Naizgled raste premijerovo samopouzdanje u vezi sa smjerom Vlade i opstankom HDZ-a na kursu koji on trenutačno mukotrpno održava. Sigurno postoje i argumenti i brojke: od doduše sve manje pouzdanih mjerenja raspoloženja građana, preko stupnja ošamućenosti opozicije pa sve do novooglašenih pluseva u financijskoj bilanci države.
Sve bi ovo, pa i još ponešto, premijerovu krugu moglo sugerirati kako stvari idu vrlo dobro. Pa ipak, iako se uz malo propagandnog truda mogu brzo složiti različite, manje ili više uvjerljive elaboracije o Vladi koju je nemoguće dekoncentrirati u obavljanju navodno odličnog posla za građane, i pored toga premijer iz nekog razloga sve češće u istupima prelazi iz zone samouvjerenosti u nesigurnost, razotkrivajući da ga pojave i procesi koje bi on svakako htio prikazati kao marginalne, zapravo prilično destabiliziraju, ugrožavaju i brinu.
Jer moćno bi zvučala ova premijerova nova poruka kako mu nitko neće određivati koga će birati za partnere, da se Plenković u tom poslu dosad uvjerljivo izgradio kao samostalan, odlučan upravljač koji nije podložan pritiscima ni utjecajima. No takav dojam ipak ponešto kvari način na koji je dosad donosio odluke i sastavljao Vladu, pa čak u nadoknadi vremena morao izmišljati dodatna ministarstva kako bi ušli svi koji su iz nekog razloga morali ući. A nakon toga i kadrovski kompromisi na koje je bio primoran pristati u Vladi zbog pada Martine Dalić. Ta realnost ipak formira nešto drukčiju i malo realniju sliku od one koju premijer plasira kroz javne istupe, nastojeći obeshrabriti izazivače koji stalno odnekud izviruju, s različitim, ne uvijek naprednjačkim motivima, naravno.
Ukratko, dok upućuje poruke Milinoviću, Penavi, braniteljima, premijer ovih tjedana na žalost zvuči ljutito i isprovocirano, a logično bi bilo da su ti njegovi obračuni naprotiv prožeti mirnoćom ako doista stoji teza da se plan transformacije prije svega HDZ-a, pa onda i države, odvija promišljeno, bez poteškoća, s jasnim ciljevima koji su evo već nadohvat ruke.
Golema su očekivanja koja premijer i predsjednik HDZ-a dobrovoljno postavlja pred sebe ulazeći na ovaj način u komunikaciju i obračun s neistomišljenicima, bolje reći protivnicima iz vlastitih redova. Nakon ovoga, sve ispod potpune preobrazbe HDZ-a i, još složenije od toga, pronalaska jednako velikog dugoročnog glasačkog bunara za taj svoj novi HDZ, već sad se može smatrati neuspjehom. Naime, na stranu Milinović, Penava ili pojedine braniteljske udruge: rečenice koje su od premijera i Vlade upućene njima, te poruke već dulje neprijateljskima doživljava značajan korpus birača o kojima je HDZ uvijek ovisio.
Vječito je HDZ imao problem kad su se ti birači osjećali odbačenima, manje vrijednima. Zahtijeva doista kiruršku preciznost umjeti razdvojiti sve ove ustanike iz i oko HDZ-a koji se sad javljaju i još će se javljati protiv ove Vlade, od onog dijela HDZ-ovih glasača koji se uz Plenkovićev krug osjećaju neraspoloženo. Čak neovisno o naporima koje premijer proračunato ulaže da te glasače odobrovolji i barem dijelom pridobije, dajući im, recimo braniteljima, još veća prava i dodatne privilegije.
Premijer kao da upada u zamku procjene i očekivanja da, dok gubi jedan dio HDZ-ovih glasača, usporedo okuplja novo, drugo, drukčije, čvršće, kvalitetnije, stabilno biračko tijelo koje će mu pomoći uspostaviti punu kontrolu i stvoriti dugoročne izglede za HDZ. U iskrenom unutarnjem preispitivanju je li takvo što uopće moguće izvesti ometaju ga ohrabrivanja i ankete koje sugeriraju lagani rast HDZ-a, svemu usprkos.
No čak i ako je uopće realan, taj porast u najvećoj mjeri i dalje proizlazi iz neaktivnosti opozicije, što znači da je privremen i da ga ne valja uzimati bez zrna soli. Uz sav inženjering pitanje je trenutka kad će se, u ovom ili onom obliku, aktivirati opozicija, ne samo ova u HDZ-u koja stalno djeluje poput podmuklo prikrivenog upalnog procesa, nego i ona koja se hrani na onom dijelu glasača koje još dugo ili nikad neće prihvatiti HDZ.
Nema realnih izgleda da bi HDZ kakvim ga pokušava izgraditi Plenković mogao na dulje staze impresionirati, okupiti i zadržati uz sebe ono što se kolokvijalno naziva lijevim centrom, to su snovi i romansiranja.
Dolazimo do toga da je premijer s ovakvim postavljanjem i odlukama ušao u fazu kad će morati ili dovršiti obračun s respektabilnim strujama protivnika u i oko HDZ-a, kao i s desnim glasačima koji ga ne prihvaćaju ili će - što se zasad čini realnijim - morati sniziti stupanj ofenzivnosti i opet ući u tihu sferu kompromisa i prilagođavanja.
Pokreti koji se sada aktiviraju njemu u inat, poput ličkog ustanka ili vukovarskog šatora, i dalje su ograničenog dometa i zasad se čini kako smjeraju manje na rušenje, a više na upozoravanje premijera i njegova uskog tima kako dosad nisu pomirili dovoljno interesa velike i dugo građene Hrvatske demokratske zajednice. Jasno, metode su tradicionalne, već viđene i za veći dio javnosti neprihvatljive: radi se uglavnom uvijek o lijenim manipulacijama stradalnicima rata, ranjenicima, braniteljima i programiranom vraćanju u prošlost.
No to je nešto na što moraju unaprijed računati svi koji upravljaju HDZ-om, posebno ako su u toj stranci napredovali i u vrijeme kad su te manipulacije bile puno izraženije, a nema tragova da su se tada tome protivili. Takve desne vibracije uostalom iznijele su i pobjedu HDZ-a nad Milanovićevim SDP-om, ali i dolazak HDZ-ove Kolinde Grabar-Kitarović na Pantovčak.
Zaista, ne treba očekivati da će na Vladu nasrtati prosvjedne povorke poreznih obveznika koji se ne slažu recimo s tim da se zajednički novac još jednom troši u neperspektivne sanacije, samo zbog spašavanja jedne garniture, jedne vlade, jednog mandata. Neće pred Vladu stati ni sindikati niti udruge pacijenata.
Neće ni umirovljenici sad kad znaju da će se na mirovine dodati možda čak i sto kuna. Neće ni opozicija, kad momentalno ne postoji, a ni koalicijski partneri kad su sad svi već toliko slabi da bez HDZ-a ne postoje.
Najopasniji udari dolazit će i počeli su dolaziti iznutra, a koliko već sad ometaju premijera najbolje svjedoči brzina protureakcija: Medvedov poziv Penavi na razgovore unutar institucija, objava Hvidre da su prosvjedi u Vukovaru slučajno u isto vrijeme kad i sportske igre pod patronatom predsjednice i odgovor iz ureda gradonačelnika Vukovara da se do daljnjega neće oglašavati. Premijer i njegovi ljudi ovo su, očito, ozbiljno shvatili. No pitanje je koliko su ozbiljno procijenili odnose snaga i rizike.
Može zavarati dojam da opstanak ove garniture na vlasti ovisi prije svega o opoziciji u državi. Ovisi i dalje najviše o opoziciji u vlastitim redovima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....