HEROJI IZ POZADINE

"Trail anđeli" pomažu planinarima koji hodaju 1100 kilometara dugu Via Adriaticu

Donose im potrepštine, topli ručak, vodu, primaju ih u svoje domove da se odmore... A sve iz poštovanja prema njihovom pothvatu
Pogled na istarsku Učku koja je dio Via Adriatice
 Helovi/Getty Images/istockphoto

Kad je prije nekoliko godina trasirana Via Adriatica, prva dugopružna planinarska staza u Hrvatskoj, prvi su planinari na put kretali bez da su se mogli osloniti na to da će ih netko nepoznat, a posve dobronamjeran i spreman im pomoći, sigurno čekati uz stazu, da će se moći osloniti na pouzdana neznanca koji će im priskočiti kad im što ustreba, a da za to ne traži baš ništa zauzvrat.
Čak 1100 kilometara staze što vodi po planinama proći za jednog putovanja samo je po sebi pothvat, izaziva respekt, traži posvećenost, veliku motivaciju, mirnu glavu, jake noge.
I izdržljiva leđa koja mogu podnijeti težak ruksak. Makar, nema tog ruksaka u koji stane sva hrana, voda, potrepštine za četrdeset i više dana hodanja daleko od dućana, slavine, kreveta... Teže negoli prijeći stazu je osmisliti logistiku, pobrinuti se kako doći do hrane, gdje nabaviti, kupiti ono što uz put zatreba, a da se pritom što manje mora silaziti do usputnih sela i mjesta, spuštati do dućana.
Nije trebalo dugo a da na Via Adriatici planinarima koji pješače od istarskog Kamenjaka do Prevlake, krajnjeg juga Dalmacije, pomoć ponude razni ljudi koji žive u blizini nekog dijela te staze.
Pomagači staze, kako ih nazivaju, tzv. trail angels, jako dobro poznaju svoj kraj te su staze prošli puno puta, znaju što se gdje može očekivati, a vole i čuti komentare hodača, zahvalni su za pokoju sugestiju vezanu uz stazu, to im pomaže u njihovu lakšem održavanju.
Pomagači znaju i gdje autom prići najbliže stazi i hodaču, gdje i kako uskočiti kad zatreba, doći po hodača i spustiti ga do dućana, prenoćišta, gdje mu već što i kad treba.
Za hodača naprave ono što mogu, ono za što taj čas imaju vremena. Neki ponude i smještaj u vlastitoj kući, da se odmori, opere sebe i odjeću, nahrane planinara.

image
Planinari s punom opremom na Via Adriatici
Privatna Arhiva

Bez pomagača bi Via Adriatica teško funkcionirala, makar su prvi hodači Via Adriaticu prešli bez pomagača. Slovenski par Pia Peršič i Andrej Martinčič prvo su po stazi ostavili plastične kutije s hranom i nužnim potrepštinama da ih čekaju dok budu hodali putem, potom se vratili na sjever i tek onda krenuli pješačiti Via Adriaticom.
No, malo je onih koji bi se uputili na tako dugo putovanje po planinama bez logističke pomoći sa strane.
Jer, puno je dionica gdje su kakav dućan ili mogućnost za punjenje baterija jako daleko od staze, a hodaču koji je u danu napravio dvadesetak kilometara uspona, možda i kakva grebena, da se još nakon toga mora desetak kilometara spustiti u neko naselje, pa se drugi dan opet penjati na stazu, cijelo vrijeme s teškim ruksakom na leđima, to nije lako. "Bez pomagača bi Via Adriatica bila jako teško prohodna, mali broj ljudi odlučio bi se iskušati u tome. Mi smo im beskrajno zahvalni. Ni s čim nismo uvjetovali nikakav oblik njihove pomoći, sve što čine ti ljudi, rade volonterski, velika većina njih ne želi ni u javnost, dovoljno im je da pomažu jer ih to raduje. Osim teritorija kojim prolazi staza, ljepote koja nadahnjuje, baš ti ljudi su najdragocjenije što ova staza ima i nudi", kaže Tatjana Šavorić koja je i sama prohodala Via Adriaticu, a danas je aktivna u planinarskom društvu Aktiv Natura i pomaže oko održavanja Via Adriatice, pa dodaje: "Hodaču pomognu koliko je u njihovoj moći. Ne možemo računati na to da će hodač u svakoj dionici i svaki dan imati podršku trail angela, da će imati krov nad glavom i ostalo, sve je to opcionalno, od područja do područja. Ako se nađete u području gdje su samo jedan ili dvojica pomagača, može se dogoditi da su ti ljudi zauzeti, na poslu, da ne mogu pomoći. Makar, čak i u takvim situacijama pomagači zamole svoje prijatelje ili susjede da uskoče. Bitno je da hodači znaju da pomagače trebaju koristiti racionalno, za situacije kad im je pomoć doista potrebna, tu i tamo, da te ljude ne opterećujemo previše".

image
Jelena i Igor Eškrinja članovi su planinarskog društva Opatija i često dežuraju na domu Poklon, gdje i dočekuju planinare
Privatna Arhiva

Jelena (57) i Igor (73) Eškrinja članovi su planinarskog društva Opatija. Puno vremena provode u planinarskom domu Poklon na Učki, tamo često dežuraju vikendima, ali i tijekom tjedna. "Brinemo se o tom domu... Mi smo bili dežurni na Poklonu baš onaj vikend kad su prolazili prvi hodači Via Adriaticom, Slovenci Pia i Andrej, i nekako smo se s njima povezali, a kad je Via Adriaticom hodao Mario Carek, i njemu smo ponudili pomoć. I tako je počelo. S obzirom na to da je suprug u mirovini, mi možemo i tijekom tjedna skočiti na Poklon pa smo se, tako je spontano ispalo, dosta posvetili tome da pomažemo ljudima na stazi. Ali, ako je vikend, ako je netko drugi dežuran gore, uskoče i drugi, ma svi rado uskoče”, pripovijeda Jelena.
Kako i čime pomažu?
"Udomimo ih, ljudi se presvuku, utople, pripremimo im nešto toplo za jelo.
Mi smo na prvoj dionici, na ovom dijelu još nisu toliko umorni ni željni čega iz civilizacije. Makar su Pia i Andrej bili baš presretni kad su popili kavu. Oni su sa sobom vodili i psa, ponudili smo im smještaj, iako pse ne puštamo spavati u domu, takva su pravila, ali ako je velika nevera, ima i za psa gdje može kod nas." Pamti da je slovenski par "dugo i jako lijepo govorio o ljepotama koje su prošli po istarskom dijelu Via Adriatice.
Svi ti ljudi koji hodaju planinarskom stazom imaju neku posebnu pozitivnu energiju, gotovo kao da vas vuče da i sami s njima krenete hodati.
Mi te ljude ne volimo gnjaviti, ali je bitno da imaju naš broj ako im što zatreba. Redom su to jako jednostavne, skromne osobe. Kad ih pitate što im treba, obično kažu da im ne treba ništa. Uzet će jednu jabuku. Nemaju posebnih želja. Ne traže puno. Tek da im je toplo."
I kolikogod da su za većinu Jelena i Igor čuvari staze koji ih dočekuju pri početku staze, onima koji krenu od juga i Prevlake ka sjeveru oni su gotovo na samom kraju staze.
"Takvima je ovo zadnji dio puta. Recimo, Međimurca Zlatka Mihočeka pratilo je baš jako, iscrpljujuće nevrijeme pa je njemu bilo i u tom smislu olakšanje kad je došao do istarskog dijela jer tu je bilo sunce. Pitam što hoće da mu spremim, a on kaže: "Nešto na žlicu, samo ne meso". Jer, vegetarijanac je. "Ja, ne znajući, nastavljam: "Pa vi hodate tolike dane! Što će vam samo na žlicu?!", a on će: "Dajte samo neko zelje, zelje", smije se, pričajući sjećanja, Jelena Eškrinja.

Mnoge hodače, pogotovo one koji kreću od Prevlake, Eškrinje prate na Facebooku, gledajući njihove objave s njima "putuju" dulje od mjesec dana. Čitaju kako im je, kako napreduju, gdje su, što ih po putu raduje i mori, otprilike znaju kad stižu u njihovo područje.
Tako su, priča, iz dana u dan pratili Tatjanu Šavorić: "Za nju smo se i bojali, ipak je bila prvo žensko koje je samo hodalo stazom. Još po ružnom vremenu, snijegu, teži joj ruksak na leđima nego ona... Nisam je tad još niti poznavala, ali svejedno, kao da jesam, pratili smo je preko Facebooka i bojali smo se za nju".
Pitamo kako to izgleda kad nakon što hodača prate i mjesec dana na Facebook stranici, konačno dočekaju i upoznaju tog čovjeka.
"Dočekamo ga, predstavimo se i ostavimo ga da malo dođe do daha. Ako osjetimo da je umoran, pustimo ga. Upitamo što mu treba, ali pazimo da ne budemo dosadni. Mi te ljude, doduše, ne poznajemo, ali kad ih ugledamo, uvijek imamo osjećaj da se znamo, valjda i priroda oko nas učini svoje pa kliknemo na prvu. Nikad nismo imali baš nikakve neugodnosti, a s mnogima od njih ostanemo i poslije u kontaktu."
Igor je, priča, zaljubljen u planine. "Od malih nogu mi je planinarenje hobi, makar sam s mora. Ponudimo hodačima na Via Adriatici da s njima othodamo neku dionicu. Ali, ne želimo se nametati jer oni najviše vole hodati sami. No, ako žele, tu smo da s njima napravimo dio po Istri, možemo pokazati, uputiti kuda proći, gdje je lakše, gdje je ljepše." Jelena dodaje: "Gotovo svi hodači vole da prođu tiho, svi su prilično samozatajni. Imamo osjećaj da je to tiho putovanje, k'o neki zavjet, ne mora biti religijski, ali neki put koji su si oni zbog nečega zacrtali i koji im je bitno provesti u miru".
Nabrajaju imena hodača s kojima su bili u kontaktu, neke od njih udomili, priskočili u pomoć kad je zatrebalo.
"Ima ljudi koji hodaju samo dionice, prvu i drugu, i njima smo ovdje na pomoći ako nas trebaju", uglas će pa Jelena nastavi: "Moj muž dobro zna ovaj dio staze kod nas, gdje se trebaju kretati, od koje do koje točke, koja je visinska razlika, što mogu očekivati, a ja sam više za ovaj dio da ih dočekam u domu, skuham, pripremim što im treba." Prepričava potom kako su dočekali Zlatka Mihočeka koji je stazu prošao u proljeće 2019. "Predsjednik planinarskog društva Pliš ili jedan od njihovih vodiča, mlad čovjek, u snazi, jedva je podigao ruksak koji je Zlatko nosio na leđima.
Ušli smo u lokalnu gostionicu da nešto popije, a ljudi koji su se zatekli tamo gledali su u čudu taj ruksak. Govorimo im da čovjek s više-manje tim teretom na leđima hoda već 1000 kilometara, mnogi su priskočili i upitali ga gdje će spavati, pozvali da noći kod njih. Drugi su pitali što će popiti, bilo je to lijepo gledati, stvorila se posebna atmosfera i energija. Kad tu dobru volju i taj put od više od 1000 kilometara prepoznaju i poštuju ljudi koji nisu planinari, pa kako onda takvo što ne bismo prepoznali i cijenili mi planinari?" retorički pita.
Igor se bavi automoto sportom, puno je putovao, po raznim kontinentima. "Ljudi su puno otvoreniji i spremniji pomoći kad na nekoga naletite u prirodi negoli kad ste u gradu. Osim što su to drugačiji uvjeti, mislim i da nas priroda otvara, pa nam je lakše i ponuditi i primiti pomoć."

image
Druženje hodača i pomagača
/Privatna Arhiva

Prepričava događaj iz američkog nacionalnog parka Yellowstone. "Bio sam tamo više puta. Jednom smo supruga i ja vozili onuda rentanim autom, bio je već konac lipnja, ali gore i u to doba zna biti snijega, a mi smo, makar smo naručili auto sa zimskim gumama, dobili ljetne. I zapeli u snijegu. Imali smo velikih problema. Ostali smo tako na cesti, na 2500 metara nadmorske visine. Tamo se vrijeme brzo promijeni. Snijeg je padao k'o blesav. Naišli su neki ljudi, vidjeli nas takve, stali, pokušali su pomoći, no nisu mogli pa su nas odvezli do prve stanice za pomoć, do vulkanizera. Pa kad to sve doživite, kako ja sad ne bih pomagao planinarima po mom kraju?" pita.
Dobiju, kazuju, i oni puno od tih hodača po Via Adriatici. "Kad oni to ishodaju, kad se mi na Učki sretnemo s njima, kao da dobijemo komad mira, svaki put pomislim kako čovjeku zapravo za sreću jako malo treba, nije sve u novcu i materijalnim postignućima. Priroda dodatno oplemeni. Od njih čujete i puno dobrih ideja za neki izlet, shvatite koliko lijepu zemlju imamo", kaže Igor.
Jelena dodaje: "Planinari se jako brzo povežu, a sa Zlatkom Mihočekom smo, recimo, osjetili zbilja jednu veliku bliskost, on se jako brzo potom odazvao na neke planinarske akcije u našem području. Hodao sam dio puta s njim, po Ćićariji, i pamtim kako je bio iskreno iznenađen i obradovan prirodnim ljepotama jer mnogi misle da je Istra more, ali i taj naš krš je silno zanimljiv i baš jako lijep. Zlatko je u to doba već hodao više od četrdeset dana, bio je i umoran i bilo je bitno da ne skrene s puta. Nosio je sa sobom GPS, ali znao je i dosta skrenuti s puta jer na mnogim mjestima nema signala pa je umjesto 1100 kilometara Zlatko skupio možda i nekoliko stotina kilometara više od toga. Posljednjih dana svaki metar je bio težak, pogotovo znajući da je forsirao da završi našu dionicu u tom danu da bi mogao u tri dana doći do konačnog cilja, do Kamenjaka nedaleko od Pule".
Jesu li i Eškrinje, dočekujući i otpraćajući hodače na Via Adriatici, poželjeli krenuti, propješačiti cijelu stazu?
"Ma jesmo, barem prvi dio. Jer, makar sam u mirovni, ja imam puno obaveza, a gledamo kako puno ljudi koji su vremenski ograničeni, koji imaju poslovne obaveze, naročito stranaca, dođe i hoda jedan dio. Primjećujem da ima puno pomoraca. Oni, kad dođu kući na pauzu od nekoliko mjeseci, otpješače dionicu, dvije, tri, angažiraju obitelj koja ih negdje dočeka, opskrbi hranom, promijene odjeću... Ljudi ne hodaju samo u jednom smjeru i odjednom, nego hodaju pojedine dionice pa to onda s vremenom kompletiraju. I taj je način zanimljiv, i on ima neku svoju draž, ali i svoju težinu. Samo oni najhrabriji, i koji si još mogu tako organizirati da imaju dovoljno vremena, krenu na cijeli put odjednom."
Nina Divić iz Baške Vode nedaleko od Makarske hodače dočekuje i pomaže na središnjem južnom dijelu Via Adriatice.
"Kad su krenuli ti prvi hodači, razmišljala sam kako će ti ljudi. To da prehodaju sve te planine i kilometre u meni izaziva poštovanje. I sama planinarim pa znam kako je bitno ako ti netko pomogne, ako što ustrebaš, a Biokovo je zahtjevna planina." Na području Biokova ima pet-šest pomagača koji se dogovaraju i uskaču hodačima po potrebi.
"Ovdje na Biokovu, na posljednjem potezu, nema skloništa. Hodačima netko od nas odnese ključeve planinarskog doma, odnesemo im gore hranu ako treba. Kad siđu s Biokova, osiguramo im smještaj."

image
Nina Divić iz Baške Vode hodače dočekuje i pomaže na središnjem dijelu Via Adriatice
Privatna Arhiva

Neki spavaju u šatoru, a neki noće u kući kod jednog od pomagača.
Nina je dosad primila troje hodača, tzv. thru-hikera: "Ponekad su iznenađeni da ih primate u kuću, ali oni nisu svjesni da i oni nama puno daju. Mene susreti s tim hodačima jako raduju. I posve mi je normalno da ću hodače s Via Adriatice primiti jer to su ljudi koji su tjednima na stazi, možda im je posljednjih dana bilo baš teško, a dobro tad čovjeku dođe odspavati u krevetu. Kad se otušira, kao da je skinuo sav teret sa sebe. Ili, ako dobije skuhanu juhu, neki topli obrok. Svaki hodač ima nešto posebno. Uđu ti u život, u kuću, postanu k'o neki rođaci."
Pamti kako su, kaže, "u nevjerici" slušali priče prvih koji su prošli cijelu Via Adriaticu, Pije i Andreja.
"Jer znamo kako izgledaju skloništa, koliko je udaljena civilizacija na nekim mjestima, koliko je teško napraviti nabavu, vodu, hranu", kazuje pa pripovijeda dalje: "Thru-hikeri su navikli na naporan hod, zahtjevan teren, sunce, nevere, sami su u svojim mislima. Ne traže pažnju i pozornost, nemaju potrebu privlačiti pažnju na sebe. Othodaju svoju turu, budu iznimno zahvalni na apsolutno svemu, a najviše na kakvoj priči o mjestu, tome da im kažete nešto o kraju u koji su stigli, vole probati lokalnu hranu."
Hodači sa sobom nose sve, malo im što treba, a opet razna pomoć na stazi je ponekad dobrodošla. "Ti ljudi kreću rano, ako im se napravi doručak na stazi ili ako ih se navečer dočeka s hladnim pivom, to ih obraduje." Tako su slovenskim hodačima Piji i Andreju na stazu rano ujutro donijeli proteinski doručak, na brdo Perun, u zaštićenu šumu hrasta medunca. "Donijeli smo im hranu za taj dan, voće, nešto za usput, da je lagano, ali da je krepko."
U udruzi Žrvanj rado dočekuju thru-hikere. "Baš se veselimo svim hodačima Via Adriatice, nas je ovdje dvadesetak na raspolaganju, kad ne može jedan može drugi, treći, četvrti, još se nije dogodilo da nitko od nas ne može uskočiti čovjeku u potrebi."
U međuvremenu su se, kako je hodača stazom sve više, u udruzi Žrvanj pobrinuli da ti ljudi, ustreba li, mogu kod njih i noćiti.
Prostoriju udruge, koju koriste za razne aktivnosti, sad su opremili tako da unutra može dvoje i prespavati. Imaju i kuhinju. "Uskoro ćemo uvesti i Wi-Fi. Ako trebaju nešto oprati, netko od nas može im uzeti to kući pa vratiti, ali svi su ti ljudi naučeni na malo vode, sami svoje operu. Ako žele, povedemo ih u razgledavanje grada i okolice. To su sve iznimno zanimljive osobe. Nevjerojatno sposobni, a jako normalni, pristupačni ljudi. Neki od hodača nisu naučili na ovaj krš u Dalmaciji, sto se stvari može dogoditi na stazi, ne moraju se oni javiti nama, nemaju obavezu, bitno je samo da znaju da ako im nešto treba, mi ćemo rado priskočiti i pomoći. Jer, neki bi rekli da su to ludi ljudi, ti koji tako hodaju tjednima, mjesecima, ali ma kakvi, to su vrlo pribrani, fokusirani, iznimno kvalitetni ljudi koje je prava sreća upoznati", govori Tajana Štalmajer (39).

image
Tatjana Šavorić prva je žena koja je sama prehodala Adriaticu, a sada pomaže drugima između Omiša i Kozjaka
Privatna Arhiva

Hodače dočekuje oko Poljičke planine, između Omiša i Kozjaka, a članica je udruge Žrvanj te planinarskog društva Perun.
"Facebookom, WhatsApp grupom iz Via Adriatice nam najave dolazak hodača, mi znamo nekoliko dana unaprijed, znam kad otprilike, koji dan, stiže, pa unaprijed najavimo u udruzi i društvu. Potom se ljudi sami jave, netko tko je taj dan slobodan. Ne traže hodači puno vremena, možda ih treba samo dočekati, dati ključ ako će prenoćiti."
U frižideru ih čeka nešto hrane, često kakvo varivo koje samo treba podgrijati, bude i sarme, domaće hrane te obavezno stoji hladno pivo. "Jer, baš sve raduje popiti hladno pivo, odmori ih to."
Kad su Pia i Andrej, prvi hodači s Via Adriatice, došli u Žrnovnicu, Jagoda iz planinarskog društva Perun čekala ih je s domaćim pivcem na lešo i palentom. "Ljudi donesu ono što imaju kući taj dan za ručak, što su spremili svojima, jer uvijek ima porcija više."
Dubrovčanin Vlaho Koprivica, član HGSS-a Dubrovnik i planinarskog društva Snježnica, jedan je od onih koji pomažu hodačima na području od Prevlake do Stona. "Možda ima tri, četiri hodača da su me dosad kontaktirali", govori.
"Od njih često dobijemo podatke o stazama na našem području jer nismo mi svaki dan na svakoj stazi, a i svaka je staza različita u različita godišnja doba pa je dobro čuti onoga tko je netom prošao tuda. Ponekad i kažu da se ne može nekom stazom proći. Tako smo imali markiranje i prosijecanje staze na grebenu Snježnice. Doduše, i prije smo znali da je ta staza u lošem stanju, da su slabo vidljive te markacije, i namjeravali smo je urediti, a rekli su nam i hodači na Via Adriatici pa smo išli to obnoviti i bolje trasirati. No, ne osjećam se kao neki trail angel. Ne smatram da sam napravio neku veliku stvar, pogotovo jer koristim resurse stanice Dubrovnik i planinarskog društva. U toj je priči bitna staza i hodači njome. Ljudi koji se druže, događaju se poznanstva, prijateljstva, to je sve jedna jako, jako pozitivna priča."

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 00:20