je dobila koljeno od nekakve elastične, otporne i lagane legure koju je odlukom američkog Kongresa zabranjeno izvoziti u arapske zemlje. U nozi ona ima komad titana na kojem piše Maserati. Ugradili su joj sofisticiranu protezu zbog koje nijedan sakupljač sekundarnih sirovina ne bi žalio truda da je iskopa iz zemlje.

“Dat ću da me kremiraju”, upozorila me je prije nego sam stigao išta upitati, “a djeca neka se kasnije sama dogovore kako će to podijeliti.”

“Lijepo”, primijetio sam ja raznježeno. “Prenosit će tvoje koljeno s koljena na koljeno.”

Operacija u privatnoj klinici prošla je senzacionalno. Prostor je udoban, svijetao i čist, a osoblje prvorazredno stručno i ljubazno. S. je u osobito dragoj uspomeni ostao jedan šibenski huncut, anesteziolog, što ju je prije zahvata upitao:

“A, recite mi, gospođo, kad kuvate brujet, vi stavljate kapulu?”

“Nego kako, stavin puno kapule”, odgovorila mu je S. malo se i čudeći kakvo je to glupo pitanje. Čuj, brujet bez kapule!?

Onda je pospano trepnula.

“A pomidore, isto tako?” nastavio je liječnik.

“E, fala Bogu, ne more ni bez pomidora”, složila se moja prijateljica.

Istom je kasnije shvatila da joj je u onome treptaju prošla cijela operacija. Između dvije kratke upute recepta za brujet stalo je gotovo tri sata usađivanja njezinog novog koljena. Tko ne vjeruje, može sve vidjeti na snimci. Na odlasku su S. dali DVD, poželi li pogledati kako su je onesviještenu rezali, s korisnom napomenom da, dođu li joj nekad neodgojeni gosti, koji ne znaju kad je red otići, pouzdano, nema boljeg načina da ih otjera.

Valjalo je zatim poći na rehabilitaciju i S. se nudilo da, bez dodatnog troška, ostane u Krapinskim Toplicama, no ona je rekla kako bi radije negdje na more. Kao da je Mladen Grdović, moja prijateljica puno voli more i ne može bez mora i stoga je izabrala makarsku Biokovku. Do tri tjedna rehabilitacije plaća Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, može i na narančastu karticu...

“Ali, ne odmah”, pretpostavio sam ja.

“Bravo”, kimnuo je suprug.

Idete li na račun države, valja čekati da se oslobodi postelja. Rehabilitacija zbog toga zna i pola godine kasniti u polasku, pa je S. odlučila i to platiti. Keširala je za svoj boravak u Makarskoj i, pogađate, smjesta se za nju našla jedna krasna, prostrana i sunčana soba na tihom, gotovo pustom katu lječilišta. Neobično, pomislila je ona, jer unatoč podugačkoj listi čekanja, Biokovka je bila gotovo prazna, s tek nekoliko pacijentica i pacijenata što su se sporo vukli hodnicima. No, bilo je... pa, recimo, lijepo, osobito za imućnije, one što sami plaćaju. S. je ujutro na doručku bila ugodno iznenađena izborom jela na švedskom stolu, ali to je obilje, otkrila je uskoro, bilo varljivo jer je konobar sa strane sve vrijeme vrebao kao kobac tko šta smije uzeti. “Gospođo, gospođo”, upozorio je tako jednu nevoljnicu, “ne možete vi uzeti te kroasane, vi ste ovdje preko Ha-ze-ze-oa!”

“Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje ne plaća kroasane?!” ponovio sam ja zaprepašteno.

“Ha-ze-ze-o ne plaća kroasane”, potvrdila je S.

Zaustavio sam se nekoliko trenutaka razmišljajući jesam li ikad u životu nešto ovako gadno čuo i naposljetku poraženo prihvatio kako ništa zaista nije bilo ni blizu. Na prvo mjesto moje osobne ljestvice razloga zašto volim Republiku Hrvatsku prije tri dana je samouvjereno zasjela činjenica da netko može i nekoliko desetljeća svaki mjesec plaćati zdravstveno osiguranje, a da ga država, dođe li stani-pani, ni jednim malim pecivom s marmeladom od marelice neće zauzvrat počastiti.

“Posramljujuće”, šapnuo sam.

“A šta se čudiš”, kazao je suprug moje prijateljice. “Sad su bili izbori. Pamtiš li da je itko od kandidata rekao jednu jedinu rečenicu o zdravstvu?”

“Ma, mi smo ovdje bolesnici”, kazao je konobar u prolazu.