VELIKA ANKETA JUTARNJEG LISTA, OVAKO SU ČITATELJI ODGOVORILI NA PITANJE Treba li samoprozvanim životnim trenerima dozvola za rad?

Dosjeti se netko, recimo pjevačica ili kineziolog, podijeliti svoje životno iskustvo pa organizira seminare i krstarenja na kojima lijepo zaradi od savjetovanja ljudima poljuljanog samopouzdanja i mentalnog zdravlja. Kontrolira li to itko?

Ovako su čitatelji Jutarnjeg odgovorili na pitanje u anketi: Treba li samoprozvanim životnim trenerima dozvola za rad?

DA 69 %

NE 31%

U online anketi na www.jutarnji.hr sudjelovala je 1361 osoba.

Mentalno zdravlje, kao što mu samo ime kaže, dio je cjelokupnog ljudskog zdravlja. Bude ono ugroženo ili poljuljano svakome od nas bar koji put u životu. I ne treba uvijek tražiti pomoć. Prehladi se čovjek pa zakunja par dana, pio čaja il’ ne pio, jeo kokošju juhu ili ne, prehlada prođe. E, al’ kad dobije upalu pluća, onda treba posjetiti liječnika, obaviti pretrage, uzeti antibiotike, odležati koji dan više i u najvećem broju slučajeva upala prođe. Ima doduše ljudi, značajno su zastupljeni u medijima, koji su uvjereni da nas lažu i truju liječnici, farmaceuti, dobitnici Nobelovih nagrada, sve je to, priča se, zavjera nekog kome se ne zna ime ni lik, ali upravlja cjelokupnim svjetskim zdravljem i ciljano truje sve sa zdravstvenom iskaznicom. Neki, hajde, ne idu tako daleko, nego kažu da naši doktori ništa ne znaju, da se to tako u Njemačkoj ne radi.

O uspjesima naših liječnika i znanstvenika šute. Posjećuju travare, bioenergetičare, liječnike koji su izgubili licencu, magove koji iz mrtvih dižu. Oni imaju svoje urede i prizemlja kuća, ne kuca im inspekcija HZZO-a na vrata, nemaju znanstvene potvrde za svoje trave, ruke, oči ili glas. Uvijek je bilo takvih, bilo ih je i prije liječnika, znanost je temeljita, stoga i spora. Od pokusa na mišu do lijeka za čovjeka može proći i desetljeće. Te veliki uzorak, te laboratorijski uvjeti, te etičnost i ispravnost istraživanja, te ponavljanje neovisnih istraživača, te metaanalize, sto čuda prođe lijek do našeg krvotoka. A ovi ništa. Napišu “Čaj za mozak na vrećicu”. Ili “Liječi nevolju kod žena”. Ili “Ako netko ne govori, a do sada takav nije bio”. I nema nikakve inspekcije da tu dođe, da zatvori, da traži dokaze. Je li to obmana, je li lažno informiranje, je li manipuliranje, nema to ni ime.

Al’ imaju ime ovi iz naslova, oni se life coachevima zovu. Proživjeli su težak životni period, gubitke, preboljeli bolesti (neka digne ruku tko nije) i sad bi velikodušno, za sitan novac, može i u ratama, podijelili svoje iskustvo i životnu mudrost, rekli bi napaćenom narodu kako vratiti poljuljanu mentalnu ravnotežu. Na jednom predavanju, dvoje doktora medicinskih znanosti je govorilo, čula sam da vam čak ni liječnik nema pravo reći: “Iz mog iskustva...”

Ljudi se školuju, postaju psihijatri, psiholozi, psihoterapeuti, al’ ako idete kod njih, moglo bi vam selo reći da ste ludi, no ako idete kod pjevačice koja vam daje duhovne i psihološke savjete, onda ste produhovljeni i radite na sebi. Savjetovala je jedna tako nekidan, nije ona pjevačica, ona je kineziolog, prati je sto dvadeset i tri tisuće ljudi na društvenim mrežama, kako se riješiti depresije, progovorila je i o tabletama iako se mučila izgovoriti naziv. Bez imalo liječničkog, farmakološkog, psihijatrijskog, neurološkog znanja, posve je samouvjereno pričala o toj bolesti.

Hajde što je pričala, pričamo svi, ali ona ima sljedbu koja joj vjeruje, ona daje savjete, ljudi to slušaju. Svatko ima pravo slušati i slijediti koga hoće, ima svatko pravo i govoriti što hoće, iznositi mišljenja. Ovdje se, međutim, ne radi o mišljenju, za govoriti o depresiji potrebno je znanje o bolesti, za savjetovanje je uz to potrebno i znanje o pristupu osobi s depresijom. Hoće li jednom nekome pasti na pamet čovjeku sa slomljenom nogom reći da treba promijeniti pristup, da treba vjerovati da može ustati i potrčati pa onda o tome snimiti video i okupljati sljedbu? Tako otprilike zvuče savjeti životnih trenera. Možda oni ne nanose nikakvu štetu, teško je za to naći dokaze, teško je naći dokaze i da pomažu. Nema vjerojatno nekog zakona koji bi ih u tome spriječio, ali ima li medija, ima li struke, ima li struka dovoljno pratitelja. Biste li dijete, da stavim naslov u zadnju rečenicu, koje tjednima sjedi u sobi i ne želi ići u školu, poslali životnom treneru ili psihijatru?