AKO TREBA, TRAŽITE POMOĆ

ZBOG NEZABILJEŽNE KRIZE MNOGA BI DJECA MOGLA RAZVITI PTSP Ova je situacija za jedan broj djece po nekim značajkama gora i od rata

 
 Getty Images/iStockphoto

Alen ima dvanaest godina. Ide u šesti razred jedne zagrebačke osnovne škole. Oduvijek je pomalo plašljivo i osjetljivo dijete. Teško uspostavlja socijalne kontakte, nepovjerljiv je, a pokazuje i znakove hiperaktivnosti.

Ocjene su u prvom razredu osnovne škole bile katastrofalne. Matematika ga je gotovo koštala ponavljanja razreda, na jedvite jade izvučena je trojka. Manjak koncentracije dao je svoj danak. To se donekle riješilo, sve do petog razreda, kada je razredna nastava postala predmetna. Povijest, geografija, tehnički, informatika.... Sve su to novi izazovi s kojima se treba suočiti, a nijedan nije lagan.

No, došao je i šesti razred. Alen (ime koristimo radi ilustracije priče, stvarni podaci poznati redakciji, op.a.) odjednom je postao odličan učenik. Mama ga više nije morala tjerati da radi domaće zadaće, sam je uzimao knjigu u ruku, navio si je alarm koji ga je ujutro budio kako bi se spremio za novi dan i škola ga je počela jako zanimati. Gledanje e-Dnevnika postalo je pravo zadovoljstvo, svi su u kući blistali od ponosa. Petice, četvorke... Omražena matematika postala mu je omiljen predmet.

A onda se, 16. ožujka, sve promijenilo.

Zbog globalne epidemije novog koronavirusa Alen više nije mogao u školu. Nekoliko mjeseci prije toga prijavio se za dodatnu nastavu. Sada ni to više nije moguće. Trebalo je pronaći način da Alen nastavi svoj pobjednički niz. To nije bilo lako.

- Prvog tjedna Alen nije htio početi raditi. Govorio je “to nije škola” - govori nam njegova majka (34).

Već prvog dana nabavila je poseban tablet pomoću kojeg se Alen može logirati u sustav školovanja na daljinu, a naručeno je i prijenosno računalo (na rate), kako bi se proces odvio što bezbolnije. Ono na što nije računala jest da će sve ovo imati i psihološke posljedice.

- Nikako mu nisam mogla objasniti da je ovo škola. Da se mora ujutro ustati, oprati zube, pojesti nešto i baciti se na posao. Njemu je to bilo besmisleno - objašnjava naša sugovornica.

Odlučila je da će ga prvog tjedna pokušati poštedjeti. Nova je situacija, nije se s njom lako nositi. Ali, roditelji, koji su također primorani raditi od kuće te veći dio dana provode pred računalom, s Alenom su se dogovorili. U ponedjeljak, 23. ožujka, pristao je Alen, počinje prava škola na daljinu.

U nedjelju, 22. ožujka, Alen i njegova obitelj mirno su spavali. Nedjeljom duže spavaju, barem do devet, nakon čega u uobičajenom rasporedu doručkuju, piju kavu i planiraju što će za ručak. Tog su se jutra, kao i većina Zagrepčana, probudili u 6.24. Potres ih je izbacio iz toplih postelja. Vani je bilo hladno, lepršale su snježne pahulje, a na hladnoći su proveli nekoliko sati, sve dok predstavnik stanara jedne zgrade na Trešnjevci nije dao znak da je sigurno vratiti se kući.

Izbačen iz rutine

U ponedjeljak, dok se tlo u Zagrebu još sporadično treslo, trebala je početi “škola”. Alen, drugi put u desetak dana izbačen iz svoje rutine, na to nije dobro reagirao. Odbijao je zadatke, svađao se s roditeljima, a u jednoj agresivnoj epizodi majku čak i odgurnuo.

- Tada sam nazvala razrednicu. Više nisam znala što bih. Ne poznajem ga takvog, agresivnog, bijesnog... Pokušavala sam razgovarati, sve mu objasniti oko virusa i opasnosti koja prijeti, ali nisam znala kako se nositi s djetetom koje se potpuno povuklo u sebe. Razrednica mi je rekla da mi, ovako na daljinu, na žalost ne može pomoći i dala mi preporuku da nazovem telefone za psihološku pomoć. To smo i učinili.

- Kada mi je majka dala telefon, a na drugoj strani bila je ljubazna psihologinja, bio sam vrlo zbunjen. Trebalo mi je nekoliko minuta da se otvorim. Djelovalo mi je kao da me razumije. Rekao sam joj da se ne mogu koncentrirati na nastavu u ovom obliku. Nema profesora, nema školskog zvona, nema kontakta s drugim ljudima... Bio sam u golemom zaostatku s gradivom, a učitelji su svakog dana slali gomile novih zadataka - govori nam Alen.

Psihologinja ga je umirila. Rekla mu je da se ne osvrće na propušteno gradivo, već da napravi kvalitetan dnevni raspored.

- Rekla mi je da krenem kao da je prvi dan - kaže 12-godišnjak.

Na telefonskoj liniji za psihološku pomoć psihologinja je Alenu objasnila da svatko proživljava stres zbog koronavirusa i potresa, ali i da je to besmisleno koristiti kao izgovor za nerad. Zašto to nisu mogli objasniti roditelji?

- Odgovaralo mi je popričati s nekim izvan moje okoline - objašnjava Alen.

I doista, razgovor je urodio plodom. Alen je već u utorak počeo normalno funkcionirati, škola se nastavila, a propušteno gradivo lagano se nadoknađuje.

Ova priča samo je jedna od onih s kojom se već tjednima susreće više od 150 psihologa koji su se stavili na raspolaganje kako bi, preko specijaliziranih i besplatnih telefonskih linija, davali pomoć građanima koji se u ovim teškim vremenima susreću s različitim problemima. Problema je mnogo, u porastu su ljutnja, strah, alkoholizam... No, vrlo često se javljaju i djeca, čiji se pozivi preusmjeravaju na privatne mobitele dežurnih psihologa.

U Hrvatskoj djeluje više od četiri tisuće psihologa, no za ovu su situaciju angažirani samo oni s izuzetnim iskustvom u “trijaži” i telefonskom savjetovanju, odnosno procjenjivanju stanja nečijeg uma i “srca” preko telefona. Primijete li da je problem pretežak, da prijeti suicidalnost ili neko drugo hitno stanje, korisnika pokušavaju usmjeriti psihijatrima, koji su se također stavili na raspolaganje.

- Mreža telefona za psihološku pomoć Hrvatske psihološke komore i Hrvatskog psihološkog društva (HPK-HPD) obuhvaća 25 telefonskih linija na kojima je 24 sata dežurno 150 psihologa i kliničkih psihologa volontera.

U Zagrebu sa psihologom građani mogu razgovarati na pet telefonskih linija, a u svakoj županiji je jedan telefonski broj na koji građani mogu dobiti stručnu pomoć i savjet kako se nositi sa samoizolacijom, sa životnim promjenama koje su nastale zbog mjera sprečavanja širenja epidemije koronavirusa ili su uzrokovane potresom - objašnjava nam Andreja Bogdan, predsjednica Hrvatske psihološke komore, dodajući da je u dvadesetak dana otkako su linije uvedene zabilježeno više stotina poziva.

Djeca su posebno ranjiva. U izradi ovog članka Magazin je razgovarao s brojim dječjim psiholozima, a njihove su priče vrlo slične.

- Problemi koje navode su osjećaj intenzivne uznemirenosti, anksioznosti koja je praćena tjelesnim simptomima (znojenje, lupanje srca i sl.), nemogućnosti koncentracije na svakodnevne životne aktivnosti, poremećajem spavanja, nesigurnost i strah zbog mogućnosti zaraze ili ponovnog potresa.

Roditelji koji rade zovu nas zbog problema djece koja su sama kod kuće, ne mogu im pružiti sigurnost pa se moraju sama snalaziti oko obaveza koje imaju u praćenju nastave kod kuće, pitaju nas kako pomoći djeci koja su također anksiozna i uplašena i zbog toga se ne mogu usredotočiti na nastavu koju prate putem računala.

Mlađe osobe zovu nas zbog toga jer im nedostaju socijalni kontakti, njihovi prijatelji ili partneri, zbog problema u organizaciji života, dosade, zabrinutosti oko toga kako će završiti školsku godinu ili semestar, a ako su odvojeni od obitelji, još im je i teže jer im nedostaje podrška obitelji, zabrinuti su za svoje bližnje - objašnjava Bogdan.

Manja djeca vrlo teško reagiraju na ovu situaciju. Česte su noćne more, sisanje palca, a čak i kod starije djece, odnosno one starije od sedam ili osam godina, bilježe se slučajevi nekontroliranog noćnog mokrenja ili se ne usude sama spavati, već traže prisutnost roditelja u krevetu.

Psihološku pomoć pruža i Hrabri telefon, koji također bilježi porast poziva. Uveli su i e-savjetovanje u sklopu kojeg psihološku pomoć pružaju i putem elektroničke pošte, što je naišlo na dobar odziv kod adolescentske populacije.

Strpljivost roditelja

- Velik su problem obitelji u kojima su otprije narušeni obiteljski odnosi. Ako obitelj ima ustanovljen dnevni raspored, sve može biti puno lakše. Ali, adolescentima je teško jer ne mogu ostvarivati uobičajen život. Ne mogu se naći s prijateljima, ići van... To im teško pada. Stvara se problem rutine, primjerice, dijete koje je naviklo trenirati neki sport sada to ne može i to ga frustrira. Dodatni je problem porast obiteljskog nasilja - govori nam Lucija Dominiković s Hrabrog telefona.

Pojašnjava to školska psihologinja Nada Kegalj iz Osnovne škole Podmurvice u Rijeci.

- Roditeljima je sada vrlo teško. Djeca na sve što se događa često reagiraju iracionalno, odnosno ne mogu racionalno objasniti ono što vide. Stoga reagiraju buntom, dekoncentriranošću, hiperaktivnošću... Roditelji moraju biti izuzetno strpljivi i zapravo je sada najvažnije njima dati potporu.

Nastava na daljinu vrlo je težak zadatak, a dio učitelja to je shvatio tako da djecu samo zatrpava zadaćama. Ali, nije moguće djetetu organizirati dan kao da je u školi, jer je kod kuće, gdje vladaju potpuno drugačiji uvjeti. S druge strane, potrebno je objasniti i kontekst jednog zadatka. Roditelji to često ne mogu. Jedan mi je otac rekao: ‘Da sam se htio toliko školovati, ne bih bio mesar’. On jednostavno ne zna riješiti zadatke, a nema ni dovoljno vremena jer ima dovoljno svog posla. Neki roditelji rješavaju zadaće svojoj djeci, to je vrlo loše - objašnjava nam Nada Kegalj.

Kaže kako su se psiholozi našli u neobičnoj situaciji, jer su donedavno davali preporuke kako bi dijete na računalu trebalo biti manje od pola sata dnevno, a sada ih moraju uvjeravati da to čine po pet, šest, sedam sati dnevno.

- Ovakvoj situaciji se nismo nadali. Psiholozi u školama od prvog dana ove situacije sudjeluju s učiteljima u organizaciji nastave na daljinu. Većina psihologa uključena je u rad svakog razrednog odjela. Imamo i svoje kanale. Dajemo podršku, savjete i razne materijale učiteljima, ravnateljima, roditeljima i učenicima. Otvaramo psihološke kutke za podršku, zabavu, savjete, razbibrigu.

Vodimo računa o opterećenosti i rasterećenju učenika tijekom dana. Naš je zadatak u školama da od zone straha (ozbiljnih situacija, panike, nerviranja) pa preko zone učenja, stvaramo zonu rasta. Svakodnevno sudjelujemo na elektronskim sjednicama učiteljskog ili nastavničkog vijeća. Mijenjamo planirane školske kurikulume i aktivnosti s online aktivnostima.

Članovi školskih kolektiva izvrsno surađuju. Pomažu jedni drugima. Stvara se jaka povezanost. Svi članovi i psiholozi trude se pojedinačno doći do svakog učenika, provjeriti je li sve u redu, može li, treba li djetetu pomoć. Komunikacija s roditeljima odvija se na mnogo načina, jer morate znati da se tek sad vidi ogromna razlika u digitalnoj pismenosti roditelja. Učenici počinju digitalnu tehnologiju koristiti u pozitivne svrhe i na pravi način - govori Kegalj.

U Poliklinici za zaštitu djece grada Zagreba također je mnogo posla. Ta se klinika u “mirnodopskim” uvjetima suočava s teškim posljedicama zlostavljanja, zanemarivanja ili seksualnog uznemiravanja djece. Sve to sada im je još teže sanirati, jer je uslijed epidemije koronavirusa kretanje ograničeno.

Konkretno, to znači da će brojni slučajevi zlostavljanja ostati nezamijećeni. Školska psihologinja neće primijetiti modrice na tijelu svog đaka, neće primijetiti apatiju ili agresiju kod njega. Neće moći reagirati. Golem je problem i predstojeća ekonomska kriza koja mnoge roditelje čini nemirnima. U otprije disfunkcionalnim obiteljima, ponavljaju psiholozi, ta će situacija sada eskalirati.

- Oni koji su ranije imali problema s alkoholom i drugim ovisnostima sada će piti ili zlorabiti psihoaktivna sredstva i više, a sve će se to odraziti i na dijete - objašnjava Andreja Bogdan.

Ravnateljica Poliklinike Gordana Buljan Flander kaže kako je situacija teška, naročito roditeljima.

- Situacija u kojoj smo se našli naglo, nepredviđeno i preko noći, koja nas neumoljivo usmjerava na same sebe i suočavanje s osnovnim ljudskih strahovima i gubicima, teška je svim ljudima. Posebno teško može biti roditeljima koji, osim brige za same sebe u egzistencijalnom i emocionalnom smislu, imaju zadatak brinuti se o djeci, također u egzistencijalnom i emocionalnom smislu, te im olakšati prilagodbu koja je i njima sama strana.

Međutim, ljudi su se kroz povijest nalazili u brojnim krizama, odrasli, roditelji i djeca, te su iz tih kriza uglavnom isplivali. Ne tako davno imali smo situaciju rata, koja je ostavila brojne posljedice u našem društvu, ali i iznjedrila divne, zdrave, otporne i snažne generacije - optimistična je Buljan Flander.

Psihologinje poliklinike Ella Selak Bagarić i Mia Roje Đapić napravile su smjernice koje su dostupne, kao i brojni drugi savjeti i preporuke psihologa, u online priručniku “Koronavirus i mentalno zdravlje: psihološki aspekti, savjeti i preporuke” na 160 stranica, koje svi zainteresirani mogu preuzeti na stranici www.psiholoska-komora.hr.

Korisna znanja

- Djecu ne možemo zaštititi od svojih emocija jer ih ona vide. Više od 80 posto komunikacije je neverbalno, dakle ona ne obuhvaća samo ono što izgovaramo nego i kako izgledamo, kakav nam je ton glasa, govor tijela…

Dobro je razgovarati i o tome kako djeca doživljavaju vas, osjete li zabrinutost ili strah. Ne trebamo se praviti da nas sve ovo ne pogađa, već normalizirati osjećaje u ovoj za sve drugačijoj situaciji, uz poruku da će proći i da je važno da se sami trudimo oko toga da se zaštitimo. Briga, anksioznost, tuga i strah su uobičajene emocije u izvanrednim situacijama, a njihovo izbjegavanje može ih učiniti još jačima i dugotrajnijima - objašnjavaju.

Članice Zagrebačkog psihološkog društva Ivana Čosić Pregrad i Sena Puhovski objašnjavaju kako psiholozi od početka krize uzrokovane koronavirusom, naknadno i potresom, pokušavaju objavljivati tekstove kojima široj javnosti nastoje prenijeti važna znanja iz područja psihologije.

- Posebno se usmjeravamo na podršku djeci i mladima kao ranjivoj i osjetljivoj skupini u pogledu mentalnog zdravlja. Smatramo da je uloga psihologa u situaciji koja nas je snašla iznimno važna jer znanjima koja posjedujemo možemo podržati ljude u nošenju s ovom krizom i pridonijeti čuvanju mentalnog zdravlja, kao stručnjaci svjesni smo da intervencije koje činimo sada ujedno predstavljaju preventivno djelovanje.

U tom smislu osobito su korisna znanja iz područja traumatske i zdravstvene psihologije te važne spoznaje s područja psihologije ličnosti, mišljenja i doživljavanja koja nam govore o načinima na koji su naše misli, osjećaji i ponašanja povezani, što nas, ljude, motivira na određena ponašanja i koje strategije suočavanja imamo na raspolaganju.

Smatramo da je iznimno važno upoznati građane s pojmom retraumatizacije i pomoći im osvijestiti da sadašnja iskustva mogu kod nekih od njih biti snažan podsjetnik na njihova ranija teška i traumatska iskustva, da prepoznaju povezanost tih iskustava i bolje razumiju svoje intenzivne i neugodne emocije i stanja te ih podržati kako s njima izaći na kraj - govore nam.

Aktivno je i Hrvatsko psihološko društvo, čiji se predsjednik Josip Lopižić svakodnevno susreće s teškim problemima djece, ali i odraslih.

- Četrnaest županijskih društava psihologa također je uključeno u mreže telefona za psihološku pomoć HPK-HPD, a o njihovoj korisnosti već u kratkom vremenu govore i dnevnici dežurstava i poziva koji bilježe velik broj poziva najrazličitijih kategorija stanovništva zatečenog u sadašnjoj krizi. Uz županijska društva, aktivira se i jedan broj stručnih sekcija planirajući i provodeći različite aktivnosti na područjima svog djelovanja. Na primjer, Stručna sekcija za psihologiju sporta i tjelesnog vježbanja kreira svoj program psihološke pomoći sportašima koji se u sadašnjim uvjetima ne mogu natjecati niti vježbati na optimalan način.

Istovremeno, velik broj psihologa aktivan je u zajednici dajući stručne savjete i upute kako u ovoj situaciji kvalitetno funkcionirati te kako se suočiti s nizom novih situacija i izazova koje prati i različita razina stresa. Psiholozi i psihologinje nastupaju u medijima, aktivni su na društvenim mrežama, rade i kroz sustav nevladinih udruga, kako kolege iz prakse tako i kolegice i kolege iz akademske zajednice. Ovdje treba spomenuti i dodatne edukacije koje se provode putem webinara te razvoj sustava supervizije koji organizira HPK u suradnji s Poliklinikom.

U ovoj situaciji imamo i stalnu suradnju s europskim kolegama kroz krovnu europsku psihologijsku udrugu EFPA-u, čiji smo redoviti član. Kao da smo na neki način predvidjeli i glavnu temu naše godišnje konferencije koja će se baviti i aktualnom problematikom i krizama svakodnevnog življenja u današnjem svijetu - kaže Lopižić.

Iz našeg razgovora s desetak iskusnih psihologa može se zaključiti kako se djeca s poteškoćama koje nose epidemija, a u Zagrebu i sjevernim županijama i potres, teško nose. Mnogi će od njih trebati psihološku pomoć. Pitanje je samo - može li sve to ostaviti trajnije posljedice na njihovo psihološko zdravlje.

Kako kažu naši sugovornici, mnoga djeca mogla bi razviti posttraumatski stresni poremećaj. Već sada uočava se intenziviranje simptoma tog poremećaja kod oboljelih u vrijeme rata. Kad je riječ o djeci, objašnjavaju psiholozi, to možemo očekivati jer je ova situacija za mnogu djecu po nekim značajkama i gora od rata.

Dugotrajna zatvorenost, izolacija od prijatelja, nemogućnost uobičajenog školovanja i strah za najbliže velik su teret nerazvijenom dječjem umu. Ipak, tome se može i doskočiti. Psiholozi pozivaju roditelje da što više mogu kvalitetno osmisle dječji radni dan. Važne su zajedničke aktivnosti, poput zajedničkog ručka ili društvenih igara, a od krucijalne je važnosti osjećaj ljubavi i obiteljske potpore.

O mogućim posljedicama progovorila je ovih dana za Jutarnji i psihologinja Tanja Sever.

Stalno na liniji

- Tek smo na početku. Nakon ove vjerojatno dosta duge izolacije imat ćemo porast ovisnosti. Imat ćemo opsesivno-kompulzivnih poremećaja zbog orijentiranosti na čišćenje, ali i depresivnih tendencija. Jako pati emocionalni dio: gdje sve to posložiti? Duša je opterećena. Djeca su sada generalno u hibernaciji. Velik dio njih inače ima te probleme zbog učenja, zbog socijalnih kontakata.

Jedna od izvrsnih definicija depresivnosti je bijeg od emocija: kako ne reagiraš prema vršnjacima, pa ne reagiraš kod kuće kad te kude, pa ne reagiraš prema profesora koji je nepravedan, tako ti svako malo progutaš neku žestoku emociju i malo-pomalo pobjegneš od svih emocija, zapravo pobjegneš u sebe, i to je solidna depresivnost. Kod djece imamo depresivnost, manje kliničke depresije, osim kod srednjoškolaca. Ta su djeca sada, u skloništu svoga doma, u hibernaciji, ali kad se budu morala vraćati u realitet, tu se bojim ekspanzije problem - rekla je ona.

Ono što je najvažnije, kažu psiholozi s kojima smo razgovarali, jest da se ne treba ustručavati nazvati.

- Mi smo ovdje 24 sata dnevno. Ne ustručavajte se potražiti stručnu pomoć ako vidite da vi ili članovi vaše obitelji imate problema u ovoj situaciji, ako se ne osjećate dobro ili trebate neki savjet. Svima je ovo teško razdoblje, a već danas možete učiniti nešto kako bi posljedice ove krize u budućnosti bile manje - kaže predsjednica Hrvatske psihološke komore, klinička psihologinja Andreja Bogdan.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 08:09