ROVINJ - Sa svakim pretrčanim kilometrom ja sam sve sretnija. A pretrčala sam ih toliko da ih više ne mogu ni zbrojiti - kaže 46-godišnja Mirjana Kmačić Pellizzer, žena nevjerojatne snage koja maratone i ultramaratone trči diljem zemaljske kugle.
Upravo se vratila iz Egipta gdje je u šest dana, od 26. listopada do 2. studenoga, u šest dnevnih etapa ukupne dužine 260 kilometara trčala pustinjom Sahara. Među 187 trkača, od kojih 40 žena, kao jedina iz Hrvatske zauzela je ukupno 16. mjesto i drugo u konkurenciji žena.
- Saharski maraton počeo je na udaljenosti od oko 700 kilometara od Kaira. Trčeći prema sjeveru, prošli smo bijelu, pa crnu pustinju, a putem smo susreli samo nekoliko skupina beduina. Posljednju etapu trčali smo pred publikom među egipatskim piramidama i tu sam etapu završila kao pobjednica te nakon ukupno 35 sati i 22 minute došla do konačnog plasmana. Na cilju su nas čekali crveni tepih i glazba i bilo je zaista sjajno - još pod dojmom posljednjeg ultramaratona ispričala je vedra i vesela Rovinjka, majka dviju djevojčica i jednog dječaka.
Meditacija u trku
Poseban doživljaj bilo je noćno trčanje. Na jednoj od etapa, dugačkoj 100 kilometara, osam od ukupno 15 sati trčala je u potpunom mraku jer se noć u Sahari spušta već u 17.30 sati.
- Orijentirala sam se po fluorescentnim znakovima koji se otkrivaju baterijskim svjetlom što ga trkači nose na čelu. Bila je potrebna dobra koncentracija. Organizatori su nas upozorili na opasne zmije i škorpione, ali ni u jednom trenutku nisam pomislila da mi se može nešto dogoditi - napomenula je Mirjana Kmačić Pellizzer. O čemu razmišlja kad trči punih 15 sati, ni sama nije znala objasniti.
- Prva dva sata o nečemu još i razmišljam, a nakon toga imam osjećaj kao da izlazim iz vlastitog tijela. To je posebno stanje, svojevrsna meditacija. Tijekom utrke ne gledam na sat pa nemam osjećaj koliko vremena trčim. Kad završi ta etapa u kojoj trčim 15 sati, i sama se pitam gdje sam izgubila to vrijeme, a ono mi jednostavno proleti. Kod kuće, pak, tijekom treninga, teško mi je trčati i jedan sat - objasnila je rovinjska maratonka.
Dva kilograma viška
Na posljednjem ultramaratonu Mirjana je dobila dva kilograma. Kad je stigla u Egipat, imala je 55 kilograma, a po završetku ultramaratona 57. - Ta dva kilograma viška bila je zapravo tekućina koja se tijekom utrke nakupi u tijelu. Ultramaraton predstavlja iznimno velik napor, mora se uzimati puno tekućine, a tijelo zbog napora tu tekućinu zadržava. Dok trčimo, ne obavljamo fiziološke potrebe jer za to nemamo ni potrebe - ispričala je Mirjana. Specifična je i prehrana tijekom takvih utrka.
- Dnevno u tijelo moramo unijeti 2200 kalorija, a ja to činim na poseban, rekla bih istarski način. Jedan dan pojedem 100 grama pršuta, drugi isto toliko domaće pancete, a treći ombola. Usto jedem i ‘minifini’ juhice. Stručnjaci kažu da je bolje tijekom utrke jesti ono na što si naučen.
Kroz kinesku pustinju Gobi
Svu tu hranu, kao i potrebnu opremu i litru i pol vode, Mirjana nosi u ruksaku na leđima tijekom cijele utrke.
- U Sahari sam na leđima nosila ruksak koji je na početku težio deset kilograma. U njega, osim hrane, utrpam i svu potrebnu odjeću, koja mora biti izuzetno lagana, pa tako imam i jaknu koja je teška samo 200 grama, kao i sav potrebni higijenski pribor i lijekove. Ništa ne smijemo uzimati uz stazu, osim vode, jer su to i točno precizirani uvjeti svakog ultramaratona - napomenula je Mirjana.
Ovaj posljednji saharski ultramaraton iz programa je Racing the Planet i ima humanitarni karakter. Mirjana je donirala sredstva za operaciju lica jednog djeteta iz Afrike. S ostalim sudionicima utrke sudjelovala je i u humanitarnoj kupnji frizbija koje su u posljednjoj etapi darovali djeci koja su ih bodrila.
Prije ultramaratona u Sahari, Mirjana Kmačić Pellizzer u lipnju je istrčala i ultramaraton kroz kinesku pustinju Gobi. Od oko 200 trkača, ona je ultramaraton dug 260 kilometara završila kao 18. i druga u konkurenciji žena.
- Trčali smo šest dana, a moram priznati da sam u jednom trenutku, s obzirom na izuzetno teške uvjete, mislila odustati. Pozlilo mi je, ali nekako sam se pribrala i nastavila trčati kao da ništa nije bilo. Trčanje kroz pustinju Gobi bilo je izuzetno zahtjevno zbog velikih razlika u nadmorskoj visini, mnogih uzbrdica i nizbrdica, pa sam se za taj ultramaraton posebno pripremala. Rovinjem sam trčala s posebnom maskom za zrak, ali i to sam uspjela izdržati - otkrila je Mirjana o ultramaratonu kroz pustinju Gobi na samoj granici Kine i Mongolije.
Dodala je kako su je na toj utrci posebno oduševili gostoljubivi ljudi.
- Posljednji dan ostali smo bez hrane i nakon završetka utrke u jednom selu ljudi su nas pozvali u svoju kuću. Nahranili su nas povrćem i nekim raviolima u juhi te nas još pozvali da ponovno svratimo. Zaista je bilo predivno i dirljivo - opisala je Mirjana Kmačić Pellizzer.
Mirjanu u sklopu programa Racing the Planet očekuju još dva ultramaratona. U ožujku iduće godine nastupit će u teškoj utrci kroz hladnu čileansku pustinju Atacamu, a nada se da će u studenome 2010. sudjelovati i na posljednjem ultramaratonu iz te serije na Antarktici.
Milijun koraka protiv gladi
- Ultramaraton na Antarktici trči samo odabran krug ultramaratonaca koji to zasluže svojim rezultatima u prethodne tri utrke. Riječ je o 30-ak trkača, a ja se, s obzirom na dosadašnje rezultate, mogu nadati pozivu organizatora. Tom utrkom završit će i moja akcija ‘Milijun koraka protiv gladi u svijetu’ - rekla je Mirjana koja transparent s tom svojom porukom nosi na svaki ultramaraton i postavlja ga na svoj šator. Naglasila je kako je izračunala da joj je za svaki ultramaraton dug 260 kilometara potrebno 250.000 koraka jer jedan kilometar pretrči za 850 koraka.
- Već sam napravila 500.000 koraka, a nadam se da ću u studenome 2010. na Antarktici napraviti i onaj posljednji, milijunti - optimistična je ta izuzetna maratonka.
Između ova dva ultramaratona Mirjana će trčati obične maratone koji joj zapravo predstavljaju nešto duži trening. - Trčat ću u Zagrebu i Firenci, a i godišnji odmor isplaniram tako da ga sa suprugom provedem negdje gdje se u tom trenutku trči neki maraton. Bez trčanja više ne mogu jer i kad završim ultramaraton, nije mi dosta, nego bih nastavila s trčanjem - otkrila je.
Na pitanje koji joj je maraton najdraži ili najteži, je teško odgovoriti.
- Volim trčati kroz Saharu. Pustinja me oduševljava jer sam tamo sama sa sobom - zaključila je Mirjana Kmačić Pellizzer.
Silvana Fable
Upravo se vratila iz Egipta gdje je u šest dana, od 26. listopada do 2. studenoga, u šest dnevnih etapa ukupne dužine 260 kilometara trčala pustinjom Sahara. Među 187 trkača, od kojih 40 žena, kao jedina iz Hrvatske zauzela je ukupno 16. mjesto i drugo u konkurenciji žena.
- Saharski maraton počeo je na udaljenosti od oko 700 kilometara od Kaira. Trčeći prema sjeveru, prošli smo bijelu, pa crnu pustinju, a putem smo susreli samo nekoliko skupina beduina. Posljednju etapu trčali smo pred publikom među egipatskim piramidama i tu sam etapu završila kao pobjednica te nakon ukupno 35 sati i 22 minute došla do konačnog plasmana. Na cilju su nas čekali crveni tepih i glazba i bilo je zaista sjajno - još pod dojmom posljednjeg ultramaratona ispričala je vedra i vesela Rovinjka, majka dviju djevojčica i jednog dječaka.
Meditacija u trku
Poseban doživljaj bilo je noćno trčanje. Na jednoj od etapa, dugačkoj 100 kilometara, osam od ukupno 15 sati trčala je u potpunom mraku jer se noć u Sahari spušta već u 17.30 sati.
- Orijentirala sam se po fluorescentnim znakovima koji se otkrivaju baterijskim svjetlom što ga trkači nose na čelu. Bila je potrebna dobra koncentracija. Organizatori su nas upozorili na opasne zmije i škorpione, ali ni u jednom trenutku nisam pomislila da mi se može nešto dogoditi - napomenula je Mirjana Kmačić Pellizzer. O čemu razmišlja kad trči punih 15 sati, ni sama nije znala objasniti.
- Prva dva sata o nečemu još i razmišljam, a nakon toga imam osjećaj kao da izlazim iz vlastitog tijela. To je posebno stanje, svojevrsna meditacija. Tijekom utrke ne gledam na sat pa nemam osjećaj koliko vremena trčim. Kad završi ta etapa u kojoj trčim 15 sati, i sama se pitam gdje sam izgubila to vrijeme, a ono mi jednostavno proleti. Kod kuće, pak, tijekom treninga, teško mi je trčati i jedan sat - objasnila je rovinjska maratonka.
Dva kilograma viška
Na posljednjem ultramaratonu Mirjana je dobila dva kilograma. Kad je stigla u Egipat, imala je 55 kilograma, a po završetku ultramaratona 57. - Ta dva kilograma viška bila je zapravo tekućina koja se tijekom utrke nakupi u tijelu. Ultramaraton predstavlja iznimno velik napor, mora se uzimati puno tekućine, a tijelo zbog napora tu tekućinu zadržava. Dok trčimo, ne obavljamo fiziološke potrebe jer za to nemamo ni potrebe - ispričala je Mirjana. Specifična je i prehrana tijekom takvih utrka.
- Dnevno u tijelo moramo unijeti 2200 kalorija, a ja to činim na poseban, rekla bih istarski način. Jedan dan pojedem 100 grama pršuta, drugi isto toliko domaće pancete, a treći ombola. Usto jedem i ‘minifini’ juhice. Stručnjaci kažu da je bolje tijekom utrke jesti ono na što si naučen.
Kroz kinesku pustinju Gobi
Svu tu hranu, kao i potrebnu opremu i litru i pol vode, Mirjana nosi u ruksaku na leđima tijekom cijele utrke.
- U Sahari sam na leđima nosila ruksak koji je na početku težio deset kilograma. U njega, osim hrane, utrpam i svu potrebnu odjeću, koja mora biti izuzetno lagana, pa tako imam i jaknu koja je teška samo 200 grama, kao i sav potrebni higijenski pribor i lijekove. Ništa ne smijemo uzimati uz stazu, osim vode, jer su to i točno precizirani uvjeti svakog ultramaratona - napomenula je Mirjana.
Ovaj posljednji saharski ultramaraton iz programa je Racing the Planet i ima humanitarni karakter. Mirjana je donirala sredstva za operaciju lica jednog djeteta iz Afrike. S ostalim sudionicima utrke sudjelovala je i u humanitarnoj kupnji frizbija koje su u posljednjoj etapi darovali djeci koja su ih bodrila.
Prije ultramaratona u Sahari, Mirjana Kmačić Pellizzer u lipnju je istrčala i ultramaraton kroz kinesku pustinju Gobi. Od oko 200 trkača, ona je ultramaraton dug 260 kilometara završila kao 18. i druga u konkurenciji žena.
- Trčali smo šest dana, a moram priznati da sam u jednom trenutku, s obzirom na izuzetno teške uvjete, mislila odustati. Pozlilo mi je, ali nekako sam se pribrala i nastavila trčati kao da ništa nije bilo. Trčanje kroz pustinju Gobi bilo je izuzetno zahtjevno zbog velikih razlika u nadmorskoj visini, mnogih uzbrdica i nizbrdica, pa sam se za taj ultramaraton posebno pripremala. Rovinjem sam trčala s posebnom maskom za zrak, ali i to sam uspjela izdržati - otkrila je Mirjana o ultramaratonu kroz pustinju Gobi na samoj granici Kine i Mongolije.
Dodala je kako su je na toj utrci posebno oduševili gostoljubivi ljudi.
- Posljednji dan ostali smo bez hrane i nakon završetka utrke u jednom selu ljudi su nas pozvali u svoju kuću. Nahranili su nas povrćem i nekim raviolima u juhi te nas još pozvali da ponovno svratimo. Zaista je bilo predivno i dirljivo - opisala je Mirjana Kmačić Pellizzer.
Mirjanu u sklopu programa Racing the Planet očekuju još dva ultramaratona. U ožujku iduće godine nastupit će u teškoj utrci kroz hladnu čileansku pustinju Atacamu, a nada se da će u studenome 2010. sudjelovati i na posljednjem ultramaratonu iz te serije na Antarktici.
Milijun koraka protiv gladi
- Ultramaraton na Antarktici trči samo odabran krug ultramaratonaca koji to zasluže svojim rezultatima u prethodne tri utrke. Riječ je o 30-ak trkača, a ja se, s obzirom na dosadašnje rezultate, mogu nadati pozivu organizatora. Tom utrkom završit će i moja akcija ‘Milijun koraka protiv gladi u svijetu’ - rekla je Mirjana koja transparent s tom svojom porukom nosi na svaki ultramaraton i postavlja ga na svoj šator. Naglasila je kako je izračunala da joj je za svaki ultramaraton dug 260 kilometara potrebno 250.000 koraka jer jedan kilometar pretrči za 850 koraka.
- Već sam napravila 500.000 koraka, a nadam se da ću u studenome 2010. na Antarktici napraviti i onaj posljednji, milijunti - optimistična je ta izuzetna maratonka.
Između ova dva ultramaratona Mirjana će trčati obične maratone koji joj zapravo predstavljaju nešto duži trening. - Trčat ću u Zagrebu i Firenci, a i godišnji odmor isplaniram tako da ga sa suprugom provedem negdje gdje se u tom trenutku trči neki maraton. Bez trčanja više ne mogu jer i kad završim ultramaraton, nije mi dosta, nego bih nastavila s trčanjem - otkrila je.
Na pitanje koji joj je maraton najdraži ili najteži, je teško odgovoriti.
- Volim trčati kroz Saharu. Pustinja me oduševljava jer sam tamo sama sa sobom - zaključila je Mirjana Kmačić Pellizzer.
Suprug više voli golfRovinjska ultramaratonka ljubav za trčanjem nije uspjela prenijeti i na svoju obitelj. Doduše, prošle godine uspjela je nagovoriti svoju djecu da s njom istrče “Terry Fox Run” u Zagrebu. Tada su s njom trčali 14-godišnja kći Rebeka, desetogodišnji sin Đodi i 7,5-godišnja Pašmina. Suprug Giannino više od trčanja voli golf. Do ove godine Mirjana Kmačić Pellizzer sve je svoje utrke sama financirala. Put na ultramaraton Gobi sufinancirala joj je Adris grupa, a odlazak u Saharu pomogla je i Istarska županija. - Zapravo sve svoje plaće dajem za trčanje i odlazak na utrke, a muž me uzdržava - sa smješkom je rekla Mirjana koja svakodnevno trči, ali samo jedan sat i ne pretrči više od deset do 15 kilometara. - Voljela bih i više, ali mi se ne da - veselo je ustvrdila Mirjana Kmačić Pellizzer. |
Počela trčati u spomen na oca umrlog od rakaMirjana Kmačić Pellizzer počela je trčati nakon smrti oca Marija. Proživljavajući njegovu bolest, javila se na humanitarnu utrku “Terry Fox” i u rujnu 2004. prvi put u životu istrčala pet kilometara. Već iste godine, u studenome, otišla je na poznati newyorški maraton, kojemu se vratila i 2006. Od 2004. do danas istrčala je maratone u Parizu, Veneciji, Travisu, Ljubljani, Puli i Zagrebu. Trčala je 100 km od Rovinja do Muggie, kao i humanitarnu utrku koju je lani sama pokrenula od Rovinja do Pule i natrag. No, ubrzo nakon prvih maratona “zakačila” se za ultramaratone. S ovom posljednjom utrkom, tri puta pretrčala je Saharu. Istrčala je i namibijski maraton. Lani u listopadu trčala je maraton Chott na Slanom jezeru između Alžira, Libije i Tunisa, a u prosincu i maraton u Senegalu. Ta četiri maratona trče se za Grand Slam pod nazivom “We run Africa” i u svima je osvojila prvo mjesto, što dotad nikome nije uspjelo. |
Silvana Fable
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....