Trebao je to biti tek običan, jednodnevni izlet, to jest kratki bijeg iz Zagreba negdje u prirodu, daleko od ljudi i betona. No, potpuno neočekivano prerastao je u pravu pravcatu uspomenu koja će nas pratiti još jako dugo. Nemoguće je, naime, zaboraviti takvu ljepotu. A rijeka Slunjčica upravo to jest.
Kako bismo došli do nje i puta koji prati njezin nevjerojatno lijep tirkiznoplavi tok sve do njezina izvora, hladnokrvno smo (iako to, priznajemo, zvuči kao pravo svetogrđe) protutnjali pored, upravo na njoj smještenih, predivnih i vrlo razvikanih Rastoka te se parkirali u tek nekoliko stotina metara udaljenom Slunju, na Trgu Zrinskih i Frankopana, u neposrednoj blizini slunjske tržnice. Navukli smo malo robusniju obuću i dali se u hod. Prva od bezbrojnih nijansi tirkiza dočekala nas je već praktički iza prvog zavoja cestice koja se spušta prema Slunjčici. Ostatak šetnje ispunit će sva obećanja koja nam je taj prvi susret nagovijestio. Ispred nas će se redati jedno "ulje na platnu" za drugim...
Boja rijeke, većinu vremena spore i lijene, osim na njezinu vrelu te na sedrenim barijerama preko kojih se ponegdje silovito spušta, naprosto je neopisiva. Uzalud je trošiti riječi, fotografije govore sve, pogotovo u ovo doba, u kombinaciji s jeseni. Njezine pitome obale krasilo je u trenutku naše šetnje šarenilo krošnji, dok je površinu prozirne, nevjerojatno čiste vode, koja je otkrivala sve detalje iz svojih dubina, ponegdje prekrivalo otpalo lišće, naslagano poput komadića neke samo prirodi poznate slagalice.
Praktički cijelim putem do izvora, kojih 7,4 kilometara, hodali smo po mekanom sagu šarenog lišća, po lako pristupačnom, većinom ravnom putu, tik uz samu rijeku. Na nekim njegovim dijelovima dočekale bi nas lagane uzbrdice sa stepenicama i improvizirani "mostići" ili prolazi. Izrađeni od drva, potpuno su se stopili s prirodom. Na nekim ih je mjestima ona sama počela preuzimati - drveni rukohvati nerijetko su bili prekriveni mahovinom ili gljivama.
Uz sedrene barijere mogu se vidjeti stare, sada zapuštene vodenice, a svako malo ukazala bi se pokoja klupica s pogledom na rijeku ili odmorište, sve redom idealna mjesta za odmor ili piknik.
No, najveće iznenađenje do kojeg nas je naš put doveo - a koji je u jednom trenutku vodio i preko dabrove brane smještene u gustišu - bio je ipak sam izvor. Prizor koji nas je dočekao bio je potpuno drugačiji od onog kojem smo se nadali. Umjesto sramežljivog potočića dočekalo nas je svijetlotirkizno, nevjerojatno prozirno jezerce smješteno u, kako mu službeno tepaju, "stjenovitom amfiteatru" iz kojeg se voda nevjerojatnom žestinom obrušava niz barijere te uz umjetnu branu od kamenja koju su vrijeme i vlaga odjenuli u mahovinu, omogućavajući posjetiteljima da još dublje prodru u ujezereni izvor.
Riječ je, kažu stručnjaci, o jednom od najjačih na području Korduna, čiji kapacitet u razdobljima visokog vodstaja doseže preko 40 kubnih metara u sekundi. Samo vrelo, obavještava ondje postavljena informativna tabla, ima dimenzije 60 puta 40 metara, a duboko je 26 metara. No, dubina je promjenjiva jer voda konstantno pomične stijene, ali i nekoliko metara debele naslage pijeska. Pred silinom vode, obavještava nas je dalje, u velikoj su mjeri nemoćni i speleoronioci, koje nerijetko odnese, kako piše, "i po nekoliko metara dalje od njihovih ulaza".
Iako je kratka i proteže se na samo šest kilometara, Slunjčica slovi za jednu od najljepših rijeka u Hrvatskoj. Ona je zapravo nastavak podzemnog toka Ličke Jesenice, koji u istoimenom naselju nestaje te teče 14 kilometara pod zemljom, sve dok ponovno ne izviri, i to kao Slunjčica, na nadmorskoj visini od 240 metara, samo pet kilometara južno od Slunja. Osim s Ličkim Jesenicama, dokazano je da je povezana i s ponorom Dretulje. Nekada se inače na području njezina izvora nalazio zaseok po imenu Slušnica te se tako i ona zvala. No, s nestankom zaseoka nestalo je i njezino staro ime.
Slunjčica, koja je s vremenom uspjela izdubiti kanjon dubok čak 50 metara, protječe, kao što smo spomenuli na početku teksta, i kroz same Rastoke, koje su zajedno sa svojim mlinicama nastale prije više od 300 godina na nekim od njezinih najljepših sedrenih barijera. Upravo se ondje Slunjčica ulijeva u 30 metara nižu Koranu. Zahvaljujući svemu navedenom, Slunjčica je još 1964. uvrštena u kategoriju značajnih krajobraza, a osim toga njezin se izvor koristi i za vodoopskrbu pa je pod zaštitom. Strogo su postavljena ograničenja i za izlov ribe, prvenstveno pastrve.
Da ne duljimo, fotografije doista govore sve. Ne zovu Slunjčicu bez razloga "Plitvice u malom".