Zaboravite na teorije o tome da vam veze ne funkcioniraju jer su vas roditelji zeznuli, voljeli premalo ili previše, jer ste zbog loših iskustava postali posesivni, ovisnički ljudi ranjenih psiha.
Ključni razlozi zbog kojih ljubav nikada nije boljela više su, grubo rečeno, Hollywood, u novije vrijeme internet i mogućnosti koje sa sobom nosi, ali prije svega razvijeni kapitalizam.
Specifični mehanizmi potrošačkog društva ti su koji su ljubavni život suvremenog čovjeka pretvorili u kaos, pretvorili nas u potrošače ljubavi, a “autonomnost i individualizam uzdigli na pijedestal, zbog čega smo postali poput kompulzivnih kupaca koji neprestano uspoređuju ponudu i traže bolji odabir na tržištu ljubavi”.
Preklapanje emocija
To su teze knjige “Zašto ljubav boli” sociologinje Eve Illouz (Planetopija), zamišljene kao svojevrsni atlas suvremene ljubavi, djela koje je zasad dobilo dosta pozitivne kritike stranih medija. Suprotno onome što se naslovom sugerira, knjiga baš i nije zamišljena kao self-help.
Illouz je, naime, ugledna sociologinja, redovna profesorica na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, gostujuća profesorica na Sveučilištu Princeton, Ecole des Hautes Etudes en Sciences Sociale u Parizu i Wissenschaftskolleg zu Berlin. Njemački časopis Die Zeit prije par godina uvrstio ju je među najutjecajnije mislioce 21. stoljeća.
Predmet njezina znanstvenog interesa je analiza preklapanja emocija, kulture i komunikacije, društvene reorganizacija seksualnosti i ljubavnog izbora, modusa priznanja u ljubavnom odnosu te same želje. Ukratko, koje su sve posljedice razvijeni kapitalizam - u čijem je središtu kompetitivni pojedinac - i masovni mediji ostavili na veze.
Organiziranje emocija
Iako nije neobična praksa, kako ona vidi razloge zbog kojih se sociologija bavi emocijama?
- Emocije uglavnom tretiramo kao ‘vlasništvo’ individue, nešto što je jako privatno. No, to ni približno nije tako jednostavno. Uzmite samo primjer ljutnje, koja je vrlo često naša reakcija na uzdrmani poredak, reakcija na osjećaj da ste postali žrtva nepravde. Problem je u tome što je naše poimanje nepravde, odnosno pravde obično kolektivno oblikovano. Isto vrijedi i za konvencionalne načine shvaćanje emocija, kao što je romantična ljubav, uz koje vežemo puno društveno uvjetovanih rituala - pisanje poezije, darovi, oblici udvaranja, sve do toga kada se poljubiti, kada voditi ljubav, kada se čvršće vezati. To su primjeri kako društvo organizira naše emocije.
Odlazak psihijatru
- Bez obzira na to koliko privatni naši osjećaji ljubavi bili, oni uvijek rezoniraju s tradicijom u kojoj smo odgajani. Kroz primjer ljutnje i ljubavi vrlo je jasno da se emocije mogu tretirati kao društveni fenomeni, jedan od načina na koji se kao individue povezujemo s društvom, način kojim nas kultura tjera da reagiramo na našu okolinu. Kad smo entuzijastični, ljuti, tužni, mi zapravo reagiramo na nešto što je kulturno definirano. Tako shvaćene emocije i njihove interakcije postaju tema sociologije - objašnjava Illouz.
Knjiga “Zašto ljubav boli” akumulacija je, dodaje, rada duljeg od dva desetljeća i činjenice da ju je s vremenom sve više počelo intrigirati do koje je mjere psihologija postala ključno oruđe u pitanjima kako riješiti ili analizirati ljubavnu bol.
- Dodajte tome popularne televizijske showove, self-help priručnike koji postaju međunarodni bestseleri, činjenicu da je jedan od glavnih razloga zbog kojih ljudi idu psihijatru taj da se nisu u stanju nositi s teškoćama intimnog života. Tada sam se počela pitati je li to doista uvijek bio slučaj te, ako nije, koji je odgovor na pitanje zašto su romantične veze danas postale tako teške.
Mantre protiv patnje
Eva Illouz dodaje da je ljubav oduvijek boljela i da nipošto ne želi ostaviti dojam nekoga tko idealizira ljubav minulih vremena. No, uvjerena je da je ranije boljela drukčije. - Mislim da ranije nije postojao osjećaj opće kulturne zbunjenosti oko te teme. Istina, posezalo se za ljubavnim napicima, svećenicima, narušeni odnosi popravljali su se različitim ritualima. Svejedno, naši preci nisu imali poriv da se sami konstantno bore s traženjem odgovora na to kako veze funkcioniraju ili ne funkcioniraju, nešto što nam je danas itekako nametnuto.
Razlika je, smatra Illouz, i u tome što je patnja nekoć bila sastavni, normalni dio procesa, romantizirana i kao način svojevrsnog jačanja karaktera. Suvremena kultura patnju baš i ne ljubi, a onaj koji pati, prema tim mantrama, s tim manjkavostima mora što prije izaći nakraj.
Bezbolan život
Na kraju svoje knjige Illouz tako napominje da “ako postoji neznanstvena ambicija s kojom je knjiga pisana, onda je to ambicija da se ‘olakša ljubavna patnja’ razumijevanjem njezinih društvenih potpornih stupova” i dodaje: “U današnje vrijeme takav zadatak može početi samo ako prestanemo odašiljati upute i recepte pojedincima već preopterećenim tiranskim imperativom zdravog i bezbolnog života i ljubavi”.
Na pitanje što vidi kao mogućnost izlaska iz situacija Illouz odgovara da nije prorok i da ne želi ispunjavati ono što se od sociologa i društvenjaka često traži. Smatra, ipak, da bi društvo moglo pokazati veći stupanj fleksibilnosti kad su u pitanju novonastale pojave.
- Sve češće se susrećemo sa situacijama da žene žele imati djecu, dok muškarci to odgađaju. Nekoć su muškarci u istoj mjeri željeli djecu, ako ne i više. U konačnici, radilo se o održavanju imena, kontroli žene, djece, sluga svemu zbog čega je taj ustroj bio patrijarhalan.
Na to se može odgovoriti tako da žene sve više počnu preuzimati inicijativu i idu za tim da djecu odgajaju s drugim odgovornim odraslima te tako izađu iz ponižavajućoj pozicije čekanja muškarca sve dok on ne bude spreman za taj korak.
- Moramo biti svjesni da je kapitalizam uvelike uzdrmao dinamiku predanosti, učinivši teže ostvarivom mogućnost da se brzo i lako pronađu žena i muškararac koji žele ostati u istoj vezi i imati djecu.
Dodaje da u skoroj budućnosti možemo očekivati sve veći broj zajednica u kojima se djeca odgajaju u zajednici bliskih prijatelja.
Poltička mašta
- To, doduše, zahtijeva i političku maštu koju trenutno nemamo. Zaseban problem je i to što su suvremene veze uvelike opterećene time što se neprestano preispitujemo jesmo li napravili pravi izbor, propustili nešto i porivom da stvari ostavljamo otvorene. Ne čudi stoga da su sve češći otvoreni odnosi u kojima uz klasičan odnos, koji funkcionira kao svojevrsna baza, partneri istodobno istražuju druge ljubavne mogućnosti. Poliamorija nije nešto što preporučujem niti nešto što odgovara mom temperamentu, ali jest neko rješenje onoga kroz što društvo prolazi. Uostalom, ljudi danas znatno dulje žive, zbog različitih dodataka dulje su i seksualno aktivni i ne bi nam škodila etička prilagodljivost kad o tome raspravljamo - ističe Illouz.