KULTURA NAVIJANJA

A zašto je tako pogrešno biti 'kazališna publika'?

 Foto: Ronald Goršić / CROPIX

Nakon Univerzijade 1987. godine, kada je svoje čedo oslobodio podstanarske muke u Domu sportova osiguravši mu nove životne kvadrate pod Tornjem na Savskoj cesti, Mirko Novosel počeo je živcirati navijače pedanterijom oko novog kućnog reda. U Ciboninu amfiteatru kultni je košarkaški trener odjednom htio odgajati i obrazovati košarkašku publiku. Popularnim jezikom, na mala je vrata mislio progurati kurikularnu navijačku reformu.

Novoselova reforma

Novosel u dvorani nije želio agresivne “blubače” u narančastim spitfire jaknama, naoružane pirotehnikom, tipove više zainteresirane da nekom uljezu naravnaju facu nego za probleme brze tranzicije, pick and rolla i igre s četiri mala. Strana mu je bila ideja nogometnih ultrasa na Ciboninim utakmicama iako su se oni dotad po inerciji već snažno identificirali s košarkaškim prvakom. Na američkim turnejama Novosel se zaljubio u jednostavan bonton sveučilišne košarkaške publike i želio ga je presaditi u Zagreb. Parola heja-heja cibosi, pljesak nakon koša, ovacije kao začin atraktivnoj akciji i simpatična maskota na parketu činili su se u njegovoj predstavi sasvim dovoljnim iskazom podrške našim igračima, dok su glasni zvižduci bili tu da utjeraju suparnika u nervozu i pogreške te usput malo prepariraju suce za mogućnost neizvjesne završnice. Nema potrebe za nekim strasnim guslanjem s tribina, rezonirao je Novosel, kao što nema potrebe ni za uličnim vulgarnostima, ali zato postoji potreba da publiku naučite razumjeti i voljeti košarku.

Za standarde koji su tada vladali navijačkim svijetom - stranicama tifo-magazina dominirala su mačistička hvalisanja o spektakularnim bakljadama i junačkim pothvatima na gostovanjima - bio je to previše stidljiv, da ne kažemo tetkast koncept, fensi-šmensi novotarija, ako ne i stvar potpuno lišena mirisa, boje i okusa. Dinamovi navijači uvrijeđeno su digli ruke od Novoselove košarke, ubrzo potom Cibona je postala rezultatski epizodist u europskim natjecanjima, a tribine su postale azil za nekoliko stotina očajnika. Umjesto regularnih pet tisuća fanova, koji bi u nekoj prilagođenoj varijanti “showtimea” bodrili “vukove”, danas u Draženovu domu imate - kazališnu publiku.

Raspašoj ambijent

“A što je tako duboko pogrešno s tzv. kazališnom publikom na sportskim priredbama?” pita redakcijski kolega, jedan od pripadnika te pitome sorte sportskih fanova, koji je u srijedu uzeo sinčića za ruku i poveo ga u Arenu na rukometni dvoboj Hrvatske i Francuske. Premda su imali dobre ulaznice u blizini terena, meč su vidjeli u kratkim insertima, krajičkom oka, jer su završili usred prilično razularene skupine navijača koji su odlučili cijeli meč ispratiti na nogama. Ono što je moglo ispasti kao zgodno formativno iskustvo za klinca, ima dobre izglede da završi kao trauma. “Tata, bit ću dobar”, zavapit će sljedeći put mališan kad stari zašuška ulaznicama za sportski hepening, “samo me nemoj voditi na rukomet”.

U najavama bogato marinirana kao moderni rukometnik klasik (doduše, s predvidljvim, uvijek istim pobjednikom), zatim uvaljana u kalorične polufinalne prezle Europskog prvenstva, utakmica Hrvatske i Francuske oduvijek je bila kandidat za “raspašoj” ambijent na tribinama, ali u konačnici priča nije bila bitno drukčija ni na prethodnim dvobojima nacionalne momčadi. Oko rukometnog Eura od prvog se dana zakotrljao takav “hype” kao da smo nacija apsolutno šašava za ovim sportom, što ne može biti dalje od istine. S devastiranom bazom u tradicionalnim sredinama poput Bjelovara ili Metkovića, s jednim nacionalno stabilnim (Nexe) i jednim internacionalno važnim klubom (PPD Zagreb), rukomet je na ovim meridijanima sezonska pojava poput gripe. Epidemija bukne svakog siječnja kada kalendar donese veliko natjecanje, kako bismo se na deset dana “razboljeli”, živjeli i ginuli za naše “kauboje” kojima ćemo već dva ili tri mjeseca kasnije izgubiti trag. Gdje si ono rekao da sad igra Musa? A koliko brani Stevanović u švicarskoj ligi? Zekaš me da je Buntić još aktivan?

Kazališna publika i vrhunski sport vjerojatno ne idu ruku pod ruku, ali odnos u kojem simpatizirate momčad pod ručnom kočnicom i po mogućnosti poznavajući nešto više od elementarnih pravila sporta, za moj je ukus i pristojniji i iskreniji od ove toksične ljubavi od koje lako pucaju strune osjetljivih navijačkih srca, a onda posljedično i stakla na rapskoj vikendici Mirka Alilovića. Razumljivo je kada takav demagoški val ljubavi prema sportu zajašu političari, njima se uvijek zgodno naći u epicentru slavlja i naslikavati se s razgaljenim mnoštvom koje divinizira sportske junake, ali nije najjasnije zašto tim demagoškim vodama voli ploviti izbornik.

Nevjerojatna potpora

“Imali smo nevjerojatnu potporu Zagrepčana, nije istina da su kazališna publika. Pokazali su igračima da trebamo ustrajati, da Hrvatska nije samo zastava, grb i himna nego ukupnost svih građana. Svi su htjeli da uspijemo, to je poruka svima”, rekao je Červar nakon pobjede protiv Norveške. Jednako bučnu i frenetičnu podršku reprezentacija je nekoliko dana prije dobila u Splitu protiv Švedske, ali na neku neobjašnjivu foru, tada nije išlo...

“Javio mi se mladi izbornik Ivica Tucak, vidio sam Zlatka Dalića. Došli smo do trenutka kada nas pobjede vezuju i generiraju sreću”, još je malo začinio predstavu Lino Červar. Nešto rezerviraniji rukometni navijač poput potpisnika ovih redaka ovdje dođe u napast da izbornika pita zašto suradnju s kolegama nije produbio interdisciplinarnim pristupom. Od kolege iz vaterpolske reprezentacije mogao je, recimo, potražiti savjet o napadu s igračem više, teškoj jednadžbi kojoj se protiv Francuza posvetio tako opsesivno da je cijelo poluvrijeme zatrpavao teren igračima ostavljajući gol bez vratarske zaštite.

U kazališnoj atmosferi obične prvenstvene utakmice, u prvom redu partera našla bi se barem dvojica inspicijenata koja bi izbornika prenula iz njegove fantazije. “Lino”, šaptom bi se oglasio stari kibicer, “prestani filozofirati, dosta je tog eksperimenta 7 na 6”, ali tada ne bismo imali štofa za razgovore o briljatnoj, paklenoj atmosferi koju su stvorili naši navijači, dišući punim plućima svi kao jedan...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 04:10