Početkom tjedna, hrvatski su mediji objavili seriju uzrujanih, moralno-paničarskih tekstova o čovjeku s Krka koji se dosjetio naplaćivati - hlad.
Čovjek o kojem je riječ zove se Zlatko Dokić. Kako su novine izvijestile, spomenuti je gospodin koncesionar plaže i vlasnik kampa Maslinik u mjestu Punat na Krku. Poput svakog koncesionara plaže na Jadranu, i Dokić po manje-više običajnom pravu mora na plažu besplatno puštati sve građane. Po (također) manje-više običajnom pravu, koncesionar plaže Maslinik ima pravo onim kupačima koji to žele naplaćivati ležaljke.
Vlasnik punatskog kampa, međutim, domislio se “apgrejdati” svoju uslugu i unijeti u nju stanovitu “brend ekstenziju”. Domislio se da ne naplaćuje samo ležaljku, nego i njezinu poziciju. Tako je na plažu istakao cjenik usluga u kojem piše kako se mjesto u hladu naplaćuje 15 kuna za odrasle, a 10 kuna za djecu. Pritom nije sasvim razjašnjeno kako je Dokić u svoju zamisao mislio upregnuti astronomiju, kako mjesta koja su u hladu mogu biti u hladu čitav dan, kao što nije jasno postoji li skalarna cijena za one pozicije koje popodne prestanu biti hlad, ili to pak postanu. No, za ovu priču te astronomske trivijalije nisu bitne.
Bitno je to da je širenje izvanpansionske potrošnje domišljatog poduzetnika s Krka netko fotografirao. Cjenik Dokićevih sjenovitih usluga pojavio se početkom ovog tjedna u nacionalnim medijima, i izazvao izljev moralnog snebivanja. Novinari, forumi i fejs upeli su se zgražavati nad tim gramzivim koncesionarom koji bi zarađivao a da nije ni orao i kopao, naplaćujući nešto što nam je eto bog dao i što drugdje - recimo u Žitniću, ili Đakovu, ili Ogulinu - možete imati sasvim besplatno. Naplaćivao bi nam, recimo, sjenu ispod stabla.
A dok se Hrvatska povija pod burom moralne zgranutosti, te dok se promućurni krčki kamper po novinama prosipa pepelom, ja bih predložio da cijelu priču o punatskoj prodaji hlada sagledamo iz ponešto drukčije perspektive. Moj je prijedlog da u sirotom kamperu Dokiću prepoznamo ono što taj čovjek i jest: neopjevanog heroja hrvatskog poduzetništva. Predlažem da se umjesto bolne nepravde koja se punatskom koncesiji pričinja tom čovjeku konačno oda zasluženo priznanje.
Mislim da bi spomenuti Zlatko Dokić morao dobiti bar neku od tih Zlatnih kuna ili sličnih poduzetničkih nagrada koja se nazivaju po manjim dlakavim predatorima. Jer - nemojmo se lagati - ono što je napravio Zlatko Dokić esencija je hrvatske ekonomije, politike, socijalnog razvoja i biznis modela u posljednjih dvadeset godina. Ono što je napravio Zlatko Dokić tek je fini “tuning”, mala iteracija onog što u Hrvatskoj već desetljećima rade njeni građani, domoroci i furešti, što rade investitori, građevinari i banke, što rade veliki i mali poduzetnici, nacionalna i lokalna politika. Stoga, ne dirajte nam Dokića. Dokić heroj, a ne zločinac. Jer, Dokić – to smo svi mi.
Sljuštimo stoga fenomenologiju “slučaja Maslinik” na njene osnove. Ono oko čega se sve tu vrti se, dakako, nalazi u neposrednoj blizini Dokićeve hladovine: a to je plaža. Tu plažu je njemu i nama bog d’o, ona je prirodno i javno dobro, nju se ne može posjedovati, a sve dok nas ne prišarafi novi ciklus neoliberalne eksproprijacije prirode ta se plaža ne smije ni naplaćivati. Ono što je životna sreća Zlatka Dokića je da ima komad placa na otoku. Taj plac je mogao biti petsto metara od mora, mogao je biti u kakvoj vrleti u zaleđu ili boženamprosti na Kordunu, pa ne bi vrijedio ništa. Ali, spletom nasljednih okolnosti (ili kupovinom, ne znam) Dokićev se plac našao u neposrednoj blizini plaže.
Na tom placu, koliko shvaćamo, rastu i nekakva stabla maslina i smokve. Tko je ta stabla posadio ne znamo, no to očito nije bio kamper Dokić. Tko god ih je posadio, nije to činio da bi turistima davao hlad, nego da bi pravio suhe smokve i tiještio ulje. Ali, kakve god bile nakane dičnih nam krčkih predaka, one su danas irelevantne. Njihov maslinik danas nije nigdje drugo nego uz plažu, a njihova stabla uz tu plažu pružaju hlad. Pružaju hlad u srpnju, u trenutku dok je globalno zagrijavanje Mediteran ljeti učinilo neizdrživim, u trenutku kad su novine pune upozoravajućih tekstova o raku kože, a negdašnja turistička deviza “sunce i more” pretvara se sve više u “hlad i more”. U tom okolnostima, orni je krčki poduzetnik shvatio da more tehnički gledano ne smije naplaćivati, ali - eto - ako ne može more, barem može hlad. Što bi ekonomisti rekli, shvatio je kako ubrati prihod od “rentne pozicije”.
Dokić je - ukratko- napravio ono što u ovom trenutku radi pola države. Jer, u ovom trenutku postoje stotine tisuća hrvatskih građana koji imaju nekakvu imovinu. Ta imovina na njihovu sreću nije u Žitniću ili Đakovu nego je, eto, razmjerno blizu plaže ili nacionalnog parka. Tu imovinu najčešće nisu sami zidali ni gradili. Tu imovinu digli su njihovi preci. Digli su je ili od gastarbajterskog novca, ili u doba kad nije bilo jogurta, pa su u nedostatku mliječnih proizvoda tisuće Hrvata zidale vikendice i apartmane. Oni koji su zidali i gradili te gradove, vikendaška i apartmanska naselja nikad nisu mislili da će im ona biti profitna izvorišta. Mislili su tu živjeti, odlaziti ujutro u tvornicu na posao, ili plijeviti artičoke, provesti starost, pušiti na terasi u sumrak. No, dogodilo se što se dogodilo, druge su se ekonomske opcije zatvorile, a njihovi su se unuci najednom probudili u svijetu u kojem su sretni što imaju neki komad imovine pod krovom koji - jel’te - nije u Žitniću ili Đakovu nego je blizu plaže. Pa su ti unuci napravili isto što i Dokić: počeli prodavati hladovinu. Ubirati prihod od”rentne pozicije”. Od vikendice u Brodarici, ili stana u Splitu 3.
Isto što radi siroti krčki hladoprodavač, rade - ukratko - tisuće hrvatskih čestitih građana. Ali, isto to - da se ne lažemo - radi i lavovski dio hrvatskog nekretninskog i financijskog biznisa. Pošto su hrvatske banke i investitori shvatili da im Mate Rimac nešto ne raste baš iza svakog ugla, latili su se onog što već dvadeset godina rade: “prodaje hladovine”. Uzmu komad dešperatnog i luzerskog kamenjara koji ima tu sretnu okolnost da se nalazi blizu mora. Taj se jadni, luzerski kamenjar jednom zove Šimuni, drugi put Dragonera, treći put Perna, Vinogradine, Farska. Onda se sjete kako bi zgodno od tog kamenjara uz more napraviti izvorište rentne zarade. Počnu jedni drugima prodavati “hladovinu”, pri čemu je u ovom slučaju - za razliku od Dokićeva - ta hladovina u cijelosti virtualna. Ta se “hladovina” sastoji od fantazija u AutoCadu, od power point prezentacija s kolonama brojki, od obećanjina obećanja da bi tu ako možda i kad bi sutra mogli biti apartmani, time share, marina i wellness. Potom ta “hladovina” putuje iz ruku u ruke, prodaje se i preprodaje, a na njoj se zavrti milijuni prije nego što je itko zabo u zemlju lopatu.
Na koncu, tu u igru ulazi i treći, najveći prodavač hladovine, a to su- dakako - politike. U igru ulaze ministri koji kontroliraju državno zemljište. Župani. Županijski pročelnici za prostorno planiranje. Autori urbanističkih planova. Načelnici općina koja imaju po 600 stanovnika i desetine kilometara obale, poput Kuščevića u Nerežišću ili Ivana Slavića u Sućurju. Svi oni imaju isto ono što i siroti punatski kamper: kontrolu nad parcelama koje se nalaze na zgodnom mjestu, uz more. Pa onda počnu investitorima “prodavati sjenu”. Promijenit ćemo plan, ali da parcela mog oca bude u obuhvatu. Promijenit ćemo plan, tako da preko njegove parcele prođe trafo stanica, a preko tvoje “crvena” zona. Promijenit ćemo katnost za 660 eura mita.
Promijenimo jednu brojčicu- iz T1 u T2 - i eto vam već milijuni. Lokalna politika u često bizarno malim općinama tako gazduje nad desetinama kilometara “hladovine” uz more, cijepajući i mesareći tu hladovinu malo za opću kratkoročnu korist, a bome najčešće za privatnu korist majušne koterije. Pritom su oni sami mnogo gori od Krčanina Dokića. Kao ni Dokić, ni oni te “masline” nisu posadili. Ali, Dokić im je barem vlasnik. Oni prodaju “hladovinu” koja je tuđa. Oni prodaju “hladovinu” koja je virtualna, a zove se klijentistička usluga. Dokić “hladovinu” prodaje po cjeniku, oni je prodaju za rastezljivi iznos u plavoj kuverti.
Stoga, ne bacajte kamen na Dokića. Jer, zemlja u kojoj živite i nije drugo doli Dokićland, zemlja u kojoj se društvo, ekonomija i politika temelji na “prodavanju hladovine”. Cijela ove zemlja u ovom trenutku živi zato što - poput Dokića - ima “dobru parcelu”, prvi red uz Jadransko more. Cijela ova zemlja živi tako što od te “parcele” vuče rentnu zaradu. Cijela ova zemlja živi od sjene stabala koja nismo posadili, od ljepote gradove koje nismo izgradili, od spomenika koje nismo stvorili, od planina, uvala i otoka koje nam je pukim slučajem podario pleistocen.
Cijela ova zemlja živi od toga te darove postupno, jedan po jedan, od općeg dobra pretvara u robu za razmjenu. To pretvaranje u robu raste i kvasa sa svakim novim štekatom na trgu, sa svakim gladijatorom koji na Peristilu maše stiropornim mačem, sa svakom ležaljkom na plaži i bovom u koncesioniranoj uvali. Pa - ako već trg, obala, more i uvala mogu biti predmet robno-novčane razmjene, onda što ne bi mogla biti i - sjena?
Stoga, nek’ nitko prvi ne baci kamen na punatskog kampera. On je perverziju samo dotjerao do kraja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....