ŠTO NAM JE RAZOTKRILA RIJEČKA OPERA INDUSTRIALE Kolumnist Magazina Jurica Pavičić piše o događaju koji tijekom ovog tjedna podijelio zemlju

Poput mnogih domaćih kulturnjaka, te sam subote sa zanimanjem pratio televizijski prijenos spektakla “Opera Industriale” koji je u povodu otvaranja Europske prijestolnice kulture u riječkoj luci režirao Dalibor Matanić. Pratio sam s nemalim guštom taj živahni multimedijski šou, veseleći se distorziranoj buci, bubnjanju i efektima brusnog iskrenja. Zabavio sam se slušajući kako finski antizbor demistificira nacionalne himne. Poput, valjda, svakog identitetnog ljevičara, pao sam na najjeftiniji, a opet nepogrešivo učinkovit trik. Trik koji se zove Bella ciao.

A dok sam tako te subote pratio televizijski prijenos, kamera na dronu u jednom se trenutku podigla i prikazala nekoliko kadrova totala luke u kojoj se spektakl odvijao. Tog časa u nemilosrdni je izrez kamere ušao tračak gorke istine koji stoji iza riječkog kulturnog spektakla.

Neposredno uz glavnu pozornicu na kojoj se te večeri odvijala industrijska opera nalazi se, naime, lučki gat - gat koji je jednom davno građen za neku ekonomsku aktivnost. A u trenutku dok su u “Operi Industriale” stilizirani metalci varili uz vrutke iskri, HTV-ova kamera na tom je gatu pokazala Jedinu Ekonomsku Aktivnost današnje Hrvatske - a to je ona rentna.

Na tom su gatu, naime, počivale bogataške jahte na zimovanju. A iza tog reda bogataških jahti sterao se prizor još jednog riječkog, lučkog i industrijskog javnog dobra: gata Molo longo. Istog onog gata zbog kojeg je koji tjedan prije otvaranja EPK u Rijeci izbio skandal. Lučka je uprava, naime, tu dugu i popularnu uzobalnu šetnicu zatvorila visokom ogradom, i to zato da građani/šetači ne bi pravili štetu po bogataškim brodovima.

Ta dva detalja u debelom trećem planu mogli su te subotnje večeri zapasti za oko samo onome tko i današnju Rijeku i današnju Hrvatsku poznaje dobro. No, upravo su ta dva detalja kontekst u koji treba staviti riječki spektakl EPK.

Otvaranje riječke godine europske kulture uspjelo je tijekom ovog tjedna podijeliti Hrvatsku: podijeliti je, sasvim očekivano, po unaprijed skrojenim identitetskim linijama. Već te subote podvečer Dragan Markovina je na Telegramu napisao tekst o tome kako je “Rijeka dala nadu da je neka drugačija zemlja moguća”. Brojni liberalni i lijevi komentatori prosuli su po medijima mašure pohvala “dinamičnoj posveti riječkog buntu i avangardi” i “najvećem kulturnom tulumu”. Reakcije konzervativne scene bile su jednako očekivane, ukalkulirane i predvidljive poput sline Pavlovljeva psa.

Tjedan prije Zlatko Hasanbegović prozvao je ministricu zbog betonske petokrake Nemanje Cvijanovića, nepoznati je “ljubitelj” povijesti crnom posprejao jugoslavensku zastavu na vremenskoj lenti na Korzu, a dan nakon riječkog bučnog otvaranja javili su se ogorčeni konzervativni glasovi od kastavskih branitelja, preko splitskih HDZ-ovaca, pa do gospićkog načelnika Karla Starčevića. Što je točno smetalo hrvatsku desnicu? Neprivlačni “noise” distorziranih gitara? Šaljivo pjevanje “Lijepe naše”? Kulturalna aproprijacija radnika i trliša, u trenutku dok 3. maj diše na aparatima? Ne. Njih su (predvidljivo) smetali - naravno, jugoslavenska zastava i zvijezda.

“Opera Industriale” je, ukratko, pokazala još jednom onaj isti žalosni simptom koji je u Matanićev spektakl bio promišljeno i ukalkuliran. Opet je pokazala da i hrvatska ljevica i hrvatska desnica funkcioniraju po petparački binarnim ikonografskim obrascima. Hrvatskoj “ljevici” možete stoput autsorsati čistačice i autoceste, ali ona će se zaista probuditi i graknuti samo zbog prvog bijelog polja. Hrvatskoj “desnici” možete pred očima rastočiti sve nacionalne kulturne, industrijske i urbane vrijednosti, možete sve luke pretvoriti u parkirališta za jahte i ogradom zagraditi sva molo longa svijeta, ona će iza debele vodozemačke kože zapalucati jezikom samo ako vidi - partizane i crvenu zvijezdu.

Oko Matanićeva spektakla otvaranja EPK formirala su se, ukratko, dva oprečna kulturno-kritička diskursa, a koja oba - ako mene pitate - ne mogu biti lažniji. Prvi je onaj fanova, koji slave riječki paket zbivanja kao avangardnu i partibrejkersku gestu, čin prkosa i konfrontacije vladajućim vrijednostima. Drugi je onaj desnih hejtera u rasponu od Starčevića, preko Marijane Petir, do Marka Hrstića koji u Obersnelovu i Matanićevu spektaklu vide obnovu komunizma, programatski neoboljševički igrokaz, atak na kojekakve europske deklaracije, pa i na europsku kulturu kao takvu.

Ako mene pitate, iskreno, volio bih da su Petir i Starčević u pravu. Volio bih da je Matanićev efektni spektakl doista atak na vladajuću kulturu i vladajuću ekonomiju, volio bih da se ta bučna i zabavna Opera doista dotaknula tih skupih jahti na riječkom gatu i te metalne ograde na Molo longu.

Umjesto toga, taj je spektakl slavio deklarirane i opće europske vrijednosti poput uključivosti, tolerancije i dijaloga. Slavio je vrijednosti koje - navlas iste - pišu u svakoj knjižici svakoga grada koji se ikad kandidirao za EPK te koje stoje u “manualu” kojim se služe i oni koji biraju, i oni koji se kandidiraju za europsku prijestolnicu. Valjda nema grada koji se u posljednjih trideset godina kandidirao, niti koji je bio EPK, a da nije slavio različitost, da nije afirmirao povijesne slojeve, da nije stupao u dijalog, da nije afirmirao uključivost.

“Opera Industriale” stoga nije partibrejkerski napad na vladajuću ideologiju niti je antieuropski atak na zapadne vrijednosti. “Opera Industriale” suvremeni je, multimedijski ekvivalent konjičkim spomenicima vladarima i vojvodama koji su se u 19. stoljeću sijali po europskim trgovima. U vrijeme kad su nastali, ti su spomenici bili urbani trag tada vladajuće ideologije - one devetnaestostoljetnog nacionalizma. U vrijeme kad nastaje, Matanićev spektakl također je trag danas dominantne i vladajuće kulturne ideologije.

I prije sto ili sto pedeset godina neki su ljudi te ideološki podobne kipove radili bolje (recimo, Meštrović Grgura Ninskog), a neki su ih radili loše (recimo, Fernkorn Jelačića). Matanić je darovit čovjek, pa je svoj spektakl buke, distorzije i industrijskog iskrenja napravio vješto. Ali, to ga čini “subverzivnim” točno onoliko koliko je subverzivna (bila) Meštrovićeva Majka Hrvata. Matanićev je spektakl odličan, ali onako odličan kao što je odlična zadaćnica učenika koji je besprijekorno napisao kontrolni iz vjeronauka.

Ono što riječki slučaj čini ponešto kompliciranijim jest da se Opera Industriale zbiva u zemlji u kojoj dobrim dijelom jest na vlasti devetnaestostoljetni nacionalizam. Svi mi skupa živimo u zemlji u kojoj ideja dobre i poželjne kulture uvelike jest ona ružnih historicističkih kipova poput Fernkornova. To je vjerojatno i razlog zašto se za riječki spektakl emocionalno i zakvačio jedan dio urbanih liberala. No, u priči o Rijeci i EPK stalno moramo imati na umu da se ta priča u osnovi ne tiče Zagreba, ne tiče se ni Splita, ni Gospića, ni Siska. Ona se tiče Bruxellesa i Europe, i tiče se Rijeke. A i u Bruxellesu i u Rijeci kultura “Opere Industriale” je vladajuća kultura. Ta je priredba primjer kulturnog diskursa koji se potiče i koji je poželjan. Diskursa koji je istodobno i hvalevrijedan i - potpuno bezopasan.

Te subote, naime, milijunsko je hrvatsko gledateljstvo moglo gledati spektakl koji u naslovu nosi naziv “Industriale”. Moglo je gledati spektakl u kojem, kao u nekoj Mejeholjdovoj avangardnoj predstavi, stilizirani radnici u stiliziranim trlišima obavljaju stilizirane pokrete rada. A sve se to događa u trenutku kad koji kilometar dalje u hropcu nestaje industrija koja je dala ikonografsko polazište za cijeli taj šou - a to je 3. maj. Sve se to događa u trenutku kad brodogradnja nestaje, zato što je nekompatibilna s ekonomskom doktrinom iste te EU kojoj je Rijeka, eto, kulturna prijestolnica.

Sve se to događa u trenutku kad se cijeli infrastrukturni model i kulture i riječkog EPK temelji na reciklaži prostora u kojima se jednom proizvodilo - papir, cigarete, šećer, traktore. Sada, kad proizvodnje više nema, u te će se prostore useliti kultura - galerije, klubovi, knjižnice. To je naličje riječke, i ne samo riječke prijestolnice kulture. U toj prijestolnici, kao i svakoj od valjda desetak posljednjih prijestolnica kulture, kultura poput marodera pljačka leš pokojne industrije. I to je stvarni šou, stvarna “opera industriale” koja se u Rijeci, i ne samo Rijeci dogodila.

Pritom u cijeloj priči nije problem Rijeka. Nije Rijeka sama svoju industriju upokojila, nije Rijeka izumila globalizaciju i liberalnu ekonomiku. Rijeka - kao i drugi gradovi - šije iz danog materijala, mimikrijski se prilagođava vladajućoj ideologiji i gudi melodiju koja je u modi. U priči o otvaranju EPK stoga nisu problem Riječani, koji su naprosto sročili domaći rad na zadanu temu. Problem je u hrvatskoj identitetskoj ljevici koja tome svemu presretna aplaudira, zato što smo se, eto, barem jednom popišali u šešir Hasi i Petirki.

Problem je u ljevici koja aplaudira scenskim variocima u času kad ravnodušno pokapa zbiljske varioce. Koja ne razumije da se iza te male identitetne pobjede krije dublji i temeljniji poraz. Ne razumije da je “Opera Industriale” nalik procesiji na kojoj se nose svetačke kosti. Kosti koje su možda u monstranci, sve u staklu, zlatu i srebru. Ali, kako god okreneš, u iza tog srebra i pozlate stoji - mrtvi leš.