NAJBOLJA GLAZBENA IZDANJA U 2018. Ovo je definitivno bila ženska godina jer je među prvih 20 u stranoj glazbi, čak osam ženskih autora/bendova

S obzirom na instantnu i svekoliku dostupnost albuma putem streaminga, svatko od vas može bez problema, prema vlastitim preferencijama i ukusu, relativno lako sastaviti listu najboljih izdanja 2018. godine. U tom smislu, ovaj popis samo je jedno moguće viđenje inozemne glazbene produkcije ili pokušaj dugogodišnjeg kroničara da sebe i vas podsjeti na albume koji su mu se tijekom godine na izmaku dopali.

Ponovno, top-liste najpopularnijih izvođača i izdanja, jer teško je danas govoriti o realnoj prodaji, kao i ovi ili oni pop-trendovi, bile su (ovom kroničaru) manje bitne od onoga što je (ovome sastavljaču) u konačnici najvažnije: kvalitetne glazbe koja potiče na razmišljanje.

1. Rolling Blackouts Coastal Fever

Hope Downs

Australska glazbena scena ponovno je vraški uzbudljiva, a među mladim izvođačima - i to s najboljim albumom godine svjetske glazbene produkcije - valja izdvojiti Rolling Blackouts Coastal Fever iz Melbournea, koji nastavlja niz briljantnih australskih i novozelandskih rock i pop-sastava poput The Go-Betweensa i The Triffidsa, The Chillsa i The Clean, uz estetsku i stilsku srodnost s R.EM., Television, Big Star, Dinosaur Jr. i The War On Drugs. Da ih sretnete na ulici, vjerojatno biste mrtvi hladni prošli pored tih momaka jer se ni po čemu posebnom ne izdvajaju, no preslušate li njihov debi album “Hope Downs”, teško da ćete ih zaboraviti.

S postavom od čak tri gitarista (Fran Keaney, Tom Russo, Joe White) koji ispred kompaktne ritam sekcije (Joe Russo, Marcel Russie) ravnopravno dijele uloge pjevača i autora pjesama, podsjećaju i na Beatlese svojedobno, ali Fab Four ipak nisu prva referenca za ovu petorku, kao ni Beach Boys ili Byrds premda i odjeke spomenutih čujem u pjesmama Rolling Blackouts Coastal Fevera. Njihov debi album “Hope Downs” prije svega je zavodljivi gitaristički soundtrack ljeta, kad oslobođen svih stega i briga, barem ta dva-tri tjedna, lijeno krstariš cestom ili blejiš u more.

Pa slušaš kako njih trojica nepodnošljivo lako, no zapravo filigranski vješto pletu sunčano gitarističko jangle-pop pletivo, ali kroz tople vokalne harmonije pitaju i “od čega bježiš?” Unatoč tom pitanju, “Hope Downs” je ultimativno uglazbljenje eskapizma, žudnje za onime gdje bi želio živjeti i što bi volio raditi, maštanja o utočištu i idealna zvučna kulisa nasušno potrebne dokolice.

2. The Breeders

All Nerve

“All Nerve” donosi oštrinu, tenziju i dinamiku kakvu smo zapamtili na “Pod” i “The Last Splash”, a takve recepture ne valja mijenjati jer malo je bendova koji se tako efektno znaju poigravati prekidima unutar pjesama, odnosno iz fragmenata uvjetovanih “kreni-stani-kreni” dramatikom sagraditi tako neobičnu strukturu pjesama. Ponovno je ovdje i neodoljivi sraz slatkoće glasa Kim Deal i abrazivnosti instrumenata, no ono što me “puklo” kad sam prvi put čuo “All Nerve” je osjećaj koji sam imao i kad sam 2015. godine prvi put čuo povratnički, također nakon desetogodišnje pauze tada objavljen “No Cities To Love” alter-rock trija Sleater-Kinney. Taj se osjećaj svodi na dojam da su “veteranke” alter-rocka danas kapacitiranije iznjedriti klasik nego njihovi “potomci”. Eksplozija ekstaze, nervozna i našpanana za izludjeti, slatka i zavodljiva do bola.

3. Idles

Joy As An Act Of Resistance

Nastavljajući se na The Fall i Public Image Ltd., Crass i Sex Pistols, The Birthday Party i The Pop Group, Idles su beskompromisni i oštroumni, neugodni i drski, avangardni i drugačiji od sterilne, anemične i bljutave matice suvremene pop glazbe, a da pri tome nisu izgubili na zabavnosti i pozitivnosti te poticanju na razmišljanje i zajedništvo oko ideja za koje se, unatoč svemu, vrijedi boriti. S pojačalima odvrnutima na jedanaest i gitarama oštrim poput lovačkog noža, bubnjevima i basom od kojih se drmaju temelji i njihova “kluba” Batcave te s vokalom ciničnog i maničnog Joea Talbota nalik lavežu, režanju i ugrizu rotvajlera, čini se da nisu ni osjećajni ni inkluzivni, no poanta je posve suprotna. Oni laju na moćne i zle, a štite slabe i dobre.

4. Parquet Courts

Wide Awake!

U Tvornici kulture 2015. godine osvojili su me srazom nazubljenih akorda i elastičnih solaža, poletnosti i čvrstine ritam-sekcije te izmjenom čak trojice vokalista za mikrofonom. Danger Mouse je, pak, efektno pojačao dosad naslućivanu melodioznost i emotivnost, a da pri tome nije otupio oštricu i neurotičnost Parquet Courtsa. Sveze s Wire i The Fall, Velvetima i Strokesima, odnosno s Minutemen i Black Flag ostale su intaktne, no u prvi plan iskočile su i one s Talking Headsima, plesnost i funkoidnost, slatkoća bubble-gum popa 60-ih, psihodelija ranih Pink Floyda i utjecaj The Stranglersa kao drugačijeg punk-rock benda 70-ih.

5. Young Fathers Cocoa

Sugar

“Cocoa Sugar” je pop-album, ali toliko drugačiji od kurentne pop-glazbe da ga je gotovo nemoguće svrstati u nju, a Young Fathers škotski rap trio koji uspješno bježi od niza klišeja današnjeg hip hopa. Njihova glazba je zasnovana na plesnim ritmovima i elektronskim teksturama, ali nema nikakve veze ni s onime što danas poimamo pod plesnom elektronskom glazbom. Unatoč zabavnosti, donose dozu avangardnosti kakvu gotovo i ne susrećemo na top-listama. U tom je smislu “Cocoa Sugar” alternativa današnjem popu, prilično zasnovana na sličnim postulatima na kojima se temeljio post-punk, Krautrock ili elektronska glazba kasnih 70-ih i ranih 80-ih.

6. Kamasi Washington

Heaven And Earth

Kamasi svijet promatra izvana, a onda podastire kako ga poima u sebi; poput zapaženog sukoba i smirenja koje pokušava pronaći u svojoj duši, a nastojeći činiti dobro glazbom. Kako sebi tako i slušateljima. Pri tome se etablirao ne samo kao titan saksofona i čvrsti vođa velikih sastava, nego i kao fascinantni skladatelj i vizionarski “afrocentrist iz Los Angelesa” koji lakoćom stapa jazz s raznim drugim glazbenim stilovima. Zbog te širine i transžanrovskih skokova “Heaven And Earth”, baš poput “Epica” i “Harmony Of Difference”, može biti izuzetno zanimljiv i onima koje ne zanima striktno jazz nego i funk i gospel, soul i blues, afro-beat i reggae, pa i hip hop i rock kao dio afro-američke glazbene tradicije.

7. Brandi Carlile

By The Way, I Forgive You

Zamislite kako bi zvučala Adele da pjeva country, Chrissie Hynde iz Pretendersa da se upusti u folk, Loretta Lynn da uroni u americanu, Emmylou Harris da uđe u baroque-pop, Lucinda Williams da ima nježniji glas, Patsi Cline da je netko reinkarnira u vrhunsku kantautoricu 21. stoljeća i bit ćete blizu neodoljivosti 37-godišnje Brandi Carlile čiji je osjećaj za melodije ravan onome Carole King i senzualnosti k.d. lang. Ukusno orkestrirani “By The Way, I Forgive You” - grandiozno djelo o ljubavima i posrnućima običnih ljudi - zvuči i kao da ga je 45 godina nakon klasika Krisa Kristoffersona iznjedrila njegova imaginarna kći.

8. Marianne Faithfull

Negative Capability

Uz znakovito odabrane obrade, “As Tears Go By” Stonesa kojom je prije više od pola stoljeća počela karijeru i “It’s All Over Now, Baby Blue” Dylana, Marianne na albumu “Negative Capability” sugerira dovršetak životnog kruga i dočarava za čime žali, premda je živjela i ono o čemu mnogi mogu samo sanjati. Kroz osam ostalih pjesama - napisanih uz Eda Harcourta, Nicka Cavea, Marka Lanegana, Barryja Reynoldsa i Roba McVeya - ostavlja dojam depresivne plemkinje koja se s vlastitom smrtnošću bori poput Leonarda Cohena na albumu “You Want It Darker” i Johnnyja Casha na “American Recordings” izdanjima.

9. Mark Lanegan & Duke Garwood

With Animals

Poduža je niska onih koji su kroz glazbu duboko zašli u tminu svoga postojanja, no “With Animals” je toliko mučan da se čak i najmračnija djela Jeffreyja Leeja Piercea, Jima Morrisona, Loua Reeda, Leonarda Cohena i Iana Curtisa doimaju relativno zabavnima. Potragu za smislom, ljubavlju i spasenjem - glasom i stihovima Lanegan, gitarom i ritmovima Garwood - odvode s onu stranu ogledala koje dijeli život i smrt. Slušatelj ne samo da osjeća ledenu jezu kako mu klizi kralježnicom, nego gotovo da čuje i zveket kostiju u nekoj grobnici bez tračka svjetla u kojoj njih dvojica pretresaju uzaludnost postojanja i besmisao konačnog kraja.

10. Arctic Monkeys

Tranquility Base Hotel & Casino

“Tranquility Base Hotel & Casino” otkriva se kao elegantno, inteligentno i intrigantno strukturiran set labavo povezanih pjesama koji istovremeno i ruši i gradi pravila o tome što neki rock album može, ali i ne mora biti. Pri tome treba biti fer i istaknuti kako je novi album Arctic Monekysa više autorski projekt Alexa Turnera, nalik transformativnim djelima Davida Bowieja, Loua Reeda i Iggyja Popa iz sredine 70-ih. Kako god, to ne umanjuje ni (soničnu) ljepotu, ni (autorsku) zanimljivost (acid) putovanja (virtualnim) svijetom i (imaginarnim) svemirom (rock zvijezde) Alexa Turnera u (space pop) kapsuli Arctic Monkeysa.

11. Elvis Costello

Look Now

Posrijedi je baroque-pop album kojim Costello podsjeća na perfekcionizam s “Imperial Bedrooma” (1982.) i eklektičnost “Trusta” (1981.) te kolaboraciju “Painted From Memory” (1998.) s genijem baroque-popa Burtom Bacharachom koji gostuje i ovdje. Jakim autorskim skladbama u baroque-pop aranžmanima odjekuje koliko Elvis obožava i soul i rhythm & blues, a tu i tamo prostruji i dašak jazza jer glasovir je ovdje u pratnji gudača glavni instrument. Van Costellovova opusa, “Look Now” je po mnogočemu srodan nedavnim albumima Paula McCartneyja “Egypt Station” i Paula Wellera “True Meanings”.

12. Cowboy Junkies

All That Reckoning

“All That Reckoning” je najpolitičniji album Cowboy Junkiesa u karijeri, na tragu komentatorskih i protestnih pjesama starih folk junaka Amerike, no ipak ustrojen kao suvremeno i globalno razumljivo djelo americane u kojem se odražava svijet oko nas. Svirka je magična i hipnotična, a zvučna slika panoramsko pretapanje ljepote i radosti, jada i očaja, napetosti i nervoze, smirenja i ugode. Grandiozno i važno djelo, ništa manje bitno od priča Alice Munroe, no imamo li u hektičnosti današnjice, neurotičnosti svakodnevice i silovite preužurbanosti svijeta vremena na miru čuti i/ili pročitati, apsorbirati i shvatiti takva djela?

13. Kacey Musgraves

Golden Hour

Uz slavljenje života i ljubavi, Kacey uvodi i niz motiva i tema kakve u country glazbi, čak ni nakon filma “Planina Brokeback”, gotovo nismo nalazili. Primjerice, odjavna balada “Rainbow” je lijepo obraćanje “LGBTQ omladini” dok u 80-ak sekundi kratkoj skladbi “Mother” prepričava kako joj nedostaje majka dok je pere “trip” koji je čvaknula na turneji. Uz to, Kacey svoju country glazbu promišlja “futuristički”, uključivši i datpunkovski disco u “High Horse”, imajući vjerojatno na umu i “cosmic american music” pokojnog hippie kauboja Grama Parsonsa koji je na svoj način koncem 60-ih i ranih 70-ih širio tematske obzore i glazbene vizure country glazbe.

14. Anna Calvi

Hunter

Požuda je i prije bila pogonsko gorivo ove predatorice, kadre tankoćutno izložiti svoju strast i glad, ali na “Hunteru” kao da je uključila turbo-punjač za koji smo samo slutili da ga posjeduje. Ako je u početku djelovala poput junakinje iz nekog filma Davida Lyncha, više stilizirana nego stvarna, sada je to žena od krvi i mesa koja se za plijen i dojmljivost pjesama nadmeće i s kolegama poput Nicka Cavea ili Marka Lanegana. Baš poput Patti Smith koja se željela nadmetati s Dylanom ili Springsteenom, a ne samo s Joni Mitchell ili Joan Baez. Patti je željela biti ravnopravna, to želi i Anna.

15. Courtney Barnett

Tell Me How You Really Feel

“Tell Me How You Really Feel” manje je razbarušen od prvijenca “Sometimes I Sit And Think, Sometimes i Just Sit” australske kantautorice Courtney Barnett i manje upućen na odnose drugih, ali zato fokusiraniji i s još čvršćim pjesmama kojima promatra samu sebe. Ono što podjednako ili još više sjaji je ponovno nevjerojatna sposobnost da iz naizgled banalnih rifova - slijedeći valjda i onu Reedovu “jedan akord je u redu, dva su već na granici, a s tri si već u jazzu” - sazda tako ljepljive i pamtljive rock’n’roll pjesme.

16. John Grant

Love Is Magic

“Love Is Magic” u produkciji Paula Alexandera (Midlake) i Bengea (Wrangler) iskusnijeg slušatelja vraća u doba kad su revolucionarna pop-djela bila moguća. Kontrapunktiranjem radiofoničnog i avangardnog, komercijalnog i eksperimentalnog, normalnog i pomaknutog, elektronskog i akustičnog Grant želi pružiti nešto novo i drugačije dok podsjeća na koji su način za same autore, posljedično i za popularnu glazbu, drugačijima u svoje vrijeme bili “The Idiot” Iggyja Popa, “Low” Davida Bowieja, “III” Petera Gabriela, “Tin Drum” Japana, “Before And After The Science” Briana Enoa, “Phaedra” Tangerine Dreama, “Trans-Europe Express” Kraftwerka, “Metamatic” Johna Foxxa.

17. Gruff Rhys

Babelsberg

I ranije je lider velške grupe Super Furry Animals bio sklon konceptualnim djelima poput “Hotela Shampoo” ili “American Interiora”, a i “Babelsberg” donosi priču, ali ne o istoimenom mjestu blizu Berlina nego o tornju kojim bi se čovječanstvo uspelo do raja, no zbog kojeg završava u paklu. Ipak, orkestracije 72-članog BBC National Orchestra Of Wales nisu ništa manje od rajskih pa je “Babelsberg” ujedno i primjer raskošnog, no ukusnog baroque-popa kakvom Gruff teži. Blisko je to djelima Burta Bacharacha, Leeja Hazlewooda i Glena Campbella, ali i Jarvisa Cockera, Marca Almonda i Richarda Hawleya.

18. Paul Weller

True Meanings

Našavši novo utočište u nostalgičarskom, idiličnom i bajkovitom folku koji ipak donosi s karakterističnim odmakom - jer ima ovdje i soula i countryja te komornog i simfonijskog popa, pa čak i uporabe sitara - Weller je i u tako kasnoj fazi karijere uspio ponuditi nešto drugačije od onoga što je stvarao prije. Naglašeno osobni, nježni i introspektivni “True Meanings” spada u red njegovih najljepših, najosjećajnijih i ponajboljih albuma, a da mu autor nije stari hipik ili čovjek koji je izrastao pod utjecajima Younga, Stillsa, Crosbyja i Nasha ili Richarda Thompsona, Nicka Drakea i Berta Janscha, nego bivši panker iz The Jama.

19. Cat Power

Wanderer

Nakon soulom osjenčanog “The Greatest” (2006.) uslijedio je “Jukebox” (2008.) s obradama, a potom i izlet u electro-pop vode “Sun” (2012.). Cat se sada, ne želeći krenuti stopama Adele kako su je nagovarali u Matadoru, vratila s low-key, folk i bluesy albumom “Wanderer” za Domino na kojem zvuči poput Loua Reeda, Antonyja Hegartyja ili Jeffa Buckleyja u najšparnijim izdanjima. I ta joj šturost, zahvaljujući revitaliziranom glasu u napetim pjesmama s tek jednim-dva instrumenta prisutnima u isto vrijeme, perfektno pristaje. Kao da iznova proživljava najmračnije dane, ali sada slaveći što je smrti izbjegla za dlaku, a ne više na rubu samoubojstva.

20. Neneh Cherry

Broken Politics

Sumračno djelo s raskrižja trip hopa, zakutaka elektronske i akustične glazbe, duba, soula i jazza, uz gostovanje Roberta “3D” Del Naje iz Massive Attacka, semplove Kinga Tubbyja i Ornettea Colemana s kojim je često surađivao njezin očuh Don Cherry. “Broken Politics” na kojem se ukrštaju osobne teme i globalni problemi, ljubav i izdaja, nježnost i surovost te potraga za tračkom svjetla u sve mračnijem stanju svijeta još je jedna potvrda lakoće kojom Neneh Cherry savija glazbene stilove dok pjeva glasom i tehnikom koji u sjećanje prizivaju Ninu Simone i Joni Mitchell, Nonu Hendryx i Poly Stirene.