‘Žive knjige’ šire toleranciju i pričaju najdirljivije priče

Kako bi bilo da umjesto knjige možete posuditi čovjeka koji će vam bolje od bilo kojeg slova na papiru prenijeti sebe, svoj život, svoju zemlju, sjećanja? Da ga pitate sve ono što jednu knjigu ne možete, da kroz njegovu priču otkrijete sve o kulturi koja vas je donedavno možda još uvijek plašila i da mu na kraju “čitanja” možete iskreno zahvaliti jer vam je ispričao priču života, možda ga čak i zagrliti?

U austrijskom Innsbrucku to i možete. Sarajlija, 28-godišnji Emir Handžo, u Austriji živi od svoje 11. godine, a u glavnom gradu pokrajine Tirol upravo je takvu knjižnicu nedavno “otvorio”. U njoj svatko može izabrati svoju “živu knjigu”, udobno se smjestiti i prepustiti se njezinim slovima. Radoznali “čitač” pritom može birati između Zlate iz BiH, Boška iz Srbije, Habiba iz Kurdistana, Paolin iz Kameruna, Fazela iz Afganistana...

Prvo u autobusu

- Htio sam pokrenuti kulturni projekt koji će pomicati granice u ljudskim glavama i koji će biti naš mali doprinos međuetničkoj toleranciji. Da čitajući žive knjige njihovi čitatelji izgube predrasude o ljudima drugih nacionalnosti, vjera, kultura... - objasnio je Handžo, inače student europske etnologije.

On je projekt “Žive ljudske knjižnice” (Lebende MenschenBibliothek) pokrenuo 2008. godine, no tada je to bio samo pilot. Knjižnica je bila putujuća, kretala se autobusom od točke do točke diljem grada, zaustavljala se pred raznim institucijama - “izvadili bismo stol i stolice gdje bi se čitatelj i njegova živa knjiga lijepo smjestili i upustili u čitanje u četiri oka” - i tako neko vrijeme funkcionirala.

Širenje svijesti

No, pilot je dvije godine poslije, zahvaljujući izvanrednim reakcijama, postao ozbiljan projekt. Sada “Živa ljudska knjižnica” ima svoje stalno mjesto unutar Gradske knjižnice u Innsbrucku, gdje jednom mjesečno knjige-pričalice čekaju na svoje čitatelje.

- Gradonačelnica Innsbrucka Christine Oppitz-Plörer, koja nas je podržala od početka, htjela je da to postane stalni projekt. Ona je, kao i ja, uvidjela da ima premalo tolerancije među sugrađanima, da desničarske stranke sve glasnije negoduju protiv nacionalnih manjina, doseljenika, stranaca - objasnio je Emir.

On svoje “knjige” pronalazi u raznim zajednicama koje su tijekom godina osnovane u Innsbrucku; bosanskoj, turskoj, srpskoj, afričkoj... Mnogo je ljudi spremno podijeliti svoju priču, svom sugrađanu otkriti detalje o svojoj zemlji. A da li je inicijator projekta i dao samog sebe posuditi kao knjigu?

- Joj, nisam! Ma me stignem. Uvijek imam toliko posla u pozadini, da nemam vremena nekome biti knjiga. Ali, svakako bih volio jednom - priznao je.

Pitali smo ga mora li osoba koja svoj život otvara poput knjige imati neke posebne karakteristike. Da bude starija, iskusnija, s nekom ludom životnom pričom?

- Nije važno koliko godina ima, niti da li ima na tisuće priča ispričati. Može biti djedica s ogromnim životnim iskustvom, a može biti i mala djevojčica koja ima samo jednu priču. Jer, kao što postoje knjige sa 1500 stranica, tako postoje i kratki romani. Na čitatelju je da izabere što želi, jer mi smo biblioteka kao i svaka druga - objasnio je.

Svatko ima svoju priču

A među Emirovim “živim knjigama” našla se i Zlata Alić, 26-godišnja Bosanka koja posljednje dvije i pol godine živi u Austriji. Ondje se, kaže, odselila zbog ljubavi. Tako je u Innsbrucku, gdje živi, na jednoj izložbi upoznala Emira. Kada joj je prepričao svoj projekt, oduševila se, kao i kada ju je pitao bi li voljela biti jedna od knjiga. Od tada su je “pročitali” Austrijanci, Amerikanci, Nijemci... A što im ona nudi? Svoju životnu priču i priču o svojoj zemlji:

- Ljudi kroz mene mogu dobiti uvid u Bosnu i Hercegovinu, u tamošnji rat, u tamošnje ljude. Jer, stranci zapravo o nama znaju vrlo malo, ako išta. S vremenom sam shvatila su svi jako zainteresirani. Postavljaju mi puno pitanja, mnoge ih stvari čude, neke ih vesele. A što im ja pričam o sebi? Pa, da sam rođena u Sarajevu, da sam tamo završila srednju medicinsku školu i da sam radila kao laboratorijski tehničar dok se nisam zbog jedne posebne osobe doselila u Austriju. Da je to bila jako teška odluka, ali da zbog ljubavi činimo štošta i da još nisam požalila. Da sam imala sedam godina kada je rat počeo i da u početku nisam shvaćala što se događa.

Širimo se dalje

Mislila sam da će brzo proći, no dani su postali mjeseci, a mjeseci godine. Da sam u podrumu sa svojom obitelji proživjela tri godine i da smo imali samo hranu koju smo dobivali kao humanitarnu pomoć. Da mi je mama u ratu bila teško ranjena, da je u bolnici provela dva mjeseca i da nitko nije vjerovao da će preživjeti. I da sam danas najsretnija na svijetu što je živa. Kažem im sve to i još puno toga. Što god me pitaju. Jer ja na pola sata, sat, tri sata... postajem njihova knjiga - rekla je Zlata.

Ona se zajedno s Emirom rado sjeća čitatelja koji su prošli kroz knjižnicu, od kojih su neki bili toliko oduševljeni iskustvom da su se vraćali natrag s tortom, kolačima, poklonima... A Zlata i njezini “kolege knjige” uskoro bi trebali dobiti i hrvatsko pojačanje jer Handžo je na sljedeću “Živu ljudsku knjižnicu” pozvao i jednog Splićana. Mišu Klarića bi tako, osim u Innsbrucku, mogli “posuditi” u još nekim austrijskim gradovima na koje se ovaj projekt polako širi.