U blizini metropole

Plešivica: grebeni prošarani osamom i tragovima divljih životinja u snijegu

Zimsko sunce grijalo nas je na putu gore, na vrhu su nas dočekale pahulje, a po silasku nanosi snijega duboki 40-ak centimetara
 Martina Hrupić

Vikend u prirodi toliko nam se uvukao pod kožu da nekog razmišljanja nije bilo ni ovog prošlog, unatoč najavama ekstremno niskih temperatura. Tražili smo obilje snijega, relativnu blizinu i pristupačnost te osamu, a sve smo to pronašli na predivnoj Plešivici.

image
Martina Hrupić

Ona, “vlasnica” drugog najvišeg vrha u Samoborskom gorju, nije razočarala... Zimsko sunce grijalo nas je na putu gore, s njezina se južnog, savršeno mirnog grebena pružao predivan pogled, a posvuda oko nas u snijegu su se nazirali tragovi divljih životinja. Više, na vrhu, dočekale su nas pahulje, a po silasku nanosi snijega duboki i do 40-ak centimetara.

Bila je to, bez imalo pretjerivanja, savršena subota, ona koja puni baterije za predstojeći tjedan, a njezinoj je ljepoti kumovala slučajna pogreška. Naime, zahvaljujući nesmotrenosti otkrili smo planinarsku stazu koja nam tog dana uopće nije bila u planu.

Iako su staze na Plešivici, inače popularnoj planinarskoj destinaciji, vrlo dobro markirane, mi smo na samom početku uspona nekako uspjeli skrenuti s one koju smo odabrali, a to je bilo Novo Selo Okićko kao početna točka, preko Popova dola i Zuba pa sve do vrha Plešivice. Odjednom, zadubljeni u priču, umjesto na putu za Popovdolsku pećinu našli smo se na nemarkiranom putu, usred ničega i odlučili vratiti do posljednjeg križanja te se uspeti na vrh Plešivice alternativnim putem, onom po njezinu južnom grebenu zvanom Karvanišće. Bila je to vrlo dobra odluka. Uspon nije bio pretjerano zahtjevan, dapače bio je nadasve ugodan, povremeno prošaran stijenama s pogledima na glavni plešivički greben, kojim smo se, prema planu, i trebali uspinjati te se vraćati. Ova alternativna staza bila je također vrlo dobro markirana, s nizom predivnih mjesta za predah.

image
Martina Hrupić

Na samom vrhu “dočekao” nas je geodetski stup, potvrđujući da smo sada na visini od 779 metara, te pet metara visoka željezna razgledna piramida. Za građevinu tog tipa, ova ima neočekivano burnu prošlost. Naime, prva piramida podignuta je još davne 1881. godine, a nacrt za nju napravio je urbanist i arhitekt Milan Lenuci (isti koji je zaslužan za Lenucijevu potkovu u Zagrebu). Njezin je donji dio tada bio zatvoren daskama i služio je kao sklonište (koje su planinari nazivali Čardak i Čarga, kako se nekada zvalo i sam vrh), sve dok 1903. nije izgorjela nakon što su je, kako se tvrdi, zapalili pastiri. No, dvije godine kasnije podignuta je nova, koja je ponovno pretrpjela niz oštećenja te je naposljetku, 1957., zamijenjena ovom koja i dan-danas tamo stoji.

image
Martina Hrupić

Nakon kratkog predaha na vrhu, na silaznom putu po glavnom grebenu Plešivice (onim kojim smo se zapravo trebali uspinjati) čekalo nas je pravo obilje snijega. Veliki vrh i Medvrh bili su obavijeni u bjelinu, kao i put do stjenovitog vidikovca Zub. Konačno smo kročili i na Popovdolsku pećinu, ali zbog snijega i leda odlučili smo taj put preskočiti vrlo strmu stazu koja vodi od njega. Ostavili smo je za ljeto, kad ćemo osim štapova sa sobom ponijeti i dekicu za piknik te na njoj možda nazdraviti i gutljajem vina po kojem je plešivički kraj dobro poznat.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. studeni 2024 13:19