Bijeli matriks

Čarobne fotografije: Zagorska planina Strahinjščica skriva neobičnu zimsku bajku

Naivna potraga za suncem neočekivano je završila jednim od najneobičnijih zimskih prizora kojima smo ikada svjedočili u svom životu
 Martina Hrupić

Tmurni prosinac u jednom nas je trenutku natjerao u potragu za suncem. Ako se, sanjarili smo, samo malo dignemo iznad bijele i guste maglovite koprene, vidjet ćemo ga, upit ćemo ga poput guštera, malo zagrijati zimom rashlađene kosti. Brže-bolje navukli smo gojzerice, “naoružali se” štapovima i toplom odjećom i stisnuli gas prema našem odredištu. Povlačilo se ono proteklih mjeseci, nekako usput, u svakom razgovoru koji je vodio planiranju izleta, a prvi put se kao ideja rodilo još na ljeto, kad smo stajali na vrhu Ivanščice i pobrojavali gore u njezinoj okolici.

image
Kristali koji su se formirali na grančicama drveća ponekad su bili dugi i nekoliko centimetara
Martina Hrupić

Ne znam ni sama zašto je Strahinjčica toliko dugo bila na čekanju. U manje ružičastoj verziji, upala je (i to potpuno nezasluženo) u često prokletu kategoriju “onog što je blizu, pa možemo kad god”. U onoj ljepšoj, bila je to stvar sudbine - odugovlačenje nas je vodilo jednom od onih sudbonosnih trenutaka, kad priroda pripremi doista nešto posebno i potpuno te izbaci iz cipela.

image
Martina Hrupić

Upravo se to nama dogodilo tog dana. Naime, naivna potraga za suncem neočekivano je završila jednom od najneobičnijih zimskih bajki kojima smo ikada svjedočili u svom životu. No, krenimo redom.

Kad smo ostavljali automobil na početku staze koju smo odabrali (one iz Pregrade pa preko Jelenskih pećina do planinarskog doma na Strahinjčici, vidikovca Dedek i naposljetku do samog vrha, Sučeca), ispod uspavanih vinograda i kleti, na kraju vrlo uske cestice, apsolutno ništa nije dalo naslutiti njezino postojanje. Sivo je bila mantra, magla sveprisutna, šuma smeđa, a rosulja nevjerojatno uporna.

image
Martina Hrupić

“Idete malo hodati? Samo prvi početni dio je malo teži, ostalo je lagano... Lijepo se imajte”, govorila su nam dva nasmijana lica izašla iz šumarka, noseći šiblje. Spomenuli smo im ideju o suncu. Bili su skeptični. “Zna biti tako, ali danas...”, odmahnuo je jedan od njih glavom. Pogledali smo se i znam da je nam prošla ista misao kroz glavu: mogli smo biti doma, na toplom, ušuškani. No, nismo je izgovorili, već smo prionuli mehanici: kapa, rukavice, noga pred nogu...

Najviše 15 minuta više čekala nas je prva stanica na stazi - Jelenske pećine. Nismo se previše zadržavali - magla je progutala pogled - nego smo potezali dalje, a sve dublje i dublje u tihoj, od ljudi slobodnoj šumi, počelo se nazirati čudo. Na početku su grančice raslinja i drveća bile ukrašene tek sitnim, nekoliko milimetara dugim krhkim bijelim kristalićima, iscrtavajući njihove bijele konture na smeđoj pozadini. No, sa svakim novim korakom postajali su sve veći i eleborantniji, sve dok nisu narasli do veličine i do nekoliko centimetara, svi “zalijepljeni” uvijek s iste strane grančica, u istom smjeru.

image
Martina Hrupić

Zastali smo ne vjerujući vlastitim očima. Izgledalo je kao da smo se odjednom našli u nekoj neobičnoj videoigrici, nekom snježnom “matriksu”, vorteksu u kojem se šuma i sve u njoj kretalo neviđenom brzinom i onda, odjednom, stalo, zarobljeno u vremenu i prostoru, samo čekajući neku nama nevidljivu naredbu da ponovno pojuri...

Pratio nas je taj bijeli prizor, u oštrom kontrastu sa smeđim tlom i lišćem, vrlo dugo, praktički skoro do planinarskog doma. Malo prije njega kristali su odjednom nestali. Dapače, tog ih dana, pošto smo odabrali kružnu stazu i nismo se vraćali istim putem, nismo više vidjeli. Na stazi kojom smo silazili, onoj preko Rudnika, nije bilo ni “b” od bjeline. Doslovno smo gacali i sklizali u blatu, glava još usijanih od paralelnog svemira kojeg smo nedugo prije posjetili.

image
Martina Hrupić

Tog dana bili smo jedni od rijetkih. Strahinjčica nije vrvjela planinarima i hodačima. Moglo ih se pobrojati na prste, iako inače slovi kao prilično popularna destinacija za stanovništvo u njezinoj okolici. Štoviše, prvi odlasci na Strahinjčicu vežu se i uz same početke planinarstva u Hrvatskoj, a gora dodatno dobiva na popularnosti kada je 1951. godine tamo otvoren i planinarski dom.
Definira je se kao “zapadniji nastavak i kopiju susjedne, veće Ivanščice” od koje je dijeli kanjon Očura. Od Kostelskog je gorja dijeli sutjeska Krapinice. Poznata je po svojim strmim padinama obraslima kitnjakom i grabom, crnograbom i kestenom. Njezin greben, iz kojeg ponegdje strše stijene, širok je između jedan i četiri kilometara, a dugačka je oko 21 kilometar. I da, može se pohvaliti bogatom florom - tamo raste oko 1000 različitih vrsta viših biljaka. Na samom vrhu - Sušecu koji broji 846 metara - ne očekujte vidik.

image
Martina Hrupić

Vrh se nalazi usred bukove šume, no nama se, unatoč tome, učinio vrlo simpatičan. Onima željnih vidika preporučujemo da zastanu na Dedeku, vidikovcu 20-ak minuta udaljenom od samog vrha. Mi tamo nismo imali sreće. Magla se nije smilovala... Volim razmišljati da je to samo trik prirode da nas namami natrag.

KAJBUMŠČAKOV PUT

Strahinjčica, barem u tekstu opisana staza za koju smo se mi odlučili, ne predstavlja zahtjevan planinarski zadatak. Za one koji možda žele veći izazov tu je obilaznica pod imenom Kajbumščakov put.

Riječ je o 24,5 kilometara dugom kružnom putu po vrhuncima oko Krapine koji povezuje Strahinjčicu i Brezovicu, a koji započinje i završava u sjevernom dijelu Krapine. Sam put, koji živi još od 1979. godine, ime je dobio po dedeku Kajbumščaku iz istoimene pripovijetke Vladimira Nazora objavljene 1939. godine.

Na putu se prelazi visinska razlika od 660 metara, postoji ukupno osam kontrolnih točaka, a preporučuje se iskusnijim i kondicijski spremnim planinarima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 19:42