Ima u našem kraju selo bez dimnjaka”, pohvalio mi se u utorak netko u Gradskoj knjižnici u Požegi.
“Čuj, bez dimnjaka?” začudio sam se.
“Bez dimnjaka, tako ga zovu”, objasnio je ljubazni domaćin. “U tursko se doba porez računao po dimnjacima pa ih seljaci nisu zidali.”
“Eh, čega se naš narod neće dosjetiti”, uzdahnuo sam zadivljeno, kako se već u ovakvim prilikama očekuje da uzdahnete jer, znate i sami, dosjetljivost je hrvatskog čovjeka legendarna. Nitko toga mudrijaša, hrvatskog čovjeka, nikad nije zeznuo. Izmotavati se, izvlačiti, varati, lagati, vrdati, muljati, kenjati, maslati, hvatati krivine i praviti se blesav njegove su tradicionalne vještine u borbi protiv stranih ugnjetača.
Stanovnici Baćin Dola, provjerio sam na internetu, zbilja ističu kao svoju znamenitost da jednom u povijesti nisu imali dimnjake. Gradili su ih samo do pod grede. Danas se, istina, dimnjaci uspravljaju iznad kuća, otkrit ćete možda i razočarano vozeći se krivudavom cestom preko zelenih padina Psunja, dvadesetak kilometara zapadno od Požege, ali dopustite mašti da vas odvede u herojsko vrijeme prije tri ili četiri stotine godina.
Turski poreznici bili su zacijelo nemalo zbunjeni kad su prvi put došli i opazili da nemaju zakonske osnove seljacima otimati ljetinu i stoku. Podizali su svoje prljave lanene čalme i češali se po ćelama okrećući se nasred sela, nadajući da će ugledati neki dimnjak, pa da po svom običaju nahrupe na vrata, izbiju bičem i drskog seljaka, i njegovu ženu koja im u suzama, preklinjući grli noge, i staru majku koja ih proklinje užasnim psovkama, i odu s vrećama žita i repe i nekoliko komada upravo ojanjene, snježnobijele, meketave janjadi. Ali, nigdje dimnjaka! U cijelom selu nije bilo nijednog okomitog zidanog kanala iznad sljemena, tek su kroz slamnate krovove ubogih potleušica milili gotovo nevidljivi pramenčići dima.
Šta je sad ovo, oca im nevjerničkoga, pomislili su glupi Turci.
A za to vrijeme naši su se u kućama podlo kesili. Na čađavim licima jasno su svijetlile njihove nasmijane oči, a kad je jedno dijete upitalo čemu se smiju, jedan se muškarac zakašljao, hraknuo i pljunuo crnu slinu na tinjajuću bukovu glavnju na ognjištu, pa mu objasnio:
“Vidiš, sine”, počeo je mazeći derana po kuštravoj glavici, “naša je kršćanska dužnost uskratiti namete mrskim zavojevačima, neljudski ih izgladniti, smicalicama tako uništiti njihov borbeni moral da oni naprosto ne mogu napredovati. Samo zbog nas turska sila pod bečkim zidinama iscrpljeno klone i sruši se na zemlju. Cijela kršćanska Europa danas mirno spava jer se mi ovdje grijemo i kuhamo na otvorenoj vatri kao špiljski ljudi. Ili, kako pjesnik reče, od ropstva bi davno u valih potonula Italija, o hrvatskijeh da se žalih more otomansko ne razbija!”
Slušajući ove svečane riječi dječak je šmrcnuo i obrisao se dlanom.
“Eh, znam”, rekao je raznježeni otac. “Znam kako ti je, mali moj, i meni se srce stisne i suze krenu kad se toga sjetim.”
“Ma nije to, tata”, odgovorio mu je dječak, “nego mi ide dim u oči.”
Žalosna je zapravo ova priča, kako god se nekome možda činilo da su seljaci iz Baćin Dola kraj Požege dosjetljivo izbjegli plaćanje poreza. U narodnim predajama oni su nepokorni, ponosni pobunjenici, borci za krst časni i slobodu zlatnu, a u stvarnosti su se borili jedino za dah u zadimljenim potleušicama. Jedina nagrada koju su dobili uskraćujući sebi vrijednu civilizacijsku stečevinu poput dimnjaka, vjerojatno je bila da su jedno jutro osvanuli nepomični i hladni na podu od nabijene gline, svi do zadnjega ugušeni ugljičnim monoksidom.
Podsjetilo me to na jednu beogradsku večer otprije nekoliko godina, u restoranu Tika’s na Paliluli. Okupljeni iz različitih krajeva nekadašnje Jugoslavije, gotovo smo se mazohistički nadmetali kome je gore, tko je od nas osuđen živjeti sa strašnijim propalicama i huljama, a pobijedio je naposljetku, po jednoglasnom sudu, jedan bosanski Srbin.
“Nema na čitavome svijetu većih budala od bosanskih Srba”, počeo je on s jezivom veselošću, u isto vrijeme čudnovato nekako i sumoran i nasmijan. “Zamislite, molim vas, u drugoj polovici devetnaestog vijeka došla je u njihove grmečke i kozaračke vrleti austrougarska vlast da ih popiše, da ih s njihovim imenima i prezimenima zabilježi u svojim službenim knjigama i učini građanima jedne velike carevine. Ti musavi zamazanci dotad možda nisu ni imali prezimena ili, ako su ih imali, svakako nisu bila ona koja su kazali. Jer, što su oni radili? Oni su lagali popisivačima”, šapnuo je zaprepašteno naš prijatelj.
Umjesto da se normalno, ljudski predstave kao Jovanovići, Milutinovići ili Nikolići, bosanski Srbi izmišljali su nekakva smiješna ili sramotna imena. Bio je to valjda čin pobune. Htijući prevariti vlast, demonstrirati neposlušnost caru Franji Josipu, seljak bi kazao da se zove Guzina, Puzigaća, Derikoza ili Ubiparip.
“Oprostite, još jednom?”
“De-ri-ko-za”, naglasio bi seljak slog po slog, krišom namigujući susjedu, a susjed bi rukom pokrivao krezuba usta da ne prasne u smijeh.
Popisivač, međutim, ništa od toga ne bi primjećivao.
“De-ri-ko-za”, ponovio bi on ravnodušno, čeličnim perom i mastilom upisujući kosim vitičastim slovima kretena u debelu knjigu, da on tamo ostane sve do kraja svijeta.
Prođe tako stotinu i više godina, odavno više nema ni Austro-Ugarske Carevine ni Franje Josipa, jedva ih se više i sjećamo, a Guzine, Puzigaće, Derikoze i Ubiparipi još nose svoja smiješna ili sramotna imena. Baš kao i oni iz Baćin Dola, htjeli su biti pametni, a ispali su glupi. I to se nekako ponavlja sve do naših dana. Premda su komično neuspješni, mudrijaši ne odustaju. Iz generacije u generaciju ustrajno se izmotavaju, izvlače, varaju, lažu, vrdaju, muljaju, kenjaju, maslaju, hvataju krivine, prave se blesavi i na bezbrojne druge načine pokušavaju zajebati državu, da bi naposljetku obično zajebali samo sebe.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....