PIŠE SLAVENKA DRAKULIĆ Teško je prihvatiti da je za jedan takav čin dobrote kao što je usvajanje djeteta u Hrvatskoj potrebno biti heroj

Nije muškarcima lako. Ako ste žena i želite dijete - ništa lakše. Ako ste muškarac i k tome homoseksualac pa želite dijete, onda ništa teže. Doduše, možete zamoliti prijateljicu da vam rodi (vrlo riskantno), platiti tj. iznajmiti maternicu (vrlo ilegalno) ili udomiti dijete i usvojiti (vrlo teško). Čudno, ali ako ste samac to će vam biti lakše nego ako živite u paru, jer nitko neće provjeravati vaše seksualne sklonosti. Međutim, ako vam je partner također muškarac - iako ste zakonski izjednačeni s heteroseksualnim građanima, u stvarnosti vas čeka diskriminacija. Govorimo o Hrvatskoj gdje se od slučaja do slučaja potvrđuje da je zakon jedno a običajno pravo nešto sasvim drugo.

Usput rečeno, ovdje ni heteroseksualnim parovima nije lako udomiti i usvojiti dijete, iako bi čovjek rekao da bi brza procedura trebala biti u interesu djeteta. Odrastanje u domovima nije neka sreća, a što je dijete veće, teže će ga netko udomiti. “Ja sam provela 14 godina u domu... i da su došle tri žene i htjele da pođem s njima ne bih se ustručavala. Da su to bila dva muškarca. Muškarac i dvije žene. Žena i medvjed. Muškarac i hobotnica. Nebitno. Bila bi sretna da imam porodicu...”, napisala je na Facebooku osoba koja je odrasla u domu. Pa i da je objava lažna, loših dječjih iskustava je previše a čekanje na udomljenje predugo. Na stranu emocije, ali država otezanjem procedure radi ne samo na štetu za oko tisuću štićenika, nego postupa i na svoju štetu jer su oni na državnoj brizi.

Ovi podaci ponovno isplivaju na površinu poput smeća kad zapuše bura, svaki put kad se pojavi neki problematični slučaj. Ivo Šegota i Mladen Kožić godinama su životni partneri pa su odlučili udomiti dijete. Započeli su proceduru, prošli veći dio evaluacije i ocijenjeni pozitivno. Ponovimo poznate činjenice, jer su poučne: nakon što ih je socijalna služba ipak odbila žalili su se ministarstvu koje je potvrdilo odluku. Tužili su i ministarstvo i Upravni sud je poništio odbijenicu.

Ali je socijalna služba ponovo odbacila zahtjev jer se ravnateljica s odlukom suda - nije složila! I tako pokazala kako Hrvatska, bez obzira na zakone, diskriminira ovu (ali i druge) manjinu. Po dobrom starom običajnom pravu. Još je skandaloznije da je nadležna ministrica Vesna Bedeković izjavila kako ona nije nadležna za ovaj slučaj!? Malo je ovo nazvati diskriminacijom, jer kako je rekla aktivistica udruge “Možemo!” Sandra Benčić, kada tijela javne vlasti odbijaju provesti sudske odluke, to je jedan od pouzdanih znakova autoritarnog režima.

Momcima i udruzi Dugina obitelj i njihovoj odvjetnici Zrinki Bojanić nije preostalo nego da se obrate Ustavnom sudu koji je naložio kako se ima tumačiti zakon: istospolni parovi imaju pravo biti udomitelji pod istim uvjetima kao i svi drugi. Iako je ova odluka konačna i znači pobjedu pravne države, Šegota i Kožić su zadovoljni, ali i oprezni. Previše su se do sada pouzdali samo u zakon, previše su toga prošli da bi povjerovali kako su pobijedili.

Nema drugog pravnog instituta, ali se odluka može izvrdati na druge načine. Hoće li socijalna služba uopće potvrditi da ovaj par, ako ih se više ne diskriminira zbog seksualne orijentacije, zadovoljava sve uvjete za udomljavanje? Na žalost, opstrukcije su i dalje moguće na svakom koraku. Ne treba izuzeti ni utjecaj ultrakonzervativaca poput Vice Batarela koji je izjavio kako je odluka Ustavnog suda suspenzija demokracije, kršenje Ustava i dekonstrukcija obitelji - ili Željke Markić koja drži da je odluka štetna i opasna. Po njima bi vjerojatno pravo na udomljavanje mogli dobiti isključivo heteroseksualni bračni parovi, uz pečat crkve i nakon referenduma kojim bi se to zapisalo u Ustav.

Pravda je pobijedila, ali uz herojske napore pojedinaca. Teško je prihvatiti da je za jedan takav čin dobrote kao što je usvajanje u ovoj državi potrebno biti heroj. Zašto se treba tužiti i žaliti, izlaziti u javnost i protestirati i to nakon pravovaljane sudske odluke? Naravno, zato što pripadnici manjine nemaju garancije da će se ona provesti. Svi ti ljudi koji su se u njihovom slučaju izborili za usvajanje su heroji, jer su se morali boriti za nešto što im zakon garantira. Prije svega su heroji sami Šegota i Kožić jer su sa svojom problemom (i svojim seksualnim opredjeljenjem) izašli u javnost, što ovdje nije nimalo uobičajeno. Djeca ne trebaju heroje. Osim toga, heroizam je u svakom društvu loš znak, jer potvrđuje da nešto s tim društvom jako ne valja.

Poruka je da je ovdje daleko isplativije činiti zlo. U cijeloj priči najgore je što se pokazuje da pravna država ipak nije zagarantirana niti su pred zakonom svi jednaki nego su neki, zna se koji, jednakiji od drugih. Heteroseksualci od homoseksualaca, rođaci i prijatelji od anonimnih građana, bogati od siromašnih... To znači da, kako nas uči “Šegota-Kožić poučak”, čak i kad ti zakon da za pravo još uvijek nije sigurno da će se to pravo i ostvariti.