Što haesesovsko naslijeđe zapravo jest i je li ga Krešo Beljak iznevjerio?

Otkad je prije stotinjak godina Stjepan Radić u Hrvatskom saboru spomenuo marksizam i time izazvao javnu sablazan, ljevica je u hrvatskoj javnosti suspektan pojam, metaforička crvena krpa, bolje rečeno kletva.

Nije da se ondje, u malom provincijalnom parlamentu koji je na margini zaraćene Europe figurirao kao egzotičan pravnopolitički kuriozum, nije, pa čak i vehementno, znalo zagovarati slobodoumne poglede što ih se i onda kolokvijalno oglašavalo ne samo liberalnim već i ljevičarskim, ali se podrazumijevalo da se takav sadržaj prezentira u tradicionalnom retoričkom, arkadijskom ključu, kao detalj s Bukovčevih dekoracija što bi i danas bile na cijeni da ih se može izrezati sa žbuke i prigodno uramiti. Radićev je pučki i “seljački” pokret u proteklih desetak godina već bio javno osvijestio razliku prema kojoj se Marxova replika u hrvatskom političkom novogovoru drukčije čita.

Bit će da se sav prostački gnjev što se s društvenih mreža i tek nešto blažih političkih oponenata posljednjih godina sručuje na suvremene sljednike političkog patenta radićevštine nije ni blizu onoga što su već u prvom koraku kao pogrde, diskvalifikacije i prijetnje doživjeli Radići (Antun, Stjepan, a onda i Pavle), unatoč brzo rastućem krugu onih koji su ih poduprli i simpatizirali.

Prijeteće okruženje

No Radići su pored općih mjesta političkog kanconijera o slomljenim idealima i pronevjerenim mogućnostima morali prevladati i u nas postojano odioznu pretpostavku da je svaka politika, a stranačka po definiciji - dakle kao mandat - povezana s novcem. To jest da je politika također snalaženje u političkom sistemu a ne tek u društvenoj krizi kao izbornoj utakmici. Tako je i danas u nas malo tko upućen ili uopće haje za to da je i recentni hrvatski parlamentarni model zapravo zasnovan na održavanju stranačkih struktura, kao vidljivih političkih čimbenika, upravo kroz ciklizaciju mandata: ako izgubi saborske mandate, stranka će se gotovo neminovno naći u prijetećem “poslovnom” okruženju.

Gotovo ništa našemu navodno tako politički ostrašćenom građaninu pritom ne pomaže okolnost što s time povremeno imaju problema i dvije najveće stranačke organizacije, a jednom se malom strankom kao milijunskim profundisom upravo bavi stečajna uprava. Radićevskoj platformi koja se u narodnom sjećanju stabilizirala kao HSS to je zaprijetilo barem dva puta, na samome početku - kada su poslije prvotnog entuzijazma u mandatima drastično pali - te prije nekoliko godina - kada bi se i sami pospremili u spomenuto sjećanje da se nije dogodilo čudo.

Stranka je tada već u dva izborna ciklusa tavorila ispod inače minimalnog mandatnog cenzusa potrebnog za parlamentarni klub, da bi je na svoju veliku koalicijsku listu ipak pozvao političar koji je ovih dana opet u središtu pozornosti, ali mu je ta pokazat će se neobična, gotovo fantastična, izborna lista vjerojatno posljednja koju je sastavljao. Riječ je dakako o Zoranu Milanoviću čiju je gestu da HSS-u, koji u taj pothvat nije mogao uložiti ni kune, jer je blagajna bila prazna, stavio u perspektivu dovoljno mandata da na svaki način izađe iz sistemske smrti, racionalno teško razumjeti. Ali, pokazalo se da se ta lista ni inače nije odlikovala racionalnošću, ona bi prije mogla poslužiti za veliki društveni roman. Razumije se, kada u nas literatura ili film ne bi bili cijepljeni na takve dragocjene poticaje.

Zamislimo samo protagoniste toga romana, Sauchu ili Kažimira Vardu, pa vitezove slavonske ravni Ronka ili Ćuraja. Kao pripovjedač unutar priče Ivan Vrdoljak svojim noćnim nadahnutim prinosima nadmašuje čak i prezimenjaka koji je “Prosjake i sinove” utemeljio kao ključ toga žanra, ali je ipak izniman lik enciklopedista Željka Jovanovića. Toga su junaka dotične liste ne samo ocrnjivali kao ljevičara, već i osobno diskvalificirali po podrijetlu, ali ga to dok je ministrirao nimalo nije smetalo u asistenciji oko rastakanja modernizacijskih mjenica Krležine enciklopedije ili Supekova nuklearnog instituta.

A i zašto bi, kada je ekipa kojoj je Milanović pokušao udahnuti novi jedan mandat “na Vladi” još dok je kao koalicijski melaž “socijaldemokracije” i Vrdoljakova “narodnjaštva” držala “poziciju”, predstavljajući u Europskom parlamentu svoj tobože socijaldemokratski historijski profil - prezrela i “zaboravila” Krležu! Nego su “istaknuli” kao “svoju” srećom zbilja zaboravljenu književnicu, influensericu Zofku Kveder, koja je iritirala čak i kralja Aleksandra Karađorđevića. Ali ne kao ljevičarka, već upravo suprotno, kao protokolarna zvanica, pa se taj hrvatski suveren najposlije osorno zapitao zar u Zagrebu doista nema nikoga drugoga tko bi ga pristao s buketom cvijeća dočekati na kolodvoru. U tu se izložbu o hrvatskoj socijaldemokraciji kao ljevici i inače bilo bolje ne upuštati, jer u nas socijaldemokracije općenito jedva da je bilo, a kao ljevice sigurno nije bilo.

Razloga je za to mnogo, neki su i objektivni, a ponekad i paradoksalni. Dok je recimo razumljivo zašto je u doba kraljevskog režima ljevica i u promotora držana između redaka, teže je iz historijske perspektive razumjeti da se s tim pojmom krajnje oprezno operiralo i u javnosti Bakarićeve, nominalno socijalističke Hrvatske. Doći na glas kao ljevičar nije bilo poželjno ne samo u susjedstvu kvartovskih novogradnji, nego ni u rasporedu vrijednosti s kojim se računalo u održavanju stabilnosti upravljačkih rasporeda.

Najbolja misleća Hrvatska

Sjećajući se dramatičnog trenutka u kojem se zatekao kada nije htio pristati na kolaboraciju, posljednji povijesni prvak HSS-a Vlatko Maček govori o opreci “gradskog” i “seoskog” elementa. Intuiciju i zdravorazumsku perspektivu koja računa s budućnošću, a ne tek trenutačnim “održanjem”, on dosljedno stranačkoj agendi drži “seoskom”. Radićevo i Mačekovo Selo nije međutim po sebi statična tolstojevska poljana. Naprotiv, iz toga sela kao društvene protocjeline dolazi najbolja misleća Hrvatska: kada je riječ o javnome zdravstvu i javnim financijama, o književnosti i kazalištu, o enciklopediji i politici.

Marginalizaciju te svijesti, tako poželjnu u konfuziji posljednjih desetljeća oko toga što haesesovsko naslijeđe zapravo jest, s dobrim je uspjehom provela doktrina socijalističkoga doba pragmatično “reformirajući” selo tako da ga ostavi u pričuvi te ondje, na malom neproduktivnom posjedu, tobože pokaže da poanta nije u socijalnoj osjetljivosti društva kao cjeline, koliko u pokretljivosti unutar te cjeline. Tako da se sa sela trajno odlazi, makar je po sebi jasno da je takav “plan” utopijski. Na što god da se pozivali, “narodnjački” i “socijaldemokratski” narativi suvremene hrvatske politike ponavljaju tu predrasudu: HSS je javno rastumačen kao “poljoprivredna”, “tradicionalna”, možda ne prevladana, ali eto potkapacitirana priča.

Lokalna tjeskoba

Stoga nije uopće loše što se neugodnim povodom trivijalnog “razgovora” na društvenim mrežama pokazao pravi razmjer problema. Ali, problem nije retorički! Niti je “osviješteni” HSS iz “sigurne (europske) kuće” “zajednice pučana” odlutao kao “guska u maglu” lijevog ekstremizma, niti je pučanima prva briga zbog toga ga definitivno potkopati. Riječ je o maloj, lokalnoj tjeskobi: Kada je predsjednik tog stjecajem okolnosti probuđenog HSS-a Krešo Beljak stao “glasnogovoriti” društvenoj zbilji (dubiozama i zabludama) u javnosti je, ali bit će ponajprije među samim stranačkim ljudstvom, nastala ona davno zatomljena uznemirenost oko radićevske neobuzdanosti i nepredvidivosti. Mnogi su naši “građani” još samome Stjepanu Radiću spočitavali da je to što i kako govori populizam, i to opasan.

U ovim je novinama prije nekoliko godina jedan dobar pisac objasnio kako nije bila riječ o populizmu, već o prosvjećivanju. To je točno, a i važno je da spoznaja o promicanju političke kulture barem dolazi iz književne publicistike kada je nema u samoj književnosti: ni Krležin Domaćinski, ni Marinkovićev Melkior Tresić, ni Kolarova Breza, sve do Jergovićeva Herkula, kao da ne znaju što bi s tim. A “prosvjetiteljski” moment koji i nakon stotinu godina moderne političke kulture u hrvatskom jeziku počiva na Radićevu “tipu” hrabrosti da se pojave imenuju jednostavno i razumljivo, proizvodi onu vrstu eksplozivnog odmaka s kojom se nikad ovdje nije prestalo računati. Kao panciru protiv ljevice!

Naime, da kada se spomene ljevicu, odmah treba dodati kako je riječ o hrvatskoj, nacionalno odgovornoj, kooperativnoj, poniznoj i kakvoj god već pojavi. Dakle, jednom riječju, “ljevici s ali”. Užasnutost haesesovskim supstratom ljevice posve je identična u “stručno političkih radnika”, kako su se zvali eksperti iz bakarićevskih kabineta, i restauratora “državotvornog” mita staleških sabora. Koji mit nisu razorili komunisti, nego Radić.

Vjerojatno i u trenutačnom hrvatskom parlamentarnom sazivu, kao i onomad u “državotvornom” Saboru, sazivanom po milosti bečkoga kralja koji u njega nije pripuštao zastupnike iz Dalmacije ili Istre, ima više “ljevičara” nego u Glavnoj skupštini HSS-a koji vode Beljakovi dečki što ih je upravo ta Skupština izabrala. I ne samo to, neki od tih “rasutih” pa čak i iz kluba “europskih pučana” dobro bi prošli na testu osobne vjerodostojnosti. Samo uopće nije riječ o tome, jer smo još prije dvadeset godina slušali Vladu Gotovca kao sada Marka Vučetića. I nije nam pomoglo: nije se dogodilo ništa! Riječ je i sada samo o tome da je s malim Klubom HSS-a ljevica u Hrvatskom saboru napokon bez “ali”.

U “koži” političkih prvaka hrvatskih “pučana” logično je time biti uzrujan, ne toliko stoga što bi sami bili nešto antiprotivni Beljaku, koliko jer bolje od ikoga znaju da Orban s “pučkom” tradicijom ima manje veze od Khuen-Héderváryja. Pravi kulturni upitnik nije ipak na toj strani. Ako doista žele nešto učiniti, naši socijaldemokrati i sami bi trebali odabrati stranu. Neće im dovijeka Stjepan Radić s onoga svijeta priskakati u pomoć: kao kada je haesesovsko “selo” u Zagrebu “prišlo” Tripalu, a sada Milanović proveo Beljaka povratnom kartom Golikove tužne filmske storije o “pjevanju i mišljenju” - iz Samobora u Zagreb.