PIŠE ROBERT BAJRUŠI Zašto su hrvatski biskupi pozdravili izbor novog predsjednika, čovjeka kojeg nikad nisu voljeli?

Hrvatski biskupi nikada nisu voljeli Zorana Milanovića, a to su pokazali u brojnim situacijama. Upravo zato, mnoge poznavatelje crkvenih prilika su iznenadile reakcije vodećih predstavnika Hrvatske biskupske konferencije, koji su pozitivno prihvatili Milanovićevu pobjedu na izborima za predsjednika Republike Hrvatske.

Najprije je predsjednik HBK, nadbiskup Želimir Puljić, izrazito srdačnim tonom čestitao Milanoviću na izbornom trijumfu: “U odgovornoj službi i zadatku na dobro svih ljudi naše Države pratit će Vas i molitva Crkve koja redovito uključuje i državne poglavare kako bi se Božjom milošću ostvarivalo blagostanje naroda, siguran mir i sloboda vjere”, napisao je Puljić. I ne samo to nego je nadbiskup eksplicitno pohvalio postizborno ponašanje predsjedničkih kandidata: “Bilo je lijepo na kraju prebrojavanja glasova i proglašenju pobjednika osjetiti taj duh ‘festivala demokracije’ kad ste i Vi, kao i dosadašnja predsjednica gospođa Kolinda Grabar-Kitarović, jedno drugom čestitali i zahvalili. I niste dopustili zvižduke među nazočnima u svojoj publici.”

Onda je dubrovački biskup Mate Uzinić, na svetoj misi poručio novom predsjedniku: “Želim doista njemu da ustraje na tom novom putu. Uz tu želju naravno želim da i cijela naša domovina krene novim putem, putem koji će biti put koji nam je pokazao Isus Krist, a to je put mira, ljubavi, zajedništva, služenja, put koji ne stavlja u središte sebe i svoj interes nego se stavlja na raspolaganje i služenje drugima”, izjavio je jedan od najliberalnijih biskupa u Hrvatskoj.

Poruke bez prikrivene skepse

Istovjetno intoniranu poruku poslao je Anto Mikić, novi glavni urednik iznimno utjecajnog katoličkog portala “Bitno”. U Mikićevom komentaru se hvale “kandidati koji su svojim ponašanjem pokazali općeljudske i kršćanske vrijednosti”, a Zoranu Milanoviću je poručio da brani prava svih građana, koliko god među njima postojale razlike, uz zaključnu poruku kako će u tom slučaju “moći računati na suradnju i podršku vjerničkog dijela hrvatskog društva”.

Naposljetku se javio i Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić koji je čestitku Milanoviću završio riječima “zazivam Božji blagoslov na Vas i Vašu službu”.

Niti jedan od ovih nastupa u sebi nije sadržavao čak niti prikrivenu skepsu, a kamoli kritiku zbog izbora bivšeg čelnika SDP-a. Koji je kao predsjednik Vlade, pune četiri godine bio izlagan crkvenim kritikama pa i optužbama od toga da ignorira kršćanske tradicije do ružnih neistina da se pokušava obračunati s braniteljima i ratnim invalidima.

Sve u svemu, više nego korektni prvi istupi crkvenih velikodostojnika i urednika katoličkih glasila, tako da je potpuno u drugi plan palo njurganje Ivana Miklenića, glavnog urednika Glasa koncila, koji se u komentaru tužio zbog “skretanja Hrvatske nalijevo”, ne mogavši se oduprijeti napasti da podsjeti kako “Milanović potječe iz komunističke obitelji”.

Očito se nešto promijenilo kada Bozanić za Milanovića “zaziva Božji blagoslov”, a Puljić govori o “festivalu demokracije”, iako su, ne tako davne 2013. hrvatski biskupi javno upozorili kako očekuju objašnjenje rečenice tadašnjeg predsjednika Vlade Zorana Milanovića po kojoj su “zločince ovih 20 godina štitili Crkva i HDZ”, i od njega zatražili ispriku zbog “uvrede, klevete i narušavanja ugleda”. Ili kada su njegov nedolazak na Misu u povodu Dana državnosti na kojoj je govorio kardinal Bozanić, na Kaptolu opisali kao “poruku nesnošljivosti državnog vrha prema Crkvi”, na što im je Milanović sa sjednice u Banskim dvorima, hladno uzvratio “nisam vjernik i ne idem na mise koje se održavaju o državnim blagdanima jer ne želim da se one pretvore u protokol”.

Zapravo, on je na početku svojeg premijerskog mandata pokušao uspostaviti koliko-toliko korektne odnose s Crkvom. Kada je postao predsjednik Vlade, Milanović je decidirano odbio prijedloge za mijenjanje ugovore s Vatikanom, uz obrazloženje da takvo što nije moguće. “Radi se o međunarodnim sporazumima za čiju izmjenu treba pristanak dvije strane, a na takvo što Sveta Stolica sigurno ne bi pristala. Maksimum da kojega ćemo eventualno ići, jesu izmjene pojedinih aspekata u ovim sporazumima, ali i u tom slučaju, isključivo putem tihe diplomacije i uz suglasnost Vatikana”, ispričao je u jednom intervjuu.

Ipak, već krajem 2012., Katolička crkva otpočela je koordiniranu i široku operaciju protiv uvođenja zdravstvenog odgoja u škole. U čitavom nizu župa i dekanata, iz tjedna u tjedan, svećenici i biskupi su okupljali vjernike, od kojih su mnogi roditelji, i tražili od njih da sabotiraju nastavu zdravstvenog odgoja.

Katolička crkva je kontinuirano optuživala Milanovićevu vladu za jugoslavenstvo, zaštitu udbaša i infiltriranje tzv. neokomunističkih kadrova u državnu administraciju. Recimo, Glas koncila objavio nekoliko tekstova u kojima je broj jasenovačkih žrtava umanjen pedeset puta, a Bozanić je napravio spin i vlasti optužio da oni mijenjaju povijesne činjenice:

“Iskrivljavanje povijesti, neprestano prekrajanje povijesnih udžbenika, razaranje mehanizama koji povezuju iskustva sadašnjeg naraštaja s prošlim, dovodi do krize nade i vizije budućnosti, do krize identiteta. Možemo se pitati zašto se to čini”, pisao je uvodničar Glasa koncila navodeći kako “danas (ponovno) obnašaju najviše državne dužnosti uglavnom oni koji, što je doista jedinstveni paradoks, ne samo da nikada ništa nisu učinili za hrvatsku državnu samostalnost, nego je nikada nisu ni željeli, bili su protiv nje”.

Što se dogodilo u međuvremenu da biskupi koji su Milanovića optuživali da štiti udbaše, ovoga puza zazivaju Božji blagoslov za novoizabranog predsjednika Republike? Jedno je sigurno - nisu se dogodili nekakvi tajni dealovi na relaciji Milanović-Katolička crkva, jer to su nam potvrdili izvori na jednoj i drugoj strani.

“Crkva je rijetko a priori protiv osobe koju je izabrao narod, i to samo onda kada je to netko tko ugrožava demokraciju ili vjernička prava. Budimo realni, takve optužbe ne možete pripisati Zoranu Milanoviću”, pojasnio je za Magazin, zagrebački svećenik s odličnim vezama na Kaptolu. Milanović sigurno nije bio prvi izbor velikoj većini biskupa, dodao je, “ali narod ga je izabrao, a biskupi sigurno neće kritizirati birače, prije nego izabrani predsjednik povuče prve konkretne poteze”.

Škakljiv položaj

Osim toga, Milanović je pazio da ne otvori front s Crkvom, a suparnici su u kampanji propustili napasti ga tamo gdje bi se morao odrediti, poput toga, podržava li SDP, odakle je upućen zahtjev za reviziju Vatikanskih ugovora ili je, kao što je govorio 2011., i dalje protiv takvih inicijativa? Razumije se kako predsjednik ne odlučuje o ovakvim pitanjima, međutim, to je jedna od tema o kojima se osoba koja sjedi na Pantovčaku treba odrediti. Što Milanovića dovodi u prilično škakljiv položaj u kojem će se ili morati izjasniti protiv ideje koju propagira stranka koju je vodio godinama, ili će ući u nepotreban konflikt s Katoličkom crkvom i mnogim vjernicima.

Sada je nova situacija i Milanović je predsjednik države, dakle, svoj autoritet temelji na direktnom izboru. Stjepo Bartulica će kazati kako ga nije iznenadila njegova pobjeda. Iako spada među vodeće katoličke konzervativce u Hrvatskoj, i nekadašnji savjetnik predsjednika Ive Josipovića, suzdržao se od napada na Zorana Milanovića:

“Očekivao sam da će Kolinda Grabar-Kitarović izgubiti izbore. Čim je njezin autobus izazvao nesreću, sve je pošlo nizbrdo. Milanovića dobro poznajem iz diplomacije, dvije godine smo svakodnevno surađivali. Bez obzira na naše razlike, imali smo korektan odnos. Vidjet ćemo”, pomalo dvosmisleno će zaključiti Stjepo Bartulica.

Upravo tako. Tek će se vidjeti je li između ovdašnje Katoličke crkve i predsjednika Zorana Milanovića zavladao pravi mir, ili je ovo tek primirje.