TAKTIKA

NOGOMETNO ČUDO Kako je Klopp nadmašio filozofiju Cruyffa i Guardiole te bekove pretvorio u ključne igrače

Guardiolina Barcelona i Kloppov Liverpool bez sumnje su najbolje nogometne momčadi 21. stoljeća. No, njemački je trenerski genijalac uspio stvoriti doslovno nepobjedivu momčad preko igrača koje se, zapravo, nikad ozbiljnije nije spominjalo kada se govorilo o nogometašima koji odlučuju utakmice
 AFP

Iako bismo u konkurenciju komotno mogli staviti i velikane poput Herberta Chapmana, koji je u tridesetima prošlog stoljeća reformirao Arsenal uvođenjem famozne WM formacije, pa Jimmyja Hogana, koji je taj isti sustav modernizirao na klupi engleske reprezentacije, predstavljajući dotad zanemariv koncept taktike, Boba Paisleyja, koji je krajem sedamdesetih kroz Liverpool svijetu pokazao nov način razmišljanja o nogometu kroz 4-4-2 ili, konačno, utemeljitelja nogometnog lanca - “catenaccia” Helenija Herreru, oni, iako važni i poštovani, nisu dio ove priče.

U priči o Josepu Guardioli i Jürgenu Kloppu esenciju čine četiri čovjeka. Redom, Valeriy Lobanovsky, Rinus Michels, Arrigo Sacchi te Marcelo Bielsa.

Prije nego što je Rinus Michels patentirao kovanicu “totaalvoetbal”, upravo je vječno nezadovoljan bio Lobanovsky.

- Ne postoje termini poput stopera, veznjaka ili napadača. Postoji samo termin nogometaši i oni bi na terenu trebali biti kadri ujediniti sve pozicije - rekao je sredinom sedamdesetih.

I, zapravo, voila - izmislio “totalni nogomet”.

Nakon četiri loše godine s Dnjiprom preselio se u svoj bivši klub Dinamo iz Kijeva, prije početka sezone 1974. godine. Od tada će voditi Dinamo sljedećih 15 od 17 godina (1983.-1984. bio je izbornik SSSR-a). Tijekom ta dva razdoblja Dinamo je bio uspješan u razbijanju ruske dominacije sovjetskim nogometom. Osvojio je Sovjetsku ligu osam puta, Kup šest puta, Kup pobjednika kupova 1975. i 1986. te Europski superkup 1975. godine. Sa Sovjetskim Savezom osvojio je brončanu medalju na Olimpijskim igrama 1976.

Rigidni sustav treninga

Baš kao mnoge najveće momčadi današnjice, inzistirao je na koheziji te potpunom razumijevanju suigrača. Kako bi implementirao svoje ideje, kreirao je rigidni sustav treninga i bezbroj ponavljanja, sve dok igrači - doslovce! - istu vježbu ne bi znali ponoviti s povezom na očima. Apostrofirao je igrače šire namjene umjesto specijalista samo za jednu poziciju i globalno je bio prvi čovjek koji je počeo koristiti tehnologiju i statistiku za analizu igračkih prednosti i mana. Konačno, njegov rukopis desetljećima se kasnije mogao čitati u perfekcionističkim minijaturama Barcelone i Arsenala...

Nakon njega svijetu se predstavio veliki nizozemski nogometni mislilac i ključni čovjek reformacije moderne nogometne igre.

Definicija kaže: “Totalni nogomet” je naziv za utjecajnu taktičku nogometnu teoriju u kojoj igrač može preuzeti ulogu bilo kojeg suigrača u momčadi. Počeli su je primjenjivati nizozemski nogometni klub Ajax od 1969. do 1973. te nizozemska nogometna reprezentacija na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj 1974. Izumio ju je Rinus Michels, slavni nizozemski trener (koji je u to vrijeme bio i trener Ajaxa i izbornik nizozemske reprezentacije).

Igrajući totalni nogomet, Ajax je ostvario neke povijesne nogometne rekorde, ostvarivši sve pobjede na domaćem terenu (46-0-0) u sezonama 1971./72. i 1972./73. te doživjevši samo jedan poraz u cijeloj sezoni 1971./72. (Ajax je 1972. godine osvojio nacionalno prvenstvo i Kup, Kup prvaka, Europski Superkup i Interkontinentalni kup).

- Totalni nogomet i njegov napadački pritisak vrlo su spektakularni. Postavlja velike zahtjeve na taktičku izvrsnost pojedinca i momčadi... Apsolutni je preduvjet, kako bi svladali takav taktički aspekt momčadi, da igrači, uključujući i zamjene, posjeduju pozitivan mentalitet - govorio je onomad veliki Nizozemac, čije se naslijeđe preko velikog Johana Cruijffa prelilo i na Barcelonu, a posljedično, jasno, i na Josepa Guardiolu, koji je, uz bazu, svoj teorem gradio i na zamislima i crtežima Marcela Bielse, kolovođe latinoameričkog načina presinga.

AFP
Johan Cruyff igrao je u Barceloni od 1973. do 1978., a kada se 1988. vratio u Barcelonu kao trener i radio tamo do 1996., stvorio je novu nogometnu filozofiju igre i momčad koju su tada zvali “Dream team”

Vežite se, polijećemo...

Tada, 2008. godine, upoznali smo “tiki-taku”.

Uz velike momčadi kroz povijest, Guardiolin je genij, nedvojbeno, u periodu od četiri godine stvorio najbolju momčad novoga tisućljeća, kojoj bi uz bok jedino mogla stati “furia”, vladarica reprezentativnog nogometa od 2008. do 2012., ujedno, međutim, i građena na Pepovim monumentalnim nacrtima. Nogometno važnim, poput Sagrade Familije...

Guardiola je u prvu momčad “blaugrane” ušetao na mala vrata, a onda je četiri godine s Barcelonom stvorio naslijeđe koje neki treneri i igrači ne bi učinili za tri života. Osvojili su 14 od 19 natjecanja u kojima su nastupali. Poput čarobnjaka koji čudesno predviđa budućnost, Guardiola je na prvoj presici nakon što je naslijedio Franka Rijkaarda, mirno rekao: “Zavežite pojaseve, bit će ovo vožnja u kojoj ćete uživati”.

Nisam siguran da se neki podsmijeh nije razlio Nou Campom, no kasnije su ih sami autori skupljali s jasnom neugodom na licu. Jer, Guardiola je točno znao što radi. Taktički,Guardiola je uveo Cruijffovu verziju totalnog nogometa, uz naglasak na posjed lopte visoko na terenu, uz rušenje suparnika preko brzih, ali i svrsishodnih dodavanja. Dok su mu prethodnici inzistirali na “defenzivnoj stabilnosti”, Guardiola je sve dao na napad. U kontekstu toga, Luis Aragones i Vincente Del Bosque već su u reprezentaciji stvarali stil tiki-take, no “furija” je većinom svoje protivnike pobjeđivala s jednim golom razlike. Guardiola je imao druge namjere, on je zagovarao totalnu destrukciju svojih takmaca.

A ključ cijele priče držala su trojica igrača: duša momčadi Iniesta, Guardiolin ambasador Xavi te klinac u nastajanju, Leo Messi. Tri diplomanta La Masije. Koji su ubrzo savršeni stroj podigli na višu razinu, uz vodstvo suptilnog reformatora nogometa.

Bio je 1. svibnja 2009. kada je, zavaljen u videosobi, Guardiola još jednom neumorno promatrao Realovu igru. Ubrzo je u bilježnicu napisao: “Stoperi se povlače prilično duboko u času kada njihovi veznjaci stišću Yayu Tourea i Xavija”. Uslijedio je značajni “eureka” i poziv, debelo nakon 23 sata, noć prije El Clásica.

- Leo, ovdje Pep. Upravo sam uočio nešto jako bitno. Molim te, dođi do mene.

Dajući novoj poziciji nadimak “Messijeva zona”, 21-godišnjem Messiju tada je rekao:

- Leo, startat ćeš na krilu, ali čim ti dam znak, ubaci se u međuprostor u sredinu i kada dobiješ loptu od Xavija ili Inieste, odmah bez razmišljanja kreni na Casillasa. Okej?

Najveći rival

Sljedećeg jutra Pep je pozvao na stranu Xavija i Iniestu te im iznio detalje tajne operacije. Utakmica je startala uobičajeno, a onda je Guardiola signalizirao Eto’ou i Messiju da zamijene mjesta. Strategija je bila perfekcija bez mane; Barca je uništila Real sa 6-2, uz dva pogotka Lea Messija. Maestralno...

Ništa manje spektakularna nije bila ni taktička postavka finala Lige prvaka iste godine, kada je Barcelona poput boe gušila i slamala Manchester United, za konačnih 2-0 i prvi od dva naslova europskih prvaka. Dvije godine kasnije, nakon što ga je 2010. u polufinalu porazio najveći rival Jose Mourinho s Interom, Barcelona je u svoj raskoši pokazala svoj identitet. Bilo je to jedno od najupečatljivijih finala Lige prvaka, u kojem je Fergusonov United ne samo ugušen kao dvije godine prije nego doslovce zgnječen pod naletom superiorne i tada apsolutno nedodirljive momčadi u okvirima svjetskog nogometa.

- Ova me pobjeda čini ponosnim. Ovo je ideja u koju bespogovorno vjerujem - govorio je Guardiola dok su mu se niz rever cijedile i laude velikog sir Alexa.

Negdje u međuvremenu, dok je postajao najmlađi trener osvajač Lige prvaka i dok se zidao mit o njegovu fanatizmu kojim je stvarao supremaciju u trenerskim okvirima, a malo prije nego što je 2012. nakon četiri godine napustio Barcelonu, čijim je venama kolala nemilosrdna strast za pobjeđivanjem, no uz trijumf je nosila i neku gaudijevsku ljepotu, u Njemačkoj je prve naznake svojeg talenta počeo pokazivati Jürgen Klopp.

Također naslonjen na postulate totalnog nogometa, Klopp je igri udarao i neke Sacchijeve temelje. Ovaj Talijan je, naime, osamdesetih stvorio doktrinu koja je Milan preobrazila u najveću forcu tadašnjeg europskog nogometa. Serie A je tada, doista, živjela rigidni nogomet; uz vrlo mali broj ofenzivaca na terenu, kao i duboku, gustu obranu, u kojoj je momčad odmah nakon gubitka lopte trčala natrag u obrambeni stav dok su napadači nonšalantno čekali novu ofenzivnu akciju. Sacchi je tada stvorio takozvani “counter press” odmah nakon gubitka lopte, visoko u suparničkoj polovici igrališta. Usto, igri u formaciji 4-4-2 dodao je zonski pristup obrane, kao i visoke ofsajd-zamke te mnogo kompetentniji posjed. Sve to Milanu je donijelo osam trofeja u tri godine, uz dva naslova prvaka Europe.

Sacchijev doprinos evoluciji igre Kloppu je bio od presudne važnosti pri građenju svojeg modernog i originalnog sustava igre. Taj, sada već poznati “heavy-metal” nogomet s “gegenpressingom” kao fokalnom točkom definirao se već u Mainzu, potom je na veliku scenu stupio u Borussiji iz Dortmunda, koju je iz kaosa pretvorio u silu, kradući Bayernu dva naslova prvaka i dovevši momčad do finala Lige prvaka.

Taj period ključan je u stvaranju današnjeg Kloppa, ali i današnjeg Liverpoola. Nogometni svijet, zaluđen Pepovom tiki-takom, koju su mnogi simbolizirali ultimativnim nogometnim sustavom, počeo je otvarati oči. “Die Schwarzgelben” postali su simbol nečega novog, nečeg svježeg i potpuno drugačijeg od sustava koji se pretvarao u monotonost. Nogomet Borussije iz Dortmunda postao je eklatantni primjer nekog novog utjecaja, ali ujedno i monument kako igrati agresivno i uzbudljivo u svijetu kojem su dominirale momčadi bazirane na posjedu.

Kontrast koji je Klopp ponudio bio je perfektna platforma novog doba koji je stizao u Dortmundu, ali je trebao veći okvir da postane nova velika sila, prva nakon Guardioline Barcelone. I prvi trener koji je Guardioli već u Bundesligi ponudio protuotrov koji nije zasnovan na poznatoj Mourinhovoj destrukciji i psihološkim igricama, nego poimanju nogometa kroz malo drugačiji, pomaknut hipsterski okvir.

Imao je i Mourinho svojih udjela u stvaranju novog nogometnog poretka, baš kao što je i Real Madrid tijekom prošlih deset godina osvajanjem onih silnih ušatih trofeja stvorio dinastiju, međutim, u kontekstu nove evolucije nogometa, nitko od njih nije ni približno imao utjecaja poput Kloppa. Kao ključni argument za tu tezu više od ičega može poslužiti današnji Liverpool.

Dominantni stoperi

Kloppov teorem u srži se također pronalazi u Michelsovu i Cruijffovu totalnom nogometu, no ekstenzija je samo njegova. Guardiola je još za vrijeme “bajernovanja” priznao da uči od Kloppa i njegova frenetičnog nogometa, a i Klopp je često govorio vice versa. Uostalom, stvaranje tehnički dominantnih stopera, kao i vratara koji ne samo da isključivo brane nego i igraju nogomet, dokazuje obostrani napredak. Veliki i praktični, ali ne i tašti, zapravo su se nadograđivali međusobno, s time da je Klopp u posljednje dvije sezone nagazio gas.

Stilski, postoji razlika u samoj postavci igre, ali i traženju igrača. Dok je, naime, Guardiola oduvijek inzistirao na tehnički moćnim igračima koji bi gradili njegov “Juego De Posición”, odnosno maksimalno napadali kroz centralni dio igrališta, Kloppu se možda i ključna točka Liverpoolova narativa dogodila u času kada je Barcelona kupila Phillipea Coutinha.

Klopp više nije inzistirao na igraču koji će moći stvarati višak na osnovu vlastite klase, nego je akcent igre stavio na - bekove. Primarno, kako je i sam isticao, njegov najbolji playmaker je taj kontrapresing, jer u njemu vidi mogućnost da pri brzom osvajanju lopte nađe rupe u nestabilnoj obrani suparnika, a onda je, pogotovo lani i danas, ključni moment stavio na Alexander-Arnolda i Robertsona, tandem bekova koji su se ove sezone pretvorili u najbolje asistente lige.

- Nekad je biti bek značilo ili da nisi dovoljno dobro krilo ili da si bezvezan stoper - objasnio je nekidan slikovito Jamie Carragher. - A danas, gledajući Liverpool, danas si kao bek čista nogometna elita. Fascinantno.

I jest, jer upravo je to okvir na kojem je Liverpool baziran. Odlaskom Coutinha pa rješavanjem još nekih igrača, Klopp je prvo blagotvorno djelovao na financije, koje nisu rastezljive kao u slučaju Pepova Cityja, a onda je dovodio igrače koji su mu donijeli sigurnost (Allison, Van Dijk), ali i stabilizaciju vezne linije (Fabinho, Keita, Oxlade-Chamberlain...). Njihovom prisutnošću u momčadi, uz jednog od najodgovornijih igrača na svojoj poziciji, Jordana Hendersona, ali bez izrazitih tehničkih monstruma zaduženih za ofenzivne akcije, Klopp je na krilima pustio obarač.

Kao što je Guardiola redefinirao pojam same igre te korištenje igrača poput Messija za korištenje međuzona, tako će i Klopp ući u nogometnu povijest kao inovator bekova. Iako je i Guardiola isto imao u Daniju Alvesu, a točno to upravo traži i u Man. Cityju, nije uspio dostići razinu Kloppovih bekovskih rješenja. Uz strašne treninge i traženje apsolutno najmoćnijih fizičkih predispozicija, koji mogu pratiti njegov nogomet suludog tempa od prve do zadnje minute, te jedinstveno i savršeno korištenje bekova unutar nogometne arhitekture, stvorio je momčad koja upravo maršira prema okviru nove unikatne “supermomčadi”, poput one Barcine, kojoj je duh udahnuo Guardiola.

Aura velikog kluba

S jednim finalom te jednom osvojenom Ligom prvaka, s trenutačnom dominacijom u engleskom nogometu, koja nije viđena od Arsenalovih “invinciblesa”, ali s jasnom namjerom da postanu nova dominantna sila u europskom nogometu, i to na dulje staze, Kloppov Liverpool dobiva konture momčadi koja bi trebala obilježiti novu eru i uskoro mogla postati besmrtna.

I to, nije nezanemarivo, ne kroz dominantnu figuru kakvu je Barca imala u Španjolskoj, nego, dapače, auru velikog kluba, koji, eto, posljednjih 30 godina nije osvojio domaću titulu i koji je postajao sve frustriraniji. I koji nema beskonačni izvor novca. Klopp mu je udahnuo kulturu pobjeđivanja, ali na svoj način. Uz racionalizaciju, (r)evoluciju te preoblikovanje nogometa kakav smo dosad poznavali. I mijenjanje strukture igre, koja je, činilo se, došla do svojeg vrhunca.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 01:09