Divno je maštati što bismo sve mogli biti jednom kad odrastemo. Pa to je toliko daleko i mora da je jednostavno. Prva škola, druga škola, zatim s ili bez ovog fakulteta i tamo smo, zar ne? Ali ljepota života je da često krije razna vrata koja nam sasvim preokrenu živote kao što ne bismo zamislili ni u najluđim snovima. Samo se ne smijemo bojati otvoriti ih i nekada malo jače pogurati.
Životne priče četvero mladih junaka u nastavku ovog članka upravo to dokazuju. Usprkos ograničenjima i strahovima, prepoznali su prilike i odlučili ih iskoristiti kako bi na kraju dana sretniji lijegali u krevet. Jedina stvar koja ih povezuje programi su Erasmus+ i Europske snage solidarnosti. Erasmus+ je od 2014. do 2020. godine uložio više od 21 milijuna eura za programe za mlade, a Europske snage solidarnosti od 2018. do 2020. gotovo 4 milijuna eura.
Ove godine slavimo Europsku godinu mladih s ciljem izgradnje bolje, zelenije, uključivije i digitalnije budućnosti. Tijekom 2022. u Hrvatskoj su za sada registrirana 155 događanja za mlade. Više o Europskoj godini mladih možete potražiti na stranicama Agencije za mobilnost i programe Europske unije.
No, da biste uistinu razumjeli na koje načine ovi programi funkcioniraju, koliko znaju biti važni mladima u našem društvu i što sve pomoću tih resursa ostvaruju, donosimo priče mladih koji svakim danom daju sve od sebe da mladima u Hrvatskoj bude ugodnije, poticajnije i, realno, zabavnije.
Upoznajte Evin, Khalila, Anu i Jelenu!
Evin Arslan (24): Preselila se iz Turske u Hrvatsku, sada uređuje magazin i uči hrvatski
Iz Istanbula, grada s više od 15 milijuna stanovnika, preselila se u Zabok koji ih nema niti 10 tisuća. Mlada i ambiciozna novinarka svoju je avanturu započela u prosincu i, koliko god joj nedostajao noćni život rodnog velegrada, zauvijek će pamtiti sve što je postigla u manje od godinu dana u Zagorju.
Evin Arslan (24) prije našeg razgovora kuhala si je jelo s tikvicama. To su svi detalji koje sam dobila jer nije osobiti fan kuhanja. Prije nego što je došla u Hrvatsku znala je pripremiti neka osnovna jela, no sada se gura naučiti. Shvatila je, govori mi kroz smijeh, da je kuhanje stvar preživljavanja.
U Zaboku živi s još jednim volonterom Europskih snaga solidarnosti i prilagodba joj je bila poprilično izazovna. No, prijateljstva s Hrvatima koja je stekla tijekom Erasmus+ programa prošlog ljeta u Portugalu bila su snažna motivacija da se odluči doći, a volonterski program koji je u skladu s njezinom profesijom samo je zapečatio odluku.
- U Istanbulu sam uz studij novinarstva znala volontirati, pripremati istraživanja i storytelling sadržaj za jednu udrugu. No htjela sam više putovati i poboljšati svoj engleski. Tako sam uopće krenula istraživati program Europske snage solidarnosti. Mnogi mladi zapravo ne znaju koliko je ovaj program odlična prilika za život u inozemstvu, upoznavanje novih kultura i usavršavanje jezika i drugih vještina – objašnjava mi Evin kojoj je glavni cilj upravo informirati mlade o tim mogućnostima kroz svoj podcast.
Evin je volonterka na projektu unutar Mreže udruga Zagor u Zaboku. Glavni joj je zadatak popratiti sva događanja i aktivnosti kroz fotografije, videe i pisane reportaže koje uređuje sama i objavljuje online. Iako joj nedostaje veliki turski doručak, silno je zahvalna zbog novih prijateljstava u Zaboku.
- Trudim se posjetiti čim više drugih gradova u Hrvatskoj dok sam ovdje. Do sad sam bila u Zadru, Šibeniku, Splitu, Krapini, Zagrebu i drugim gradovima blizu Zaboka, ali tu ne namjeravam stati – poručuje Evin koja je u Hrvatskoj do kraja listopada.
Nakon programa vraća se na diplomski studij interaktivnog medijskog dizajna na Tehničkom Sveučilištu Yildiz, a možda i na posao reporterke u lokalnim novinama koji je nakon dvije godine rada ostavila pred dolazak.
No, za sada je snaga koja pokreće novu medijsku inicijativu u Zaboku.
- Osobni mi je projekt bio kreirati magazin za mlade koji će biti njihova zona slobode. Prvi sastanak smo održali 9. veljače, a prvo je izdanje izašlo 1. travnja. Iza mla-dost.dobro magazina stoji zaista divan tim mladih ljudi, a za dizajn cijelog izdanja pobrinula se Marija Gebert – ponosno mi govori.
Khalil Homrani (25): 'Za Hrvatsku sam čuo samo zbog nogometa!'
Tri dana putovao je do Zagreba. U Tunisu ne postoji hrvatska ambasada, a bez vize ne može prijeći granicu. Sjeo je na avion za Beograd s presjedanjem u Istanbulu. Otkad zna za sebe sve može izreći i na arapskom i na francuskom. No tada se po prvi put morao snaći na engleskom u nepoznatom gradu, o kojem gotovo ništa nije znao, osim da ima ambasadu u kojoj će aplicirati za hrvatsku vizu i hostel u kojemu će odsjesti dok je ne dobije. Nemalih 70 sati nakon početka putovanja, Khalil stiže autobusom u Zagreb i započinje avanturu života.
Khalil Homrani (25) volonter je Europskih snaga solidarnosti koji je nakon studija računalnih znanosti i multimedija odlučio uzeti život u svoje ruke.
- Oduvijek sam bio dobar u matematici, a moj fakultet se svima čini obećavajućim zbog dobrih plaća u industriji. Međutim, u Tunisu nije nimalo lako doći do posla. I, ako ćemo biti realni, treba ti dobra veza da uspiješ – objašnjava mi Khalil u nadi da će mu se možda sreća osmjehnuti na novoj adresi.
Preddiplomski studij Khalil je završio u lipnju prošle godine i odmah se zaposlio u maloj lokalnoj kompaniji kao grafički dizajner u Tunisu. Većina početničke plaće odlazila mu je na prijevoz radi kojeg se često znao buditi čak u pet ujutro. No, znao je da treba steći to početničko iskustvo i možda bi još i bio tamo da u međuvremenu nije počeo volontirati.
- Bila je to ideja mojih prijatelja. Krenuli smo volontirati za lokalni Crveni križ. Bar dva put mjesečno posjećivali bismo druge gradove, nosili novac i hranu u siromašnije sredine. Upoznali smo puno novih ljudi i super se zabavljali – prisjeća se Khalil.
U potrazi za većim izazovom stigao je do stranica Europskih snaga solidarnosti.
- Htio sam putovati, osamostaliti se i steći neka nova iskustva, a na tom webu nudilo ih se puno. Gledao sam i gledao dok nisam vidio program u Hrvatskoj. Iskreno, znao sam za Hrvatsku samo zbog nogometa i odmah se prijavio – priznaje skromno.
Na programe se prijavljuje jako puno mladih, stoga nije očekivao da će dobiti mjesto u programu. Danas to smatra svojim najvećim uspjehom uz samu selidbu. Nikada prije nije otišao toliko daleko od obitelji na dulje vrijeme. Dolaskom u ožujku ove godine odmah je počeo s petomjesečnim programom, no nada se ostati i dulje u Zagrebu.
- Nedostaju mi roditelji, pogotovo mama, starija sestra i prijatelji, ali svi znaju koliko je ovo iskustvo važno za mene i koliko sam ovdje sretan. Kolege u Centru Slave Raškaj velika su mi potpora. Pomogli su mi organizirati put, pronaći smještaj i kad god mi nešto zatreba tu su, posebice Madame Brigita i Madame Nina. Ljudi su ovdje toliko dobronamjerni i prijateljski nastrojeni. Za toliko toga se želim zahvaliti svojim novim prijateljima i kolegama. Zbog njih osjećam da ovdje pripadam – ističe Khalil koliko je zahvalan na novim prijateljstvima.
Ana Gavran (29): Slabovidnost je ni u čemu nije spriječila
'Jao, ona ne vidi. Pa kako će ona to?' nerijetki su komentari s kojima se Ana susretala tijekom svog studija. No ni njezina slabovidnost ni društvene predrasude nisu je do sada spriječile ni u jednome naumu. Sudeći prema njezinoj priči i energiji, ovo je tek početak.
Ana Gavran (29) već s rođenjem imala je poteškoća s vidom. Krajem osnovne škole počeo joj je postepeno opadati i tako nastavio još početkom srednje škole.
- Bila sam u pubertetu i nisam bila sasvim svjesna što se događa. No, odlučila sam to objeručke prihvatiti. Odmah sam krenula učiti čitati Brailleovo pismo i koristiti pomoćne uređaje. Na sreću, zbog toga sam danas neovisnija i samostalnija nego što bi možda netko očekivao – pojašnjava mi Ana i upozorava da vrlo vjerojatno ni ne bih primijetila da je visoko slabovidna da nije do bijelog štapa kojim se koristi za kretanje.
Ana je danas volonter Europskih snaga solidarnosti u projektu Unstoppable together koji provodi Centar Slave Raškaj u Nazorovoj u Zagrebu. Ana tamo radi ne samo s učenicima s kojima dijeli iskustvo osobe s invaliditetom, nego i kao stručna osoba. Ipak je Ana magistra edukacijske rehabilitacije s diplomom Sveučilišta u Zagrebu.
Svaka joj je fakultetska godina bila jedinstveni izazov, ali prva je, napominje, bila daleko najizazovnija. Nakon srednje škole u kojoj su je svi znali i s materijalima koji su joj bili prilagođeni, odjednom je ona bila ta koja je morala prilagoditi svoju okolinu.
- Morala sam prići svakom profesoru, objasniti okolnosti, zatražiti prilagođene izlaske na ispite i dopuštenje da neka predavanja snimam. Na kraju dana još i sama prilagođavati materijale. Tu mi je bila vrlo važna potpora kolega i obitelji koje je bilo na pretek – opisuje mi.
Ana je sve ispite predala u roku, a nakon pet godina uzela je apsolventsku godinu kako bi se sasvim posvetila diplomskom radu. Magistrirala je 2019. i odmah pronašla posao. Kao pripravnica je radila godinu dana u Centru za odgoj i obrazovanje Vinko Bek. Naglašava kako je sigurno ulogu na natječaju igrala njezina prednost pred jednakim uvjetima. Međutim, tko bi bolje podučio osobe oštećena vida Brailleovom pismu i tiflotehnici od magistrice s vlastitim iskustvom.
Po završetku pripravništva, položila je stručni ispit, a onda je nastupila korona. Tražila je posao, pratila natječaje i vidjela onaj od Centra Slave Raškaj koji je od Agencije za mobilnost i programe Europske unije dobio važnu ulogu kao Ambasador za uključivanje i raznolikost.
- Prijavila sam natječaj i otišla na razgovor. Rekli su mi da sam odlična, pristupačna i da bi rado surađivali sa mnom, no pozicija je bila za rad s mlađom djecom s poremećajima iz autističnog spektra. Zamisli da radim s djecom koja znaju biti skroz nepredvidiva. To za mene može biti jako opasno jer ne mogu vidjeti njihovu reakciju – objašnjava. No zvali su je nakon par tjedana da se prijavi za projekt Unstoppable Together na portalu Europskih snaga solidarnosti.
Danas je Ana glavni izvor informacija o najnovijim aktivnostima u centru. Piše blog na hrvatskom i na engleskom, vodi društvene mreže, intervjuira goste i učenike te svakodevno, kaže, poboljšava svoje komunikacijske i socijalne vještine.
Jelena Brcković: Ostavila je dobro plaćen posao da bi pratila svoje srce
Par dana prije početka Špancirfesta u Varaždinu Jelena se našla pred najvećim izazovom svog života – organizirati desetodnevni program za mlade na jednoj od pozornica festivala. Što joj je to trebalo u životu, čini se i danas logičnim pitanjem. Još to nije znala, ali te je godine s nekolicinom prijatelja počela mijenjati budućnost Varaždina.
Jelena Brcković (33) odrasla je u Apatiji, malom selu od stotinjak stanovnika blizu Ludbrega. U Varaždinu je završila gimnaziju i stekla prijateljstva za život. I, sudeći po ostatku priče, njezina se generacija iz Varaždina stalno seli pa vraća. Do Zagreba, Ljubljane, Rijeke pa natrag.
Nakon studija novinarstva u Zagrebu odmah je počela raditi. Prvo na par portala pa je prešla na radijsko novinarstvo. Zaljubila se u radio i mislila da je to to, tu će ostati do kraja. No realnost prihoda manjih od 3.000 kuna mjesečno u glavnom gradu ugušila je taj san.
Vratila se u Varaždin i radila na lokalnoj radio postaji. Nedugo zatim vratio se i njezin prijatelj Nino te je odlučio raspisati projekt za kandidaturu Varaždina za Europski grad mladih. Gradu se ideja svidjela, a Jelena je otpočetka pratila inicijativu.
- Nino je sakupio more zanimljivih mladih kreativaca koji su svi redom bili mlađi od 30 godina. Nakon par intervjua i reportaža, odlučila sam im pomoći kod pisanja priopćenja za medije, vođenja društvenih mreža, sve volonterski – govori mi uz onaj osmijeh kada smo svjesni vlastite naivnosti.
U međuvremenu je dobila stabilan i dobro plaćeni posao u Zagrebu, no čim se otvorila pozicija za komunikacijskog stručnjaka u kandidaturi, prijavila se. Radilo se o ugovoru na pola radnog vremena i na samo godinu dana. Kad je saznala da je dobila posao, nije ni trenutka razmišljala. Dala je otkaz u Zagrebu i vratila se u Varaždin.
- Možda je bila malo nepromišljena odluka, ali vjerovala sam u taj projekt i tu ekipu. Nisam uopće sumnjala da čak i, ako ne osvojimo kandidaturu, da će nešto dobro izrasti iz te priče. I stvarno jest. Stekli smo povjerenje grada i ljudi – ponosno mi priča.
Otada je članica Udruge mladih V.U.K. (Varaždinski underground klub). Zajedno s prijateljima i kolegama danas kreira program u Centru za mlade i nezavisnu kulturu u Preradovićevoj 4.
Tog su ljeta 2019. još za trajanja kandidature odlučili organizirati Kvart – zonu Špancirfesta za mlade.
- Samo nas troje radilo je 10 dana programa. Nikad to prije nismo radili u životu. Organizacija glazbenog eventa, festivalske zone s koncertima i radionicama. Tu smo skoro kolabirali, a paralelno smo radili na kandidaturi. Odjednom sam naučila sve od pisanja ugovora do dogovaranja glazbenika. I tako se rodila ljubav – objašnjava mi Jelena koja prije i nakon našeg razgovora ima sastanke i pozive vezane za ovogodišnji Kvart koji više nije dio Špancirfesta.
No Kvart je jedva usporediv s onime što ih čeka za šest mjeseci. Naime, njihova je udruga V.U.K. i centar P4 zaslužan što će Varaždin u studenome ugostiti tisuće mladih iz cijele Europe. Time je Varaždin jedan od dva europska grada koja će tijekom Europske godine mladih održati lokalni EYE – European Youth Event. Jelena i ekipa već su krenuli s pripremama za 25. i 26. studenog kada će u Areni Varaždin provesti program pod imenom Ø BORDERS. U organizaciji im pomaže Ured Europskog parlamenta u Hrvatskoj, a u pripremi detaljnijeg programa sudjelovat će i mladi direktno.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i Agencije za mobilnost i programe Europske unije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....