ANTE TOMIĆ Da sam menadžer, unajmio bih dvoranu za grandiozan spektakl Noć uhljeba

Ahil protiv Hektora, Kraljević Marko protiv Muse Kesedžije, pukovnik Custer protiv Bika Koji Sjedi, Fischer protiv Spaskog, Kennedy protiv Hruščova, Bruce Lee protiv Chucka Norrisa, Sherlock Holmes protiv profesora Moriartyja, Superman protiv Lexa Luthora, Čovjek pauk protiv Zelenog goblina, Godzilla protiv Megalona, jedva da bi se ijedan od ovih mitskih sukoba mogao usporediti s herojskim dvobojem dvojice naših dužnosnika.

Ni sve glasovite borbe Muhameda Alija za titulu svjetskog prvaka, ni Rumble in the Jungle ni Thrilla in Manila žestinom se ne mogu mjeriti s okršajem koji ovih dana bjesni između Gordana Marasa, ministra poduzetništva i obrta, i Luke Burilovića, predsjednika Hrvatske gospodarske komore. Dva izvrsno plaćena hrvatska državna činovnika izašla su na megdan ne bi li se utvrdilo koji je od njih lijeniji, gluplji, nesposobniji i u svakom drugom smislu bezvrjedniji član zajednice.

Toplo gnijezdo

Podsjetimo, Maras je najavio promjenu zakona o Gospodarskoj komori, ukidanje obaveznog članstva u jednoj ustanovi koja je do prije nekoliko mjeseci zaista služila jedino kompulzivnom zgrtanju gotovog novca, nekretnina, umjetničkih slika i lovačkih trofeja utamničenog Nadana Vidoševića. Zaposlenike ovoga toplog gnijezda korupcije ministar je nazvao uhljebima, koji bi se u budućnosti morali potruditi da zarade svoje plaće, umjesto da parazitski žive od članarina.

Javio se zatim predsjednik Komore Burilović, uzrujan da netko vrijeđa njega i njegove suradnike, redom stručne i iskusne menadžere, što se za beznačajne pare, šmrc, šmrc, samoprijegorno i nesebično trse za opće dobro, umjesto da u privatnom sektoru mlate milijune, i ministru žestoko uzvratio, po prilici ovim riječima: A tko si ti? Koje su tvoje reference, bijedniče Marase? Pogledaj se u špiglo, uši jedna ministarska, pijavico što sišeš krv poštenih građana, uhljebe da bi li uhljebe jedan uhljebasti, prije nego nas optužiš kako jašimo na grbači radnog naroda.

Udario je tako uhljeb na uhljeba, u lijevom kutu u crvenim gaćicama ministar, u desnom u plavim predsjednik Gospodarske komore, a u sportskim kladionicama još se premišljaju oko koeficijenata. Uspoređuju visinu i težinu, duljinu ruku, kondiciju, proučavaju prethodne mečeve suparnika i naprosto, priznaju, nisu pametni. Ne znaju koga bi proglasili favoritom u strahotnom srazu Gordana Marasa, koji zapravo nema iskustva u realnoj ekonomiji, i Luke Burilovića, čije bi dugogodišnje iskustvo u realnoj ekonomiji najbolje bilo zakopati kao toksični otpad u nekakvo napušteno rudarsko okno na dvije tisuće metara pod zemlju.

Mrtva trka

Pogledate li biografije i jednoga i drugoga, Burilovića koji je u Vinkovačku televiziju prvo uložio devet milijuna, a onda je prodao za deset tisuća, i Marasa koji se seljakao po bezveznim stranačkim funkcijama, složit ćete se - to je mrtva trka. Nemoguće je kazati koji nam od ove dvojice muškarca i dvije institucije koje oni predstavljaju manje treba, čija je društvena korist beznačajnija. Posrijedi je krajnje neizvjesna tučnjava zla i gorega.

Da sam boksački impresario, ja bih iznajmio veliku sportsku dvoranu, Arenu na Laništu, na primjer, i napravio grandiozan spektakl, Noć uhljeba. Predstava bi počela uvodnim borbama Marasovih i Burilovićevih suradnika iz lakših kategorija. Prvo bi izašle njihove plavuše tajnice, izule se i tankim štiklama od petnaest centimetara nasrnule jedna na drugu. Onda bih pustio stasite šofere, Burilovićevog s teškom poluosovinom Audijeve limuzine, a Marasovog da zlokobno vrti zimske lance.

Zatim bi u ring izašli zamjenici, u crno odjeveni poput nindži. Njih bi dvojica izvukli službene Visa i Master Card kartice naoštrenih rubova i bacali ih kao šurikene, dok se jedan napokon ne bi skljokao presječene vratne arterije. Istom bih onda, u finalu večeri, pustio predsjednika Gospodarske komore i ministra poduzetništva i obrta da se pokolju noževima za otvaranje pisama, zadave svilenim kravatama ili nasmrt izudaraju laptopima.

Nitko ne bi plakao

Koji god na kraju padne, ustvari je svejedno, nitko ni za Marasom ni za Burilovićem ne bi plakao. Znate i sami, nijedan od njih nije pogriješio kad je drugoga nazvao uhljebom, nema ni poduzetnika ni obrtnika kome bi oni dugovali zahvalnost za savjet, kontakt, kredit ili nekakvu sličnu poslovnu uslugu. Mizerni ostaci naše izdišuće ekonomije ne postoje zbog takvih tipova, nego usprkos njima i njihovim sve grabežljivijim nametima i paranametima, bezobzirnom zapošljavanju stranačkih poslušnika i potpunoj neodgovornosti prema narodu i državi kojima bi morali služiti.

Nenadmašno je zaista da se takva dva čovjeka međusobno optužuju koji je veći uhljeb i koji je za našu opću stvar manje dao. Da se dvije bludnice u parku počupaju koja je čednija, da se dva pijanca u kolodvorskom pajzlu dohvate koji je trezniji, da se lopovi u zatvorskoj menzi potuku oko poštenja, svi bi njihovi sukobi zajedno bili manje groteskni od stvari koja je posvađala hrvatskog ministra obrta i poduzetništva s predsjednikom Hrvatske gospodarske komore.