TEŠKA BORBA ZA SVAKI LAJK Novi Netflixov dokumentarac 'American Meme' upoznaje nas s kompliciranim egzistencijama influencera

Kako izgleda stvaran život influencera na društvenim mrežama? Kako kreiraju svoje postove/sadržaje, kako strepe dok skupljaju lajkove, kakav je njihov background, tko je nulta točka tog naizgled lukrativnog biznisa sadašnjosti….. O svemu tome govori dokumentarac “American Meme” autora Berta Marcusa koji se od kraja prošle godine može vidjeti na Netflixu. Riječ je o zanimljivom, dijelom intrigantnom, iako nepotpunom uvidu u internetski purgatorij, gdje izgubljene duše pokušavaju osigurati svoju egzistenciju.

Referentna točka

Tri su sloja priče. Kao nulta, referentna točka svih današnjih influencera navodi se Paris Hilton, bogata nasljednica imperija Hilton hotela koja je slavu kao američka it girl doživjela početkom 21. stoljeća. Hilton je i izvršna producentica filma, a ovdje je vidimo kao gotovo u vremenu zaleđenu ljepoticu, kako na jednom mjestu i sama kaže, vječnu 21-godišnjakinju, koja je od vlastitog lika stvorila unosan posao. Pomalo je dirljivo vidjeti nekadašnju divlju djevojku američkog noćnog života koja se odlučila za svakodnevicu među mahom tinejdžerskim svijetom, gdje je milijuni fanova oslovljavaju kao mamu, a ona putuje globusom (kaže barem 260 dana u godini!) da bi joj neki nepoznati mladi ljudi govorili da je vole.

Kao svojevrsni distancirani kor, više ili manje empatične komentatorice, postavljene su manekenke s višemilijunskim sljedbeništvom na Instagramu - Emily Ratajkowski te Hailey Baldwin, odnedavno i friška gospođa Bieber. Ratajkowski je slavu stekla pojavivši se prije nekolika godina u spotu Robina Thicka golih grudi. Odmah na početku filma kaže da ona ne vidi što je loše u želji za privlačenjem pozornosti te nas odmah privuče tezom da privatnost u 21. stoljeću ne postoji i da je krajnje vrijeme da to prihvatimo. Iz njezinih usta izlaze teze o tome kako ona ima kontrolu nad eksploatacijom vlastitog tijela te da je zapravo tu riječ ni više ni manje nego o petom valu feminizma. Koliko god inače gajila simpatije prema Emily Ratajkowski, teško mi se bilo složiti s njezinom lakonskom interpretacijom virtualnog svijeta odobravanja i osuđivanja na društvenim mrežama.

Prava su priča zapravo, reklo bi se, tri luzera koji očajnički pokušavaju ostvariti svoje karijere, kad već ne može nikako drukčije, onda glupirajući se na Instagramu, Vineu, Snapchatu.... Brittany Furlan je 32-godišnjakinja koja je kratkotrajnu slavu doživjela filmićima u trajanju od šest sekundi na platformi Vine koja je, unatoč tome što je u jednom trenutku imala 200 milijuna registriranih korisnika, upokojena 2017. Iako je 2015. godine proglašena jednom od najutjecajnijih osobnosti na Internetu, danas se itekako muči da putem svog Instagram profila vrati staru slavu. Da joj ne ide baš dobro možda najbolje govori činjenica da je danas u vezi s notornim Tommyjem Leejem, bubnjarem Mötley Crüe, nekadašnji mužem Pamele Anderson, koji je dvadesetak godina stariji od nje. Očekivana doza ekshibicionizma, nesigurnosti, nesretnih repova iz nesređene obitelji, mrvica talenta i gomila ambicije može se prepoznati i kod Furlanove. U njezinu slučaju, kao i u priči o skandaloznom fotografu Kirillu Bichutskyjem, poznatijem kao @sluthwhisperer, autor dokumentarca pokušava nas uvjeriti kako je riječ o tužnim, nesretnim ljudima u potrazi za ljubavlju. Bichutsky je, pak, posebna priča: dijete visokoobrazovanih ruskih emigranata koji su se strašno razočarali kad su shvatili da njihov sin neće završiti fakultet nego će karijeru ostvariti divljajući uz golemu količinu alkohola i tko zna čega još, snimajući polugole djevojke u noćnim klubovima. U dokumentarcu gledamo iznurenog, konstantno mamurnog Kirilla koji tužno priča kako je svjestan da je njegova slava na zalazu i kako neće moći još dugo putovati Amerikom od kluba do kluba, zalijevati razularene djevojke šampanjcem i onda to objavljivati na svom Instagram profilu. A djevojke kao da se natječu koja će se više poniziti pred milijunskim auditorijem. Tako može vidjeti kako Kirill s pomoćnikom glavu jedne mlade djevojke, držeći je za noge, gura u školjku i povlači vodu! Da bi ona potom ponosno iskočila iz zahodske školjke.

Fat Jewish (pravim imenom Josh Ostrovsky) komičar je kojeg na Instagramu prati 10 milijuna ljudi, a prepoznatljiv je po šiljatom repu na vrhu glave. Zahvaljujući pozivu Arianne Huffington za vrijeme Obamina mandata, bio je na Dopisničkom balu u Washingtonu i naravno, dobio priliku fotografirati se s Obamama. Fat Jewish je očekivano prost, vulgaran, samodopadan, poznat po tome što krade tuđe fore s društvenih mreža. Kune se, pak, u Paris Hilton kao osobu koja je postavila temelje ovog posla - postati slavan bez ijednog konkretnog razloga.

U filmu upoznajemo i DJ Khaleda, veliku zvijezdu Snapchata, koji maltene svoj život bez prestanka prenosi na (nekad) popularnoj društvenoj mreži, a tek rođenog sina promovira u vlastitog glazbenog producenta.

Warholovski produkt

Svi oni djeluju vrlo frivolno s tek pokojim proplamsajem anksioznosti ako ih netko od konkurenata prešiša u broju lajkova i sljedbenika. Njihova prevladavajuća poetika vrlo je nalik ludizmu “Jackassa”, serije koja je početkom stoljeća na MTV-u proslavila skupinu šmokljana koji su se izlagali raznim opasnim, pubertetskim vragolijama. Spremni su na sve kako bi privukli vašu pozornost.

- Kao da sam zapela u filmu ‘Beskrajan dan’. Radim ista sranja, svaki Božji dan - ipak s pomalo kiselim osmijehom na licu kaže danas 38-godišnja Paris Hilton koju u dokumentarcu vidimo dok s majkom prelistava stare albume s fotografijama u nadi da će naći i onu na kojoj je kao djevojčica s Andyjem Warholom. I ona vidi sebe upravo kao warholovski produkt, samo što je umjetnik/fotograf koji je nju na takav način izmislio bio David LaChapelle. Taj je kontroverzni fotograf snimio Paris i njezinu tada još malodobnu sestru Nicky u vrlo sugestivnim pozama još 2000. godine, a objavljivanje tih fotografija u Vanity Faireu izazvalo je veliki skandal.

Kritičarka New Yorkera pišući o dokumentarcu “American Meme” kaže da je sve to intenzivno asocira na film Sydneya Pollacka iz 1969. godine “I konje ubijaju, zar ne”, gdje mladi parovi za vrijeme Velike depresije plešu do iznemoglosti na plesnom maratonu, gazeći čak i preko ranjenih i leševa. I lako se složiti s tim prizvanim moćnim prizorom; 90 godina kasnije, u digitalnom svijetu, do lajkova, sreće i bogatstva kao da se dolazi na jednako grozomoran način.