Akcija spašavanja Joce Amsterdama

Objava transkripata Pukanićevih SMS poruka i “trenutak istine” Amira Mafalanija u kojemu on kao optuženi u zagrebačkom procesu i svjedok na beogradskom svu odgovornost prebacuje na Roberta Matanića, a skida je sa Sretena Jocića i Slobodana Đurovića, razdjelnice su koje će obilježiti dokazni postupak za ubojstvo suizdavača Nacionala i njegova suradnika za marketing Nike Franjića. Na istoj je liniji i svjedočenje Roberta Matanića koji je svjedočeći u beogradskom postupku odgovornost za ubojstvo prebacio na ministra unutarnjih poslova Tomislava Karamarka, i teretio Željka Milovanovića. Jocića je pak, tvrdi lažno teretio na nagovor USKOK-a.

Primjedba sutkinje

Iako se činilo izvjesnim, sada je već vjerojatno da suđenje u Zagrebu neće biti okončano do druge godišnjice atentata na Ivu Pukanića. U oba postupka još uvijek nije jasno tko je krajnji naručitelj Pukanićeve likvidacije koja je nakon ubojstva Ivane Hodak uzbunila političku scenu i dovela do velikih promjena u hrvatskom represivno-obavještajnom sustavu. Na to pitanje, osim u iskazu krunskog svjedoka, koji za takvo što ne može biti jedini izvor, nismo dobili odgovor. To je najveća manjkavost optužnice kojoj nedostaju uvjerljivi argumenti o postojanju zločinačke organizacije koju je radi ubojstava po regiji ustrojio Sreten Jocić. Ili nas možda neka iznenađenja, pogotovo ona koja govore o likvidacijama u Bugarskoj prije desetak godina, tek očekuju. Premda se Amir Mafalani svojim iskazima u Zagrebu i Beogradu prometnuo u glavnog aktera ovog suđenja, pitanje je koliko je svojom obranom sudsko vijeće uvjerio da je ona istinita. Sutkinja Ivana Kršul nekoliko mu je puta dala do znanja da je imao dosta vremena reći sve što zna, umjesto da to čini praktički “pet do dvanaest”. U onome što je govorio bilo je jasno da se sva krivnja svaljuje na Roberta Matanića, a iz optužnice vade Sreten Jocić i Slobodan Đurović. Promatračima iz sudačkih i odvjetničkih redova, pa i iz dijela javnosti to se čini kao potez “va banque”.

Jocićevo kazalište

Prema reakcijama sutkinje Ivane Kršul, što je samo naš subjektivni dojam, Mafalani za svoju obranu neće baš i dobiti neku veliku ocjenu. Međutim, bilo bi neozbiljno u ovom postupku ne provjeriti ono o čemu je Mafalani bio uvjerljiv, navodeći točne datume razgovora s policajcima i njihova imena. Ipak, iluzorno je očekivati da će policajci potvrditi da su mu govorili kako su krim-policajci svoj posao odradili, a zakazale određene službe.

Uostalom, tvrdnje da su tajne službe znale da se priprema ubojstvo nisu nove. Javnost se, od laika do stručnjaka, ionako pitala što su tajne službe uopće radile ako nisu nadzirale Roberta Matanića i družinu s obzirom na teške, ali, doduše, nedokazane optužbe o njihovu sudjelovanju u ubojstvima u Bugarskoj. Isto je pitanje povučeno i kad se otkrilo da su se u Zagrebu godinama skrivali pripadnici “zemunskog klana” te se koristili hrvatskim putovnicama.

Što se postupak više primiče svojoj završnici, sve je vidljivije da Robert Matanić, iako formalno prvi, nije i ključni lik slučaja Pukanić. To su prije svega Slobodan Đurović i Sreten Jocić. Đurović, doista, ni životnim iskustvom, obrazovanjem, ni imovinom koju posjeduje, ne spada u milje koji predstavlja Robert Matanić. Stoga još više čudi što toliko s njim kontaktira i pomaže mu. Prigovarajući da se optužnica temelji na lažima, neistinama, uspoređujući USKOK s Gestapom, zbog čega je zaradio i opomenu sutkinje Kršul, Đurović istodobno nudi donjuansku priču. Sve to činio je, tvrdi, iz usluge ženi u koju je bio zaljubljen, ali s obzirom na to da je ona udana za javnu osobu, dvije godine štiti njezinu čast. Razumljivo je da čovjek nad čijom glavom visi 40 godina zatvora prosipa otrovne strelice na račun tužiteljstva. Za razliku od svoga kuma Sretena Jocića koji u sudnici gestikulira, viče, obraća se sucima i tužiteljima na per tu, pa i nasmijava, on od sudnice nije napravio kazalište. Dostojanstvenim držanjem, uz poneki verbalni ispad, misli da kontrolira situaciju.

Politička sfera

Kao što se i očekivalo, slučaj Pukanić se iz sudnice prelio i u sferu politike, i to prvenstveno zahvalom Sretena Jocića koji sebe smatra žrtvom srpsko-hrvatske političko-represivne suradnje i brani se teorijom urote koja je također razdjelnica ovog postupka. No, ishod oba postupka neće određivati ni mediji, ni politika, nego ono što stoji među desecima tisuća stranica sudskog spisa.