Nitko se u Istri i ne sjeti željeznice kad pomisli na prijevozno sredstvo. Pruge postoje diljem Istre, samo su zapuštene. Danas ima puno Istrana koji nikad nisu išli vlakom od Lupoglava do Pule, jedine aktualne pruge, ali ima i onih koji nikad nisu ni čuli da je postojala pruga od Kanfanara do Rovinja.
Tome svjedoče ostaci željeznice, odnosno pruge i stanica te kolodvora u Rovinju i Kanfanaru. A ona je nedavno pretvorena u novu biciklističko-pješačku atrakciju pod nazivom “Rovinj - Kanfanar štrika - ferata”. Tih 20-ak kilometara pruga, koja vijuga od Kanfanara do Rovinja, prolazi kroz zanimljiva područja neotkrivenog zaleđa Rovinja, Kontrade i okolice Kanfanara. Prolazi pokraj starih crkvica, velikih imanja, starih i onih novijih, uz šume, bare, vinograde, njive, maslinike, kamenolome.
Ta povijesna pruga duga, dakle, smo 21 kilometar, prestala je raditi još davne 1966. godine, a u funkciji nije bila ni stotinu godina. Naime, gradnja pruge Kanfanar - Rovinj počela je u Rovinju 23. prosinca 1873. godine, a prvi je vlak stigao u taj grad 19. kolovoza 1876. godine, na carev rođendan. Za taj su se potez Austrijanci odlučili zbog sve većeg jačanja Pule kao glavne ratne luke Austro-Ugarske, a Rovinj je u to doba bio razvijen industrijski gradić. Ne biste vjerovali, ali tada Rovinj nije slovio kao glavni istarski turistički grad, nego kao glavni industrijski grad Poluotoka s brojnim tvornicama. Naime, 1847. godine u tom je gradiću otvoren prvi parni mlin i tvornica za proizvodnju tjestenine, 1857. godine imao je cementaru i uljaru, 1872. godine tvornicu duhana, a 1882. godine tvornicu stakla i preradu ribe. Željeznica je bila prijeko potrebna.
Trasa pruge išla je dakle iz Kanfanara uz Limsku dragu preko Okreta, Sošića i Rovinjskog Sela do zaljeva Valdibora. Na toj su trasi bile dvije postaje, dva stajališta, dva mosta, trideset i jedan cestovni prijelaz, a maksimalna brzina vlaka bila je 40 km/h. Rovinjci su tako bili izravno povezani s Bečom, a vlak je prometovao četiri puta na dan. Uz Rovinj, tada se razvija i mali Kanfanar koji je uz veliku stanicu dobio svu prateću željezničku infrastrukturu. Starije se generacije sjećaju bazena s vodom na dnu Drage s jakom parnom pumpom i cjevovodom do stanice gdje su se parnjače opskrbljivale vodom.
Trasa je idealna za otkrivanje rovinjskog zaleđa. Najbolje je krenuti od nekadašnjeg rovinjskog kolodvora koji je na samoj obali pa prema bolnici i potom konjičke farme Haber. Staza je gospodska i prvi znak željeznice nakon odlaska s rovinjskog kolodvora prvi je tumbin nakon nekoliko kilometara. Nalazi se nedaleko od kamenoloma Mondelaco, a riječ je o poprilično očuvanom nadvožnjaku. Put ulijevo vodi prema napuštenim kamenolomu koji je samo jedan od kamenoloma na tom području.
Ovaj je otvoren još u rimsko vrijeme, a aktivan je bio u doba mletačke vlasti. Zato su i mnoge zgrade u Italiji sagrađene od rovinjskog kamena. Inače, sam naziv kamenoloma označava da je u njegovoj blizini bila lokva. Fascinira nas napušten spomenik industrijske baštine. Samo kilometar dalje na stazi već vidimo kamene ruševine. Hitamo laganom uzbrdicom u tom smjeru sve dok nam se ne ukaže predivna crkva svetog Tome apostola. Sagrađena je na području poznatom kao Santuman, a jedna je od najznačajnijih predromaničkih poljskih crkvica iz 8. - 9. stoljeća. Ruševina je konzervatorski očuvana i plijeni svojom ljepotom. Stoji samo nekoliko metara od napuštene pruge. Koji prizor. Vidi se da je nekad imala i zvonik, a zanimljivo je da je ta crkvica bila jedna od stanica za vrijeme procesije uoči crkvenog blagdana Spasova. Tada su se obilazile sve rovinjske poljske crkvice u procesiji te se molilo za usjeve. Preko puta nešto dalje vidimo Turninu. Stara utvrda nad Rovinjem nije na ovoj stazi, ali ako se vraćate u Rovinj, topla je preporuka i da tamo odete. Najbolje u suton. Pogled je najljepši tada. Rovinj i more na dlanu.
Tek što smo napustili crkvu posvećenu “nevjernom Tomi” koji je sumnjao u Isusovo uskrsnuće, evo nas već na drugom tumbinu koji je podignut i do tri metra nad površinom ceste te se s njega lijepo vide okolni vinogradi, maslinici i polja. Jedino se, dok “čilamo” na tračnicama, bojimo da nam iz šipražja ne bi došla neka parna lokomotiva.
Nastavljamo dalje prema Rovinjskom Selu. I tako sve do sela Sošići i Brajkovići. Ovdje se nalazi štacijon ili željeznička stanica. I tu se možete nakratko “skinuti” s pruge. Za kratak predah u jedinoj vinariji na području Kanfanara - Luniki koja je svoja vina posvetila baš ovoj povijesnoj pruzi.
Na zidu konobe vidim kolodvor u Kanfanaru, sve etikete vina imaju poveznicu na prugu i putovanje. Pa onda je najbolje krenuti na taj put uz stručno vodstvo samog vinara Danijela Bastijančića koji je zaokupljen filozofijom biodinamike i ekologije te je želi prenijeti na svoju vinsku kapljicu. Proizvodi eko vina uz primjenu biodinamike Rudolfa Steinera, posebno kad je u pitanju obrada tla.
- Želim piti vino za koje znam što je u njemu jer odatle kreće i zdravlje. Važno je kako ćete tretirati tlo gdje raste loza, lozu, a kasnije i vino u podrumu. No, sve više se svijet okreće baš ovakvoj proizvodnji i smanjuje broj sredstava koja se koriste u vinogradu. Cijeli sustav otrova koji se unose u tlo i na biljku, unosimo u sebe. Moram toga biti svjesni. A to su uzročnici bolesti. Zato biodinamiku primjenjujemo na zemlji, a ekologiju na lišću - govori nam Danijel koji ne želi nikakve otrove u svom vinu.
Kaže da je to jednostavno to njegova životna filozofija i da stoga nema megalomanske projekte ni planove. Želi još nešto malo povećati proizvodnju koja je trenutačno od 13.000 do 16.000 boteljki, i to je to. Cilj mi je 20.000 do 25.000 boca. I cijelu svoju dušu i tijelo posvetiti nadogradnji vina. Znamo za Makiništu, ali tu je su još druga zanimljiva vina koja nastaju pod palicom kanfanarskog vinara. Dio je orange vinske zajednice. Dakle, sva su vina macerirana, ali nisu teška, čiji će vas tanini odbiti.
Još me više intrigiraju nazivi vina - Prima volta, Ritorno, Viaggio Lungo samo su neki od njih. I baš njih kušamo. Riječ je o malvazijama koje radi na sasvim drukčiji način - od svježih do odležanih.
- Prima volta znači prvi put. Dakle prvi put je netko odlučio ići na proputovanje starom željezničkom prugom, ali i netko je odlučio proizvesti nešto novo. Ritorno je naše vino koje je danas u četiri hrvatska restorana s Michelinovom zvjezdicom, a označava povratak na drvo jer se nekad malvazija proizvodila u drvu. Viaggio Lungo, pak, dobilo je 96 bodova na najvećem svjetskom sajmu ocjenjivanja ekoloških i organskih vina i rekli su nam da je jedno od najboljih bijelih vina koje su imali na ocjenjivanju. Ta je malvazija dobila ime jer je netko dugo cijeli svoj radni vijek putovao na relaciji Kanfanar - Rovinj, a i ta ja malvazija dugo putovala dok nije došla u čašu - otkriva nam Danijel.
A Danijel se trenutačno najviše veseli svom teranu koji “spava” u drvenim bačvama stare konobe.
- Imamo dvije vrste terana, duže i kraće maceriranoga. To su Tender i Karbun. Tender je maceracija od 29 dana, a Karbun od godinu. Dakle, berba 2018. bit će spremna 2024. i 2025. godine kad govorimo o Karbunu, a Tender će biti spreman sljedeće godine. Karbun smo već napravili 2015. i on je drukčiji jer ima snagu zahvaljujući toj dugoj maceraciji - kaže nam kanfanarski vinar. Uz Danijela, desna ruka u vinariji mu je supruga Tamara koju često možete vidjeti na izložbama vina gdje se pojavljuje Lunika. Kao i njihova kći Lucija, a ubrzo, kako bude rasla, s njima će i Anika. Baš po imenima svojih kćeri, Danijel je stvorio zanimljiv vinarski brend.
Nakon vinske priče vrijeme je da nastavimo do Kanfanara, mjesta poznato po Dvigradu, izložbi boškarina i poznatoj Jakovlji te domaćim fužima i pašti. Ne treba nam dugo. Počeli smo od kolodvora i završili na njemu - ovaj put na kanfanarskom. Još jedna lijepa priča za sve ljubitelje prirode, baštine i vina.
